Baleti.hr

Kazališni Magic Thrill

Intervju: Valentina Turcu, koreografkinja

• 
  
  Nisam jedina koju je Valentina Turcu osvojila na prvi pogled. Njezina otvorenost, srdačnost i želja da se napravi što bolji rad ne viđaju se često. Razgovarale smo nakon njezine prve samostalne režije i koreografije u Baletu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Izuzetno me se dojmila njezina interpretacija Mannove Smrti u Veneciji. Tijekom razgovora, iako je poznajem tek nekoliko trenutaka, osjećala sam se kao da se znamo oduvijek.
  
  Stvaralački opus Valentine Turcu ovjenčan je mnogobrojnim nagradama, a ove godine, kada obilježava 25 godina umjetničke karijere, primila je Nagradu Prešernove zaklade za balet Evgenij Onjegin, koji je ujedno uvršten u pet najboljih baleta prošlogodišnje plesne sezone u Europi. Uz to nominirana je za uglednu japansku nagradu Kyoto Prize (čiji su dobitnici bili John Neumeier, Pina Bausch i Maurice Bejart) koju Fondacija Inamori dodjeljuje za globalna dostignuća na području tehnologije, znanosti, umjetnosti i filozofije. Nagrada Prešernove zaklade je najviša moguća umjetnička nagrada u Sloveniji, u obrazloženju koje je Valentinu Turcu petnaest članova žirija imenovalo „majstorom perfekcionizma visokoestetskog koreografskog rukopisa, nepogrešivog dramaturškog ritma, moćne emocionalne ekspresije i neprocjenjivog kazališnog senzibiliteta“.
  
  Koliko su vam važne nagrade koje ste primili, posebice ovogodišnje?
  
  Svjesna sam da su svi veliki usponi u životu rezultati ogromnog rada, odgovornosti, izdržljivosti, vjere i posvećenosti. Nagrade daju osjećaj da se jedan dio stvaralačkog ciklusa završio i da novi upravo počinje. One su trenutak velike časti, radosti, ponosa i daljnja motivacija za uzbudljivu novu fazu života. Proglasili su me angažiranim vizionarom, koji stvara jedinstvene spektakle u zahtjevnom žanru dramskog baleta! Naravno, da sam osjetila da je to sada važan trenutak u mom životu. I zahvalna sam na tome. 

  Smatrate li da je Evgenij Onjegin kruna vaše karijere? Slovenska kulturna javnost je predstavu ispratila ovacijama a kritika je zapisala da je Onjegin vaše dosad najzahtjevnije djelo koje je „obilježilo i stvorilo prekretnicu u koreografskom rječniku, ne samo unutar autorskog vizualnog i glazbenog majstorstva nego neke više poetike i etičnog kozmopolitizma gdje s najvećim mogućim uvjerenjem portretirate najdublja psihološka stanja i vječne dileme ljudske civilizacije“.

  Nisam o tome razmišljala. Djela i tako govore više o nama samima. Dapače bila je to moja 127 premijera u životu i nije mi se činio nekakav okrugli broj, pa da kao sad proslavimo. Ali nakon premijere sam imala neopisivo dobar osjećaj, a odmah zatim je izašla senzacionalna kritika u Dance Europe magazinu u Londonu, gdje su napisali da je predstava čisti trijumf.

  Što vas je privuklo tom Puškinovom remek-djelu?

  Vrlo teško, traumatično i ranjivo osobno iskustvo s takvim čovjekom. 
  
  Proslavili ste 25 godina umjetničkog djelovanja na pozornici Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Koje su vas predstave iz tog kazališta najviše obilježile i zašto?
  
  U životu, kao i u kazalištu imam osjećaj da nas obilježavaju situacije, koje imaju neki specifični smisao, kreativni thrill. Tango, Trnoružica, Romeo i Julija, Carmen, Opasne veze, Evgenij Onjegin, La Callas, Oluja, Henrik 4, Majstor i Margarita, Peer Gynt, Žena kojoj sam čitao, Frida Kahlo, Opera za tri groša, Hamlet, Dracula, Lakme, La Corronazione di Poppea, Božanska komedija, Don Juan, Šišmiš, My Fair Lady, Krvava svadba, Snježna kraljica, Ćelava pjevačica, Hoffmanove priče, La Boheme, Lacrimas, Karmelićanke i još puno, puno ljubavi, znanja i strasti koje sam ostvarila i neprestano osjećam stvarajući unutar kazališta, neovisno o tome u kojoj se svojoj ulozi nalazim. Puno sam plesala, stalno koreografiram, režiram, radim dramaturgiju, scenski pokret u dramskim predstavama, stvaram glazbene koncepte, scenske adaptacije romana, surađujem kao asistent redatelja u operama i uživam radeći duhovite operetne koreografije. Uglavnom živim jako dinamično. Drži me taj neki kazališni humor i magic thrill. 
  
  Osim u Mariboru, stvarate i u drugim kazalištima po Europi. Balet Romeo i Julija u Francuskoj a zatim u Latviji (gdje je proglašen najboljom predstavom godine), njemačka i splitska Vas publika poznaje po predstavama Carmen i Bolero, na Dubrovačkim ljetnim igrama zajedno s Leo Mujićem koreografirali ste i režirali Opasne veze, a zagrebačka publika poznaje vas po tome što potpisujete dramaturgiju i glazbeni koncept za balet Ana Karenjina. Sudeći prema svim navedenim naslovima, zanimaju vas klasični tekstovi nabijeni strašću i snažnim emocijama. Zašto?
  
  Te velike teme, legendarni naslovi, veliki kontrastni likovi koji imaju svojevrstan eros i magnetizam zahtijevaju nas kompletne. Stopostotne. Komuniciram neposredno. Strast je energija srodna mom temperamentu. To je taj DNK. Na sceni ne podnosim blef, kao ni u životu. Teško to gledam. A balet je često imao tendenciju biti ilustrativan, dekorativan. Ne podnosim kad plesači glumataju, nastupaju, kad nemaju svoj unutarnji svijet visoko osviještenih vrijednosti. Onda se to jako vidi i onda je to jeftini kič. Unutar velike literature nalazimo puno detalja i mogućnosti da u kreativnom procesu stvorimo te punokrvne muškarce i punokrvne žene, spremne na jedan žestoki emocionalni disbalans s kojim se oni onda gube, pronalaze i stvaraju u trenutku same predstave. To je ono nešto, što publiku uvlači u intimni svijet jedne predstave, gdje se gledatelj identificira s predstavom u mraku, dok ga nitko ne vidi. Današnji čovjek ima silnu potrebu nestati i izgubiti se u mraku kazališnog auditorija. Naša dužnost je da mu omogućimo tu vrstu strasti koju je u suvremenom paničnom svijetu izgubio. 
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gledali smo posljednju ovosezonsku premijeru – vašu izvrsnu baletnu adaptaciju i interpretaciju novele Thomasa Manna Smrt u Veneciji. U djelu se radi o unutarnjim previranjima i sukobima glavnoga lika, nema romanse u klasičnom smislu te riječi. Kako ste se odlučili za taj naslov?
  
  Naslov je odabrao ravnatelj Baleta Leonard Jakovina. To je prvi naslov u mom životu, kojeg nisam odabrala sama, no on me pozvao sa željom da ostavim svoj koreografski potpis i bio je uvjeren i beskompromisan u tome. Moram priznati da mi nije bilo jasno zašto je baš mene odabrao jer nikad nisam razmišljala o postavljanju nečeg tako nemogućeg i to u Zagrebu. Ja sam vrlo romantični, dramski koreograf i da mi je ponudio Damu s kamelijama pristala bih bez razmišljanja, no Jakovina je smatrao da ću napraviti nešto novo i drugačije. Na kraju je iz toga nastalo jedno čudesno, inspirativno i kompleksno kazališno iskustvo.
  
  Kako je izgledao Vaš koreografski pristup tom romanu?
  
  Na početku svakog novog projekta radim čistu obdukciju djela. To znači da najmanje četiri ili pet, čak i više puta, pročitam knjigu do najmanjih detalja, razgradim materijal i onda krećem skicirati minutu po minutu svakog trenutka unutar predstave. Kroz svoju nutrinu integriram stanja likova kojima ćemo se baviti i onda pet do devet mjeseci istražujem glazbeni koncept. Zamišljam kako bi skladatelj želio da izgleda to djelo i što bi bilo u skladu sa samim djelom. Važno mi je maknuti se od onoga što sam ja i raditi ono što su oni. Moj ego tu nije važan. Treba naći ključ komada kojega postavljaš i treba mu se predati. Kad sam počela raditi Smrt u Veneciji bilo mi je silno teško pronaći taj ključ, nisam bila sigurna hoću li moći otključati taj kompleksni univerzum Thomasa Manna i Gustava von Aschenbacha. Međutim, malo po malo, studiozno, pronalaženjem pokreta kroz svoje tijelo i razvijanjem unutrašnjeg stanja i atmosfere, počele su mi se povezivati slike koje sam ostvarila s prekrasnim plesačima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
  
  Znači zadovoljni ste ansamblom?
  
  U potpunosti. Oni imaju točno taj Eros! Točno tu dozu dovoljno lude strasti i melankolije. To su zvjerski karizmatični provokativni mladi ljudi, kojima treba bogat materijal. Tu novu zlatnu generaciju koja sada pleše, treba vidjeti cijeli svijet. Oni rade na vrhunskoj razini koja je nastala u ove tri godine otkako je Jakovina ravnatelj Baleta. Trebali bismo svi biti jako ponosni na njih. Jakovini sam na početku rekla da nam treba predstava s 21 solistom. Bio je uvjeren da će plesači to savršeno napraviti. I jesu. Upravo su dobili uz sve dosadašnje genijalne kritike još jednu superlativnu u novom Dance Europe Magazinu iz Londona, koja kaže da je predstava: „duboko impresivna… esencijalna Mannovom rječniku, doživljena i daleko iznad ... u svim segmentima, pritom izuzetno zahtjevna, ... s virtuoznim plesačima, koji to izvode spektakularno, uvjerljivo, agonično, dirljivo uz to da predstava ima snažan stav o strasti i degradaciji jednog umjetnika“ te da smo veliko književno djelo pretvorili u „remarkable piece of dance“.
  
  Plesači su mi otkrili da je jedna od vaših najvažnijih koreografskih uputa bila: „Pronađite dušu.“
  
  Da. Svaki plesač mora prvenstveno naći dušu lika kojega tumači jer je vrlo važno da riječ, koju Thomas Mann tako punokrvno piše, kroz njihovo tijelo i emociju postane njihovo meso, Istinski doživljeno. Kroz koreografski rukopis koji pišem njihovim tijelima ja im zapravo pronalazim kvalitete i slabosti i tako zajedno stižemo u vrlo senzibilan prostor, koji ne trpi blef, koji jednostavno traži dubinu. Forma i virtuozna tehnika je dužan primarni dio baletnog izričaja, no nismo se bavili samo formom. Izuzetno važan bio nam je sadržaj. Bilo mi je bitno da svaki plesač ostavi svoj rukopis. Moj je zadatak da ih vodim do onog trenutka kad će naći duboki smisao i laparoskopski razumjeti svoj lik. Plesačima treba omogućiti dovoljno osobne i umjetničke slobode, važno je da uživaju, da se bave sobom, da istražuju, da rastu kao ljudi i osobnosti, kako bi što bolje interpretirali lik koji tumače. 
  
  Na koji ste način Mannove riječi pretočili u tijelo, u jezik pokreta?
  
  Thomasu Mannu u književnom je radu bilo važno da njegova riječ postane emocija te da se ta emocija pretvara u misao. Oduvijek sam znala da je moj put prema pokretu kroz srce, kroz tijelo, kroz emociju do plesača. Znala sam da se moja misao u odnosu na knjigu, dakle na materijal sa kojim se bavim, kroz moje tijelo pretvara u plesačev pokret dok radim. Osjetila sam na plesačima da se moja emocija pretočila u njihovu emociju i postala njihov pokret, njihov smisao, smisao njihovog lika kojeg interpretiraju. Mislim da smo svi pobijedili na toj točki iskrenosti. To znači da je svaki plesač u svakoj sekundi svog bivanja na sceni iskren. Ljepota s kojom oni plešu svoje korake – to je jedna razina, no ona unutarnja ljepota s kojom doživljavaju likove – to je nešto na što sam najponosnija! Tu su se otvorili kao umjetnici i kao ljudi i drago mi je da su mi od početka beskompromisno i bezuvjetno vjerovali. Osjetili su moju energiju i znali su da radim za njih.
  
  Thomas Mann i Gustav Mahler bili su suvremenici i prijatelji. Mann je obožavao njegovu glazbu, Čak je i Gustava von Aschenbacha Mann opisao prema Mahlerovoj fotografiji. Nije stoga čudno da se u Viscontijevom filmu i u vašem baletu koristi Mahlerova glazba. Zanimljivo je, međutim, da ste uz to odabrali i suvremenu glazbu skupina Cigarettes After Sex i Massive Attack. Kako je došlo do tog neobičnog spoja?
  
  Inuitivno! Trebao mi je jedan takav radikalan destruktivan rez u predstavi, koji bi nas spojio i poremetio u isto vrijeme. A rad na Mahlerovoj glazbi bio je ljubav na prvi pogled. 
  
  Zanimljivo je da ste unutarnje stanje glavnog protagonista Gustava von Ashenbacha uspjeli ostvariti uz pomoć Anđela smrti koji se u romanu ne pojavljuje. U duetu sa sjajnim baletanom Guilhermom Gameirom Alvesom (Anđeo smrti) izvrsni Takuya Sumitomo (Gustav von Ashenbach) uspio je publici prenijeti unutarnje sukobe i stanje svog lika. Čini mi se da ste upravo zahvaljujući Anđelu smrti uspjeli otključati ovo složeno djelo za baletno uprizorenje.
  
  Aschenbachov je svijet kompleksan, u njemu se vode velike unutarnje bitke. U sukobu s mojim konceptualno izmišljenim Anđelom smrti mnogo se toga u baletu moglo dogoditi, što recimo u dramskom teatru nije moguće pokazati. Taj sukob ima svoju moć pogotovo uz takve genijalne plesače! Za metafizičku literaturu dramski teatar nema ta sredstva koja posjeduje plesni teatar. To je činjenica. Uz sve to, u mom srcu je uvijek prisutna moja pokojna majka Maja, koja je ostavila svevremen trag svojom interpretacijom personificirane Smrti u Šparemblekovim Pjesmama ljubavi i smrti, a najzad i vječnim odlaskom Dame u Crvenom, tako da je ova predstava posveta njoj i njezinoj božanstvenoj ljubavi i ljepoti.
  
  Vaša majka, Maja Srbljenović Turcu i otac Marin Turcu snažno su obilježili našu baletnu scenu. Nakon srednje škole i klasične baletne naobrazbe, odlazite u Ballet Lausanne Mauricea Béjarta. Koliko Vam je Béjart promijenio pogled na ples? Koliko je utjecao na to da se počnete baviti koreografijom?
  
  Maja i Marin ostvarili su internacionalnu kazališnu karijeru punu ljubavi i strasti te za sobom ostavili neizbrisiv trag dominantnih uloga širokog raspona. Bili su divni neobični roditelji i intenzivni stvaraoci. U HNK-u su godinama bili inspiracija i uzor mnogim kazališnim umjetnicima različitih žanrova. Otplesali su više od dvije tisuće raskošnih predstava u životu. Kod njih stvarno nije bilo blefa. Vrlo rano sam im rekla, da neću biti balerina nego režiser i koreograf te da idem svojim putem. Prije svega moram reći da su me otac i majka spremili za taj put na tako vrhunskom nivou da sam odmah osvojila srce Mauricea Béjarta. Od šest stotina divnih plesača iz cijeloga svijeta, na toj je audiciji odabrao samo mene i rekao mi je: „Ti si nešto vrlo posebno. Imaš dušu anđela.“ Tada nisam znala o čemu govori gospodin Béjart. Imala sam osamnaest godina. Maurice je dekonstruirao sve što sam do tada mislila da o baletu znam i iznova me sastavio. U njegovoj sam kompaniji provela tri godine, radili smo prekrasne kreacije i tako sam uz njega učila zanat. Osim toga, neprestano su mi se otvarali novi horizonti. Biti balerina je jedna vrsta poslanstva, a postati koreograf ili redatelj, dakle graditi i stvarati – to je ogromna odgovornost, svijest, jedna osobna čistina i širina, jedna kultura, velika hrabrost, posvećenost i radoznalost unutar divnog hrama koji se zove kazalište. Nakon toga sam se vratila u mariborski teatar i nastavila sam suradnju s Tomažem Pandurom, a zatim su na moj razvoj utjecali i Janusz Kica, Krešimir Dolenčić, Aleksandar Popovski i Nenni Delmestre. Stvarati opere uz Marka Letonju, Dominica Griera iz London Royal Opera te pratiti kako funkcionira dirigent i cijeli orkestar, također mi je dragocjeno iskustvo. Sudjelovala sam u dvanaest opernih projekata, četrdesetak dramskih predstava, surađivala sa 150 slovenskih i hrvatskih glumaca s kojima sam unutar pojedinih predstava radila na pokretu i koreografiji i svi su oni utjecali na moj rad. Moj stvaralački put nije išao samo iz baleta u balet, prošao je i kroz film, rock koncerte i vrlo zanimljive i avangardne projekte koji su me vodili i poticali moj razvoj. Da. Puno me ima u različitim formama u teatru, a na kraju svakog projekta slijedi moj potpis u obliku koreografskog jezika koji slovenska kritika naziva „čistim valentinizmom“.
  
  Pretpostavljam da se pod pojmom valentinizam obuhvaća i Vaš perfekcionizam, potpuna posvećenost i predanost plesačima i poslu, strast kojom zrače Vaša djela i koja plamti u Vama te izuzetno dojmljiva vizualnost, minimalizam, ali i snažna slikovitost predstava.
  
  Ta silna stvaralačka sila je jača od mene. Prošle godine sam se vratila u Lausanne, gdje mi je direktor Béjartove Akademije rekao: „Valentina, ovdje smo te učili da skupljaš kamenčiće, a sada pratimo kako po svijetu gradiš crkve!“ Ne znam. Jednostavno slavim ples, slavim strast, život, slavim ljepotu. U te ideje vjerujem. Takav život živim i ništa me drugo ne zanima.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 24. rujna 2018.