Pia i Pino Mlakar, Vlasto Dedović i Milko Šparemblek koreografi su čija su djela odabrana za proslavu stogodišnjice ljubljanskog tj. slovenskog baleta, 12. travnja premijerom baletne večeri Balet 100 u Operi i baletu SNG-a u Ljubljani. Profesionalni balet u Sloveniji je počeo djelovati 1918., poslije Prvoga svjetskog rata, kada je intendant Fran Govekar kao prvog šefa baleta angažirao češkog umjetnika Vaclava Vlčeka. Prikazani su u Ljubljani praizvedeni baleti Lûk iz 1939./1970., Žica iz 1976. i Pastoralna simfonija iz 1986. Premijera je izvedena u sklopu festivala Slovenski glazbeni dani – 33 godine glazbe, što ga organizira Festival Ljubljana.
Plesna vizija Lok (Lûk) Pije i Pina Mlakara praizvedena je 1939. godine u Münchenu. Njezina je ideja povezanost muškarca i žene, kao praizvor svega na svijetu. U simboličnom značenju lûk označava spajanje dvaju bića kroz tri osnovna stavka, na koja je razdijeljeno to plesno djelo – na mladost, ljubav i zrelost. Glazbu za taj, izvorno, cjelovečernji balet u tri slike, u kojemu dolaze do izražaja raznolike životne situacije, skladao je Fran Lhotka za komorni orkestar sastavljen od deset solističkih instrumenta. Godine 1940. Pia i Pino Mlakar predstavljaju Lûk u Ljubljani i Zagrebu (plešu glavne uloge Djevojke i Mladića), da bi 1970., u njihovoj kući u Novom Mestu nastala nova verzija – u sadašnjem obliku koreografske suite, bez glazbe, i bez treće slike Zrelost izvornog baleta.
Plesni stil Pije i Pina Mlakara ima sve osobine njemačke ekspresionističke škole koja je, odričući se krutih formi klasike, dala potpunu slobodu plesačevu biću u njegovoj težnji za što većom izražajnošću, preuzimajući od klasičnog baleta ono bez čega modernog baleta uopće ne bi moglo biti, a to su plesni elementi i škola. Lûk neodoljivo podsjeća na prizore Jele i Mirka iz Đavla u selu. Koreografija se na prvi pogled čini jednostavna ali je zapravo vrlo zahtjevna, a plesači trebaju i zainteresirati publiku te je držati u napetosti plešući bez glazbe. Plesna parada na početku, kao izraz čistog plesa (Mladost) i čiste ljubavi (Ljubav), postupno prelazi u smiraj. U koreografskoj obnovi Tome Mlakara, Dušanke Berce Mlakar i Olge Andreeve, izvrstan je bio plesački par Giorgia Vailati i Kenta Yamamoto. Zahvaljujući osebujnosti koreografskog stila, gledajući taj balet, nije mi bilo teško cijelo vrijeme zamišljati Piju i Pina Mlakara u njemu.
Nakon početaka sa strancima, stranci ponovo prevladavaju od kraja 20. stoljeća, pa izgleda kako su za Ljubljanski balet sedamdesete i osamdesete godine bile najbolje u pogledu domaćeg slovenskog plesačkog i koreografskog kadra. Iz tog je razdoblja i balet Žica Vlaste Dedovića, u jazz stilu na glazbu Janeza Gregorca, neobično djelo za antiratnu tematiku kojom se bavi. Oslobađanje iz žicom ograđene Ljubljane tijekom Drugoga svjetskog rata, s nekoliko plesnih parova i velikim zajedničkim prizorima u Dedovićevu koreografskom viđenju ne krije težnju prema efektima. Danas to djeluje pomalo prezabavno, ali gledajući u kontekstu vremena kada je Žica nastala, Dedović je postigao samosvojnu estetiku korištenjem tada vrlo popularnih i suvremenih jazz pokreta. Koreografiju je obnovila Mateja Rebolj. Od solista valja istaknuti Tjašu Kmetec i Lukasa Zuschlaga, Petra Đorčevskog, Yujina Muraishija i Yukija Sekija te Uršu Vidmar i Filipa Viljušića.
Za razliku od ta dva baleta, čvrsto proizašla iz vremena u kojem su nastali, treći balet Pastoralna simfonija Milka Šparembleka svevremensko je djelo. Već je krajem 1975. godine u zagrebačkom HNK-u, Šparemblek okrenuo novu stranicu u poimanju plesne umjetnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Jedan od tri dijela tadašnje baletne večeri bio je Opus 43 Ludwiga van Beethovena (balet Prometejeva stvorenja), uz Sonatu Claudea Debussyja, i Trijumf Afrodite Carla Orffa. Naglašavajući da je temelj, od kojega polazi, rječnik klasičnog baleta – što plesaču daje nužnu tehničku sigurnost – on u svojim djelima razvija poznate mu škole suvremenog baleta, opirući se klasičnoj školi sredstvima plastike tijela oslobođenog od stege klasičnih formi. Također naglašava unutarnje stanje plesača u odnosu na vlastito tijelo i njegova traženja. Oslanjajući se na slavne uzore slikarâ, redateljâ i koreografâ, s kojima je surađivao, Šparemblek nudi novo viđenje pokreta i cjelovite scenske izražajnosti. Kostim, dekor i rasvjeta upotpunjuju sintezu njegovih plesnih razmišljanja.
Iste principe, dakako, ugrađuje i u Beethovenovu Pastoralnu simfoniju u Ljubljani. Maksimalno proučenu glazbenu građu Šparemblek transponira u plesnu nadgradnju radosti pri susretu s prirodom. Dinamika plesa, majstorsko korištenje scenskog prostora, zanimljiva rješenja u formacijama grupa te osebujni ritam izmjene događanja, zadivljuju i zaslužuju sve pohvale. Koreografiju je obnovio (asistentica Spomenka Šparemblek) s današnjim naraštajem i sastavom plesača, među kojima se većim dionicama ističu Nina Noč, Owen Lane, Elli Purkunen, Filippo Jorio, Marin Ino i Richel Wieles. Zahvaljujući neiscrpnoj Šparemblekovoj energiji i erudiciji njihov entuzijazam se činio kao da je djelo taj tren koreografirano za njih.
Scenografiju i kostime u svim trima baletima ostvarili su Atej Tutta i Leo Kulaš. Dirigent je bio Marko Gašperšič. Zanimljivo je kako između sva tri prikazana baleta postoji još jedna poveznica. Na njihovim praizvedbama (verzija Lûka iz 1970.) sudjelovao je i glavne uloge tumačio današnji doajen slovenskih baletnih umjetnika Vojko Vidmar. Zato je pomalo čudan bio pozdrav i obraćanje publici ravnatelja Festivala Ljubljana umjesto nekog od predstavnika baletne struke, baletnih ansambala ili doajenâ slovenske baletne umjetnosti.
Milko Šparemblek proslavit će 1. prosinca ove godine 90. rođendan. Rodna Slovenija nije mu se mogla bolje odužiti od poziva za obilježavanje baletne stogodišnjice a on se, pak, njima odužio izvrsnom predstavom. Priprema li i zagrebački HNK neku doličnu proslavu?
© Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 18. travnja 2018.
