Dan´zorovo srce
Hrvatsko narodno kazalište Split: balet-opera Atlantida: Legenda o Dan´zoru, autor Mirko Krstičević, red. Goran Golovko, kor. Igor Kirov
-
U subotu 3. ožujka u splitskom HNK-u praizvedeno je nadasve zanimljivo djelo domaćeg autora – Atlantida: Legenda o Dan´zoru, baletna opera u dva čina. Operni i baletni ansambl prvi puta izveli su djelo svoga sugrađanina Mirka Krstičevića koji potpisuje glazbu i libreto, redatelj i scenograf je Goran Golovko, koreograf Igor Kirov, a dirigent Alan Bjelinski. Legenda o Dan´zoru je prva priča trilogije Atlantida, a događa se na samom početku nastanka atlantske civilizacije. Mitski junak Dan´zor nositelj je vječne čovjekove težnje za boljim i ispravnim. On pokreće narod Tolteka na opasan i nepredvidljiv put da vrate svoja ljudska pa i božanska prava koja su im oduzeta. Njihova borba, zablude, sumnje, nedoumice i na kraju povratak u svjetlo, tema su tog scenskog djela.
Kroz cijeli prvi čin prisutni su videosnimci u crno-bijeloj tehnici i negativu, te različitim formatima na kojima su prikazana suvremena industrijska postignuća prošlog i ovog stoljeća. Artificijelni nastupi pjevača podcrtani raskošnom povijesnom, a istovremeno i futurističkom kostimografijom, njihova patetika, statičnost i vrlo usporene kretnje koje su uvjetovane visokim platformama cipela u kojima stoje, u kontrastu su s dinamikom i jednostavnošću izvedbe plesnog ansambla koji je cijelo vrijeme prisutan na sceni. Oni predstavljaju drevne Tolteke, nekada snažnu rasu obdarenu prirodnom magijom, no sada narod koji se ogriješio o ljubav bogova te je nad njima zavladala tama. Žive duboko u šumi, u močvari i zaboravili su da svjetlo postoji. Na pozornici u prvom činu ne dolazi do interakcije glavnih aktera, pjevača, u stvari, naratora koji nas vode kroz zbivanja, s plesačima koji su odvojeni prozirnom zavjesom. (Kasnije se ustanovi da je to dijelom i iz praktičnih razloga.)
Plesni izraz Igora Kirova djeluje suzdržano i prigušeno, plesači, gotovo goli na sceni, pokretom poput grčkog kora prate radnju koja se pripovijeda u prvom planu. Živa ljudska tijela su masa u neprestanom gibanju koja povremeno kroz kontakte i podrške iskaču iz vizualne meditacije. U drugom dijelu prvog čina koji prikazuje Tolteke u močvari jasno je zbog čega su kretnje bile prigušene i da nevidljiva zavjesa služi da se ne smoči prostor u kojem se vrlo riskantno u predimenzioniranoj obući kreću pjevači. Naime, velik dio pozornice je plitki bazen ispunjen vodom po kome se plesači kreću nastojeći ne prolijevati vodu, da bi scena u močvari postepeno oživljavala i pretvarala se u atraktivno proklizavanje, prskanje, igru vodom i tragovima koje ona ostavlja na svjetlu. Unatoč velikom oprezu, bilo je očito da je pod vrlo klizav. Artjom Žusov igra dušu mladića Dan´zora koji pokušava izbaviti svoj narod iz mraka.
U drugom činu plesači imaju novu zamku. Scenski zanimljiv nakošen pod do trećine stražnjeg dijela scene čini vidljivom svaku gestu na pozornici, a ogledalo pod istim kutom kao svod iznad tog prostora multiplicira sliku i pridaje joj i neka druga, ezoterična značenja. Putovanje naroda koje se odvija na takvoj pozornici kroz suvremeni plesni izraz donosi vrlo lijepe slike koje dramaturški proizlaze iz radnje koja se odvija na prednjem dijelu pozornice. Svi članovi baletnog ansambla imaju priliku pokazati svoje umijeće samostalno, kroz duete (posebno se ističu Artjom Žusov i Irina Čaban Bilandžić), ili po troje, četvoro u grupi. Sad se oni kreću među pjevačima i tako puno jasnije oslikavaju duševna stanja koja ispovijedaju pjevači. Narod, tj. plesači su izmoreni i gladni, prikazuju im se fatamorgane u vidu hrane i pića dok ih Pagbak poziva na bakanalije. Njega igra Ivan Boiko koji unosi energiju i životnost na scenu. U jednom trenu pojava čudovišta i neobičnih i smiješnih malih bića unose veselje i razbijaju ozbiljnost mitske priče. Vrlo simbolično umjesto glava, monstrum ima kompjutorske ekrane, dok glavati patuljci – studenti glume na štulama u lepršavoj bijeloj odjeći predstavljaju laži i obmane. Kaos i metež bez koreografske strukture, neočekivani likovi sa suvremenim obilježjima, osvježenje su u pomalo zamornoj narativnoj dramaturgiji ovog baleta-opere. Na kraju, Dan´zor uspijeva kroz svoje srce privući svjetlo napuštajući život u ovoj dimenziji, žrtvujući se i dajući život za svoj narod.
Svevremenska mitska priča može se iščitavati kroz nekoliko razina vezanih uz postanak raznih legendi i religija cijeloga svijeta. Temeljena na kontrastu pjevači – plesači, svečani i polagani pokreti nasuprot živom, ekspresivnom tijelu naroda kojeg naglašeno sačinjavaju pojedinci i manje grupe, strogost scenografije nasuprot bezuvjetnoj ljubavi Danz´ora prema istini i svjetlu, fascinantni i božanski kostimi pjevača nasuprot jednostavnosti i čistoći kostima, tj. nagosti plesača, predstavljaju istovremeno suprotnost ali i koheziju uma i tijela. Tko je u ovom slučaju nositelj duhovnosti i izražavanja dubljih ideja: patetični, polagani i svečani pjevači ili strastveno, ranjivo i izloženo plesačko tijelo neprestano u pokretu? Sublimirani čine zajedno čvrstu, organsku cjelinu koja ne može opstali jedna bez druge.
Već sam napomenula da je ova legenda prva od tri glazbeno-scenska djela koja čine trilogiju Atlantida. Hoćemo li imati priliku vidjeti i ostala uprizorenja koja prikazuju Atlantidu na vrhuncu moći, zatim njezin pad, ovisi vjerojatno o zanimanju publike. Osmišljen multimedijalni pristup, duhovita rješenja nekih prizora, fascinantne slike kojima pridonose kostimi Mladena Radovnikovića, suvremena i muževna scenografija Gorana Golovka, te svakako kvalitetna izvedba svih sudionika, mogli bi osigurati i nastavke Priča s Atlantide Splićanina Mirka Krstičevića.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 7. ožujka 2018.
Piše:
Sanja Petrovski