Baleti.hr

Tamni odraz Melankolije

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Elizabeta Austrijska – Sissi, kreacija, koreografija i režija Patrice Bart

• 
  
  Novi balet Elizabeta Austrijska – Sissi praizveden u HNK u Zagrebu 27. ožujka 2018. nije doveo u pitanje visoku izvedbenu razinu zagrebačkog Baleta kao ni majstorstvo klasične estetike znamenitog francuskog koreografa Patricea Barta i njegovog autorskog tima. No, iako je riječ plesnom spektaklu primjerenom središnjoj nacionalnoj kući (čini se da su mobilizirane sve raspoložive plesne snage!), ova složena i zahtjevna predstava, puna lijepih, profinjenih slika i snažnih i ljupkih koreografskih detalja, nije postigla potpuno suglasje u preplitanju narativnog tijeka povijesno utemeljene priče o omiljenoj austrijskoj carici (i kraljici Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) i onog introspektivnog, arhetipskog i poetskog prostora ženske osobnosti, osjećajnosti i osjetljivosti koji je s pravom zaintrigirao Barta i dramaturginju i autoricu libreta Christiane Theobald. Potreba za tradicionalno ispričanom pričom, za objašnjenjem konkretnih odnosa i veza, kao i ilustriranjem misli uznemirene carice rezultirala je nekim kratkim, kao informativnim umecima, ili mimskim prijelazima u kojima su brzinski uvedeni i izvedeni likovi, kojima nije ostavljen prostor predaha i razloga bivanja na sceni.
  
  Predstava će se zasigurno pamtiti po iznimno dojmljivim, simboličnim scenama izložene krhkosti Sissi (Natalia Kosovac) i njezina tamna odraza Melankolije (Iva Vitić Gameiro), emotivnih prosjaja i ponora moderne, suptilne, obrazovane žene stiješnjene u zlatni kavez, štogod to značilo. Zapravo, objektivno gledajući čini se da je Sissi mnogo manji problem predstavljao sukob sa krutom svekrvom, dvorski protokol i društvene konvencije. Sve je to ona savladavala ljepotom i neodoljivim šarmom, pameću i hrabrošću, angažiranim i emancipiranim stavom, uspijevajući kao rijetko tko proširiti prostore osobne slobode. No, to je po vlastitom sudu, bio svjesni odabir opijenosti tijela, „staze koju taština vodi“, a ne puta „koji vodio me prema slobodi“. Kao prava moderna junakinja, snažna i provokativna spram javnosti, ona se lomila unutra, između žudnji za novim prostorima duha, za nedokučivim, onostranim pojmom slobode, te se u tom smislu, što podcrtavaju i odabrani stihovi njezine poezije u interpretaciji Olga Pakalović, njezino toliko paženo i njegovano tijelo (bila je pojam skladne figure, uzor za frizure i uopće modu) čini pravim zlatnim kavezom.
  Sjena smrti i onoga onkraj višestruko je utkana u scensku viziju baleta Sissi kao neka tiha čežnja za ponovim susretom sa bliskim, tragično izgubljenim osobama, ali i kao oslobođenje duše za let stvorene. (U tom smislu čini se pomalo suvišnim povijesno realističan okvir priče i baleta u kojem se crna sjena šulja i oštricom probada ženu koja gleda u jezero, pa je balet zapravo flashback umiruće carice, koja na kraju izdahne.) Baletnom scenom prolazi uistinu brojna galerija likova koja poetski vizualizira ili barem bilježi značajne trenutke i događaje iz života Elizabete Austrijske: od njezine petnaeste godine kada se zaljubljuje u Franju Josipa, i na neki način otima carskog supruga namijenjenog sestri do šezdeset prve kad umire kao žrtva atentata. To prilično dugo razdoblje njezine vladavine uključuje također poziciju majke, snahe, pjesnikinje i političarke koja ima utjecaj na dvorovima Austro-Ugarske Monarhije. No usprkos prostorno vremenskoj mreži osoba i događaja koncentriranih oko Sissi, scena ostaje velika i čista sa nekim znakovitim, snažnim scenskim detaljem koji tek naznačuje biografsko mjesto radnje, a istovremeno apstrahira povijesne okvire bacajući ih u drugi plan. Sissi je središte, a njezina fizička prisutnost propušta njezin pogled iza koprene. I to je ključ predstave koji nije uvijek dosljedno proveden.
  
  Bart koreografira poetične, fluidne duete i tercete, poput zaigranog i zaljubljenog susreta Sissi i cara Josipa (pouzdani, pažljivi Andrea Schifano) nježno uzburkane emocije i protočnog pokreta poput Smetanine Vltave; dueta u koji će se, u drugom dijelu predstave, sudbonosno uplesti i njezina Melankolija, onemogućavajući staru prisnost. Dojmljiv je i izražajan nastup Tomislava Petranovića u tragičnoj epizodi osjetljivog, buntovnog, zaljubljenog prijestolonasljednika Rudolfa, jedinog sina carice Elizabete i Franje Jospa I koji se ubio u Mayerlingu. Zatim tu je energični mađarski pas de trois (Rieka Suzuki, Kornel Palinko, George Baldovin), klasični muški brojevi po kojima je Bart poznat; i tako dalje. Vjerujem da je to još jedna baletna priča koju će publika voljeti.
  
  © Maja Đurinović. PLESNA SCENA.hr, 4. travnja 2018.
  (osvrt na prvu reprizu 31. ožujka 2018.)
  

Piše:

Maja
Đurinović