Baleti.hr

Kip i zrcalo

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gustav Mahler - Valentina Turcu, Smrt u Veneciji, kor. i red. Valentina Turcu

• 
  
  U tekstu Viktora Žmegača Ironična istina Thomasa Manna (preuzetom iz pogovora Liberovog izdanja Smrt u Veneciji iz 1979. u programsku knjižicu novog baleta) naišla sam na ovaj odlomak: „Zar se ne krije vrlo mnogo u činjenici da su dijalozi u tekstu gotovo bez izuzetka obilježeni neistinama, da je govor prikazan kao sredstvo zamki i izvor zabluda – da su iskreni osjećaji zarobljeni šutnjom? Susret Aschenbacha i dječaka posve je nijem, nijedan ne izušćuje riječ upućenu drugom.” U napetosti ove šutnje koja će iz temelja uzdrmati sigurnost „formalnog egzistencijalizma“ priznatog književnika, i iz istinitosti tjelesne reakcije koja se probija iz dubine iskreno potresenog ljudskog bića, nalazi se živ i uzbuđen, potentan prostor plesnog teatra. Valentina Turcu ga je intuitivno prepoznala i onda promišljeno vizualizirala i scenski pokrenula; konačno njezin samostalni autorski nastup na zagrebačkoj sceni! (Gdje se dosad, skromno i samozatajno, predstavljala u sjeni i službi baletnih uspješnica Edwarda Cluga i Lea Mujića.)

  Čudesno lijepa, filmski jasna, začudno dirljiva i sveprožimajuća umjetnička vizija znamenite proze Thomasa Manna, praizvedba baleta Smrt u Veneciji Valentine Turcu u HNK u Zagrebu očarala je snažnim slikama, hrabrim rezovima, emotivnom, tako ekspresivnom modernom baletnom tehnikom iznimnih interpretatora zagrebačkog Baleta. Profinjena i minuciozno izrađena u slici i gesti, puna trijezne strasti ova predstava u dubinskom suglasju s djelom Thomasa Manna zrcali duhovnu ljepotu, ali i autorovu ironiju i osnovnu preokupaciju literarnog predloška. I produbljuje misao i smisao Mannovog junaka – ostarjelog pisca Gustava von Aschenbacha zatečenog čulnim manifestacijama života „na rubu modrila“, zatravljenog spoznajom simbolike savršenog ljudskog tijela kao božanskog kipa: „Jest, samo se pomoću tijela može uzdignut do višeg sagledanja.“ Aschenbacha je na praizvedbi baleta utjelovio silno suptilni i ekspresivni Takuya Sumitomo koji, jednostavno, sa svakim ulaskom na scenu sa sobom unosi svoj rastrzani umjetnički svemir i posrće pod silinom unutarnjeg komešanja, istovremeno nastojeći sačuvati imidž dostojanstvenog, profinjenog gospodina. Objekt njegove više duhovne čežnje nego tjelesne žudnje (Žmegač će tu predodžbu Mannove erotike prepoznati kao „neku vrst erotičnog larpurlatizma“) je prelijepi poljski dječak Tadzio. Andrea Schifano donosi ga na scenu čisto, prirodno dražesno i profinjeno, s nizom zgodnih detalja u još djetinjem impulsu pokreta, iz kojeg onda odluta zamišljenom slutnjom nečeg još nedostupnog osjetljivom dječaku.

  Uvodeći Anđela smrti, pod čijom sjenom pisac kreće na fatalni turistički put oporavka duše i tijela autorica materijalizira tamni filter Aschenbachova nespokoja koji ga odvaja od mondenog društva, međunarodne zajednice dokonih turista koji se donoseći svaki svoju intimnu, a opće prepoznatljivu priču, prepušta užitku bez predumišljaja. Sve zreliji i scenski moćniji Guilherme Gameiro Alves daje Crnom Anđelu složenu tjelesnu opipljivost, s demonskom aureolom prekrasnog pticolikog zavodnika, cool modernog, opasno mračnog manipulatora nestašno razigranog u iščekivanju bogate berbe: u Veneciji se zataškava epidemija kolere. U njihovim maštovito postavljenim, izvrsno odplesanim i glumački proživljenim duelima Aschenbach je sve lomniji, ranjiviji, osjetljiviji pred ljepotom dječaka / života koji mu upravo, paradoksalno, izmiču jer je ćuteći se na trenutak probuđenim tijelom zanemario razumni oprez.

  „Nije li sve to samo velika stravična šala?“ – nadovezat će se Gustav Mahler objašnjavajući prvi stavak svoje Druge simfonije u c-molu u kojem pokapa svojeg junaka uzvišenih principa. (preuzeto iz teksta Jagode Martinčević Jedinstvena građevina mozaika objavljenog u programskoj knjižici baleta). Znalački posložen izbor iz njegove simfonijske glazba uslojava i produbljuje dramaturgiju baleta, treperi s hiperrealističkim doživljajem mora, umnaža se s unutarnjim košmarom lika, uživa u osunčanoj idili povlaštenog života i grmi i pati se u trenucima kad se sve obrće u kaos i crni prah.

  Tako je taj skladatelj po drugi put uzdrmao kazališni prostor s obje strane plišanog zastora zagrebačkog HNK-a. Nama starijima je bilo teško ne osjetiti žmarce na prve taktove Totenfeiera (Druge simfonije Gustava Mahlera) i na trenutak ne vidjeti prekrasnu, hladnu i začudnu Maju Srbljenović Turcu u dugoj crvenoj haljini za velikim drvenim abakusom u Šparemblekovu baletu Pjesme ljubavi i smrti (1981). Balet Smrt u Veneciji (slučajno) praizveden uoči godišnjice majčine smrti, nesumnjivo je i posveta i duboka, osobna i umjetnička povezanost dvije žene. U tom smislu balet Smrt u Veneciji je stara/nova, jedna iz neprekinuta niza Priča ljubavi i smrti. Ispričana bogatim baletnim rječnikom 21. stoljeća i dostojna Thomasa Manna, Gustava Mahlera i Milka Šparembleka,
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 13. lipnja 2018.
  Smrt u Veneciji
  koreografija, režija, dramaturgija, glazbeni koncept Valentina Turcu
  glazba Gustav Mahler
  premijera 5. lipnja 2018.
  
  scenografija Marko Japelj, kostimografija Alan Hranitelj, oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, video projekcije Matjaž Mrak, asistent koreografkinje Anton Bogov, asistentica kostimografa Petra Pavičić, baletne majstorice Mihaela Devald, Milka Hribar Bartolović, glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, inspicijentica Snježana Marasović
  
  izvode: Takuya Sumitomo / Andrea Schifano (Gustav von Aschenbach), Guilherme Gameiro Alves / Takuya Sumitomo (Anđeo smrti), Andrea Schifano / Bálint Rauscher (Tadzio), Edina Pličanić / Natalia Kosovac (Aschenbachova supruga), Rieka Suzuki, Kornel Palinko / Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves (Ljubavnici), Natalia Kosovac / Edina Pličanić / Lucija Radić (Bella), Milka Bartolović / Mihaela Devald (Tadziova majka), Asuka Maruo, Mutsumi Matsuhisa, Saya Ikegami / Valentina Štrok, Dora Kovač (Tadziove sestre), Drew Jackson / Oleksander Koriakovskyi (Upravitelj hotela),
  gosti hotela: Iva Vitić Gameiro / Lucija Radić (Ruskinja), George Stanciu / Kornel Palinko (Rus), Simon Yoshida / Adam Harris (Amerikanac), Miruna Miciu / Rebecca Smith (Francuskinja), Matheo Bourreau / Simon Yoshida (Francuz), Cristiana Rotolo / Valentina Štrok / Asuka Maruo (Engleskinja), Adam Harris / Oleksander Koriakovskyi (Englez), Atina Tanović / Sabrina Feichter (Njemica), Bálint Rauscher / Ovidiu Muscalu / Duilio Ingraffia (Nijemac)

Piše:

Maja
Đurinović