Baleti.hr

Amerikanac u Londonu

Spektakli u CineStaru; The Royal Ballet, London, Bernstein Centenary (Bernsteinova stogodišnjica), kor. Wayne McGregor, Liam Scarlett, Christopher Wheeldon

• 
  
  U CineStaru je 27. ožujka održan izravan prijenos iz londonske Royal Opera House koja je obilježila stogodišnjicu rođenja Leonarda Bernsteina, slavnog i svestranog američkog skladatelja, dirigenta, glazbenog teoretičara i pijanista, baletnom večeri naslovljenom Bernstein Centenary. Bernstein je skladao simfonije, koncerte, opere, balete, komornu i vokalnu glazbu te glazbu za filmove i mjuzikle. Upravo s mjuziklima U grad (On the Town, 1944) i Priča sa zapadne strane (West Side Story, 1957), odnosno njihovim filmskim verzijama (1949, odnosno 1961.) stekao je svjetsku slavu. U njegovu čast The Royal Ballet je na njegovu glazbu postavio tri kraća baleta (uz praizvedbe baleta Yugen koreografa Wayna McGregora i Corybantic Games Christophera Wheeldona izveden je i 2014. praizveden balet The Age of Anxiety Liama Scarlettova) čija se izvedba u izravnom prijenosu mogla pogledati u 933 kina u 26 zemalja svijeta.
  
  Za prvi balet Yugen koreograf Wayne McGregor odabrao je neobičnu skladbu Chichester Psalms (1965) nastalu na kombinaciji tradicionalnih hebrejskih tekstova, kršćanskih korala i broadwayskog jazza. Scenografija se sastoji od jednostavnih različito osvijetljenih konstrukcija kvadrata nejednakih dimenzija u kojima se nalaze plesači u kontra osvjetljenju. Poigravanje s geometrijskom scenografijom i bojama na velikoj pozornici djeluje čisto, suvremeno i van zemaljske dimenzije. Vrlo artificijelno u jednostavnim crvenim kostimima, pleme od sedam plesača i šest plesačica na početku bez tona, samo siluete prije prvog glasa, razvijaju pokret koji čisto i precizno teče i pretapa se iz slike u sliku. Sola se pretapaju u duete, zatim u grupne scene, isprepletenih konstelacija i međusobnih odnosa. Zanimljivo je kako autor ne upada u zamku koreografske šablone, nego sve nastaje vrlo organski i eterično. Raskošna izvedba, dobro snimljena, publici je u stvari vrlo zahvalno gledati video – verzije baletnih predstava. Solisti Calvin Richardson, Federico Bonelli i Sarah Lamb u eteričnoj, nježnoj i muzikalnoj te vrlo dirljivoj izvedbi kao da su se stopili sa glazbenom potkom.
  
  U središnjem dijelu programa izveden je nalet Doba tjeskobe (The Age of Anxiety) Liama Scarlettova nadahnut Bernsteinovom Drugom simfonijom. I balet i simfonija napisani su kao odgovor na atmosferu nesigurnosti i razočaranja nakon Drugoga svjetskog rata, a potaknuti su Audenovom modernističkom poezijom. Polusatni balet za sedam likova prikazan je vrlo narativno. Mjesto radnje je caffe bar, ulica i stan, a sve se izmjenjuje spektakularnom promjenom kulisa direktno na sceni. U caffeu djevojka upoznaje mladića, bivšeg vojnika, jednog postarijeg čovjeka i introvertnog mladića. Tu je i konobar i još jedan ljubavni par koji kratko ulijeće, oživi prostor i nestaje. Pije se bez prestanka, seksualna opredjeljenja i strast među svim akterima drži u napetosti sve likove. Grupa odlazi u stan lijepe djevojke gdje se muško ženski i muško muški odnosi u bunilu noći, alkohola i droge isprepliću do neprepoznatljivosti. Tuga, besmisao i prazno srce sve su što ostaje nakon ovako provedene noći. Posljednja slika grada u jutarnjem suncu prema kojoj glavni junak patetično odlazi ostat će zasigurno svima u sjećanju.
  
  Na Bernsteinovu skladbu Serenada Christopher Wheeldon postavo je treći, najpretenciozniji i najdulji balet večeri Corybantic Games. Glazba se referira na Platonov tekst Simpozij ili Gozba – o ljubavi, dok Wheeldon dočarava antički svijet atleta, njihovih sljedbenika, ljubavnica i ljubavnika predvođenih solisticom Tierney Heap u ulozi amazonske božice. Plesači su obučeni u kostime modnog dizajnera Erdema, korzeti i haljine rađeni su po modelima skinutih s grčkih draperija, a sve je postavljeno u okvir apstraktnog antičkog hrama Jean-Marca Puissanta. Violinski koncert sastoji se od pet dijelova u kojima se slavi glazba i ples. Koreografski koncept je raskošan i maštovit. Na samom početku solistički par Marcelino Sambé i Mayara Margi sugestivno i maestralno izvode posvetu užitku i životnoj radosti. U trećoj slici kao da je prikazan ženstven, nježan svijet spiritualnih bića, nimfi. U ostalima naizmjenično kroz masovne scene, pas de deuxe, pas de troise i pas de quatre, kroz bezbroj različitih plesnih kombinacija slavi se životna snaga, ljubav i ples. Često se koristi obično, prirodno trčanje ne bi li se naglasila klasična i humanistička crta grčke povijesti. Posljednja slika, Dionizijev finale u bojama mediteranskog sumraka, kaleidoskopska je promenada svih dvadesetak protagonista u euforičnom plesnom finalu.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 4. travnja 2018.

Piše:

Sanja
Petrovski