Tridesetih godina 20. stoljeća gradić Ravello na talijanskoj Amalfijskoj obali pokrenuo je festival u počast Richardu Wagneru koji je ondje, 1880., boravio u vili Rufolo. Terasa-vidikovac, tzv. belvedere te vile pozornica je za ljetne koncerte na otvorenom u srpnju i kolovozu, ali i za plesne i baletne priredbe. Ravello pamti i strastvenu ljubavnu vezu Grete Garbo i dirigenta Leopolda Stokowskog, 1938. u vili Cimbrone. U Ravello rado dolazi talijanska kraljevska obitelj, brojni slikari, pjesnici i pisci. Gore Vidal za terasu-vidikovac vile Cimbrone ustvrđuje kako ima „najljepši pogled na svijetu“ te poetski dodaje: „Često, dok orkestar svira Wagnerovu glazbu, pun se Mjesec uzdiže iznad brda na istoku, ocrtavajući zmajevu glavu kako se mazno naslanja na plažu, a ptice u Ravellu, koje su s godinama postale veoma muzikalne, ćurliću svoj kontrapunkt s visina tamnih krošanja pinija.“
Rudi i Isadora bio je naslov baletne večeri (održane 4. kolovoza 2018.) posvećene uspomeni na plesne legende 20. stoljeća Rudolfa Nurejeva i Isadoru Duncan. Rođena prije 140 godina, Isadora Duncan u svojemu je manifestu pod naslovom Ples budućnosti, postavila temelje novoga promišljanja plesa, dalekog pa i suprotnog od kanona klasičnog baleta, plesa čije je korijene vidjela u slobodi nesputanih pokreta i čiji je jedini ritam priroda. Tragom te postavke, ali i reinterpretirajući je, suvremena talijanska koreografkinja Luna Cenere stvorila je cikličnu plesnu točku slobodne forme Prirodna gravitacija, posveta Isadori Duncan. Golo tijelo plesačice zamišljeno je da izrazi posljedice ljudske evolucije, od plemenskih plesova do suvremenog izraza. Njezin izlazak na scenu treba iskazati snagu i slobodu pojedinačnog ženskog tijela i pojedinačnog ženskog bića. Spajanje pojedinačnih ženskih tijela i identiteta, pak, stvara mikrokozmos kojim dominiraju muškarac i priroda, a vlada snaga fizičkoga. Za Ravello prilagođena solo točka protekla je uz kakofoničnu glazbu, bez ikakva ritma. Luna Cenere ciklički je hodala pozornicom, noseći globus, oslobođena svega pa i plesa samoga.
Festival u Ravellu, kao Wagnerov festival, propustio je u prigodi prisjećanja na Isadoru istaknuti njezinu povezanost s bajrojtskim majstorom. Duncan se prva usudila plesati na njegovu glazbu, kao i na glazbu Liszta, Mendelssohna i drugih ne-plesnih skladatelja. Wagnerova udovica Cosima cijenila je njezina nastojanja te joj pripovijedala i o Wagnerovoj nesklonosti baletu. Zato ju je 1903. pozvala na Svečane igre u Bayreuthu da pleše u Tannhäuseru. Isadorine zamisli o plesu triju gracija nisu joj se isprva svidjele pa je pregledala Wagnerove zapise i, pronašavši kako su njegove ideje iste kao Isadorine, dala joj slobodne ruke. Raspravljale su i o plesu djevojaka-cvjetova u Parsifalu. No čini se da je nesmotrena izjava na jednom ručku o besmislu pojma glazbene drame, što ju je Wagner zagovarao i u tome, po njezinu mišljenju, griješio, zatvorila Isadori vrata Bayreutha, unatoč uspjehu u Tannhäuseru.
Program Rudija i Isadore sa solistima iz Scale te iz Baleta u Bostonu i Los Angelesu, sastavljen je po uzoru na program Roberta Bollea i njegovih prijatelja, ali s mnogo manje glamura. Nije bilo scenografije, a izostala je i prirodna pozornica vidikovca vile Rufolo. Zbog mogućnosti kiše i nešto vjetra izvedba je premještena u dvoranu Auditoriuma Oscara Niemeyera. Prvi dio večeri ispunile su pretežno petominutne koreografije modernog predznaka, a drugi dio klasični pas de deuxi iz poznatih baleta u koreografiji Rudolfa Nurejeva. U tom prvom dijelu vidjeli smo dva uratka Maura Bigonzettija: ljubavni duet iz Carvaggia i solo Cantatu. Bigonzettijev Carvaggio nastao je poslije i požnjeo više uspjeha od istoimenog baleta Mattea Levaggija koji smo svojedobno vidjeli na Muzičkom biennalu. Virna Toppi i Nicola Del Freo izveli su taj ljubavni duet pun radosti i strastvenih poljubaca koji završava ljubavnim smirajem. Beatrice Carbone temperamentno je izvela hispanski intoniranu Cantatu. Libera! koreografa Marca Pellea bio je još jedan ljubavni duet u tipičnoj talijanskoj maniri kombiniranja klasičnog i modernog baletnog stila. Vittoria Valerio i Claudio Coviello predstavili su njezinu talijansku premijeru. Sve je oduševio Davit Galstyan kao šarmantni vagabund Brelove pjesme Les Bourgeois, u koregrafiji Bena Van Cauwenbergha.
Rudolf Nurejev rođen je prije osamdeset godina u vlaku, u Sibiru. Na turneji u Parizu, 1961., ostavio je takav dojam u Labuđem jezeru i u Bajaderi da ga je publika odmah, jednodušno i spontano, prihvatila kao miljenika i idola. Zbog incidenta prije povratka u SSSR odlučio je ostati na Zapadu. Svekoliki svjetski tisak piše bez zadrške o nadarenosti čudesnog umjetnika, njegovu otmjenom stavu, ljepoti pokretâ i izvanrednoj sposobnosti elevacije. Postaje pravi svjetski baletni superstar. Na poziv Margot Fonteyn sudjeluje u jednoj gala predstavi te dobiva angažman kao gostujući umjetnik Kraljevskog baleta u Londonu, čime počinje njihova umjetnička veza. Sljedećih petnaestak godina bili su stalni partneri, plesali u repertoarnim predstavama te na premijeri Romea i Julije Kennetha MacMillana i praizvedbi Marguerite i Armanda Fredericka Ashtona.
Njegova vatrena ruska tehnika čudesno se spajala s njezinom engleskom rezerviranošću. Ona je, mnogo starija, hladna engleska ruža; on je Tatar vruće krvi koji topi svaku njezinu suzdržanost. Seksepilan, gracilan poput pantere i dramatski izražajan elektrizirao je publiku i utjecao na nove naraštaje plesača. Bio je prvi klasični plesač svjetskoga ranga koji je redovito surađivao s modernim koreografima poput Marthe Graham i Paula Taylora. Bečka državna opera poziva ga da postavi Labuđe jezero. Uspjeh je bio golem, a predstava je još danas na repertoaru. Od 1983. do 1989. Nurejev je bio ravnatelj Baleta Pariške opere kojemu je, s balerinama poput Sylvie Guillem, udahnuo nov mladenački žar.
Za Ravello su odabrani njegovi pas de deuxi iz Labuđeg jezera, Orašara, Don Quijotea i Trnoružice koji su zaokružili taj baletni medley i prisjećanje na legendarne umjetnike.
Rudi i Isadora bio je jedan od nekoliko plesnih programa 66. festivala na kojem su nastupili Bill T. Jones i Arnie Zane Company, Company Wayne McGregor, The Dance Factory i Dada Masilo sa svojom verzijom Giselle. Festival je naručio nove koreografije Antonella Tudisca i Michaele Barasciutti. Atrakcija su bile zvijezde Boljšoja i Marijinskog teatra na čelu sa Svetlanom Zaharovom.
© Mladen Mordej Vučković,
PLESNA SCENA.hr, 16. listopada 2018.
