Premda se poslije Drugoga svjetskog rata opereta preselila iz zgrade HNK-a u Zagrebu i udomaćila na pozornici ZGK Komedija, koji njeguje taj glazbeni izraz, omiljeni operetni naslov Vesela udovica Franca Lehára nismo imali prilike često vidjeti ni čuti. Stoga je najava početka nove sezone u središnjoj nacionalnoj kući upravo s tim glazbenim naslovom izazvala radoznalost i ponešto nostalgije. Zanimanje je bilo tim veće jer je u pitanju gostovanje Mađarske državne opere koja rijetko gostuje na našim pozornicama. Ovog puta riječ je o baletnom uprizorenju slavnoga naslova koje je u našoj zemlji bilo poznato u izvedbi Baletne trupe Croatia i koreografiji Sonje Kastl. Koreografkinja koja se s tim naslovom često susretala postavljajući baletne dijelove unutar operete, znalački je obradila glazbeni materijal i u baletni ga pokret prenijela s puno uspjeha i dopadljivosti te se predstava od nastanka 2002. godine, izvodila niz sezona u slobodnoj produkciji.
Sama opereta nastala je i praizvedena 1905. godine u bečkome Theater an der Wien. Biser u mnoštvu drugih operetnih naslova mađarskog skladatelja Franza Lehára (Ferenca Lehára), koji je najveći dio svojega života proveo u Beču, Vesela udovica ostala je do danas jedna od najizvođenijih opereta. Golema popularnost koja je prati od njezina nastanka nadahnula je i koreografa Ronalda Hynda da napravi baletno djelo s istom pričom. Prema ideji Roberta Helpmanna, poznatoga engleskog koreografa, nastao je libreto koji odgovara baletnim potrebama, dok su glazbu prilagodili Allen Abot i John Lanchbery. Tako je za potrebe Australskog nacionalnog baleta, 1975. godine nastao balet Vesela udovica koji se sve do danas izvodi u mnogim kazalištima diljem svijeta.
Ronald Hynd rođen je 1931. godine u Engleskoj, a plesačku karijeru započeo je 1940. godine. Vrlo brzo počinje i koreografirati. Vesela udovica njegovo je najpoznatije djelo iako je u njegovom opusu velik broj klasičnih baleta i autorskih radova; u Orašaru je priču postavio na svoj način i donio novo viđenje ovoga popularnog baleta; Coppéliju je postavio kao tipičan klasični balet kao i Zvonara crkve Notre Dame, dok je zanimljiv baletni naslov Charlotte Bronte napravio za putujuću trupu Engleskoga kraljevskog baleta. Mnogobrojni radovi za film i televiziju, velik broj klasičnih baleta koji se u njegovoj koreografiji izvode diljem Amerike i popularnost Vesele udovice govore kako je riječ o vrsnom koreografu čija djela publika s oduševljenjem gleda. Predstava Vesela udovica donosi koreografiju koja pokazuje sva zanatska umijeća i očekivani stil engleske škole baleta, dok su mnogobrojni – izvođački zahtjevni dueti najuzbudljiviji dijelovi predstave.
U Veseloj udovici Mađarskoga nacionalnog baleta nositelji glavnih uloga Tatijana Melnik kao Hanna Glawari i Igor Tsvirko kao grof Danilo Danilovics, s lakoćom su savladali sve teškoće pred njih postavljene. Šarmantno međusobno komunicirajući i pružajući u solo nastupima veliko zadovoljstvo publici, predstavili su najbolje izdanje svoje ruske škole. Šteta što nismo u toj večeri vidjeli mađarske soliste jer su i manje uloge pripale uglavnom ruskim plesačima koji su također angažirani u budimpeštanskom Baletu. U ulozi Dječaka iz Pontevedra odličan nastup ostvario je i solist Ryosuke Morimoto, još jedno iz niza imena koji govori kako su vrata tog Baleta širom otvorena svim dobrim plesačima iz cijeloga svijeta. Brojni karakterni nastupi muškoga ansambla u drugome činu pokazali su zavidnu tehničku razinu plesača, što se ne može reći i za doista vrlo loš ženski ansambl nečistih pozicija i neujednačena kretanja pozornicom. Velik broj manjih sjajno postavljenih i interpretiranih uloga punih humora, bio je oštećen nedostatkom prostora na pozornici. Naša se pozornica naime pokazala premalom za glomazan staromodan dekor i toliki broj plesača, a zahvaljujući velikoj količini dekora, kostima i plesača na pozornici neke su plesne dionice izgubile dio svoje ljepote. Pamtiti će se izuzetni nastup orkestra, mogli smo uživati u suradnji dirigenta Kálmána Szennaija i plesača na pozornici i plemenitog zvuka koji je predstavu pratio.
Sama priča ispričana je pomalo nejasno osobito u prvome činu pa se nekima u gledalištu (bilo je i takvih) sadržaj morao prepričavati. To je svakako slabiji dio koreografije, ali i programskoga listića koji je bio više negoli siromašan te nas upoznao samo s imenima izvođača. Nedostatak informacija potpuno je zbunio publiku u trenutku prije same predstave, kada su intonirane himne dviju zemalja, Madžarske i Hrvatske, poslije čega se na pozornici nije pojavio nitko tko bi objasnio o čemu se tu radi. U naknadnim ispitivanjima razjasnilo se kako je riječ o međusobnoj razmjeni ministarstava kulture dviju zemlja što je svakako vrijedna akcija, usprkos nekim drugim nesporazumima koje naše dvije zemlje imaju. Kultura je prostor koji ne smije biti ometan ničim, a najmanje politikom. Zgrada Mađarske državne opere u ovoj se sezoni obnavlja i ansambli te kazališne kuće intenzivno putuju svijetom predstavljajući svoju zemlju. Nadajući se ostvarenju zamišljenih dogovora čekamo uzvratno gostovanje našega ansambla u susjednoj Mađarskoj te češće međusobne susrete.
© Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 15. listopada 2018.
