Engleski časopis Dance Europe uvrstio je, krajem prošle godine, mariborsku predstavu Jevgenij Onjegin Valentine Turcu među pet najboljih baletnih predstava na svijetu prethodne sezone. Kritičarka Deborah Weiss stavila je Onjegina uz bok s Don Quixoteu, u koreografiji Aarona S. Watkinsa u Baletu Semperopere iz Dresdena; Giselle, u koreografiji Akrama Khana u Engleskom nacionalnom baletu, Sleepless Beauty koreografâ Ine Christel Johannessen, Hege Haagenruda, Melisse Hough i Inguna Bjørnsgaarda u Norveškom nacionalnom baletu; te diptihu Flight Pattern, u koreografiji Crystal Pite, i Symphonic Dances, u koreografji Liama Scarletta londonskog Kraljevskog baleta. Tako se Maribor još jednom potvrdio kao istaknuto mjesto baletnog zemljovida, zahvaljujući koreografskom umijeću i međunarodnom ugledu ravnatelja Baleta Slovenskoga narodnog kazališta Edwardu Clugu (krajem siječnja njegov Peer Gynt postavljen je na pozornicu Bečke državne opere), plesačkom umijeću njegova prvaka Antona Bogova i koreografskim uspjesima Valentine Turcu, kćerke nekadašnjih prvaka Zagrebačkog baleta Marina Turcua i Maje Srbljenović Turcu.
Baletom Jevgenij Onjegin, praizvedenim 26. studenoga 2016., Valentina Turcu zaokružila je dosadašnji put razvoja ovjenčan najvažnijim nagradama. Dobitnica je Nagrade Lydije Wisiakove Društva baletnih umjetnika Slovenije, Glazerove povelje – nagrade Grada Maribora i, nedavno, najviše slovenske, Prešernove nagrade. Time je zaokružila i 25. obljetnicu umjetničkog rada i stvaranja što je u mariborskom kazalištu proslavljeno retrospektivom njezina koreografskog opusa, izvedbom u ciklusu baleta Romeo i Julija, Carmen i Jevgenij Onjegin. Datum prve predstave Romea i Julije, 14. veljače, ponudio je i promidžbeni slogan Valentina za Valentinovo.
Oboružana iskustvom suradnje na proslavljenoj zagrebačkoj predstavi Ane Karenjine Lea Mujića, na izradi glazbenog koncepta i dramaturgiji, Valentina Turcu možda je lakše pristupila romanu u stihovima Aleksandra Puškina koji svoju najslavniju inačicu ima u baletu Onjegin Johna Cranka iz 1967. Pokazala je naglašeni smisao za stvaranje baleta sa sadržajem, za njegove pas de deuxe, za plesno i poetsko iznošenje poznate priče o nepomirljivoj suprotnosti romantičnih ideala ljubavi i banalnosti stvarnoga života, izgubljenim iluzijama o životu i neostvarenoj ljubavi.
Nevelik mariborski baletni ansambl od tridesetak članova uvjetovao je i bio dodatno poticajan, u formalnom smislu, za stvaranje neobičnog hibrida komorne spektakularnosti. Svi članovi ansambla imaju uloge koje nose imena likova iz Puškinova romana, svi imaju epizodna sola i povremeno ostvaruju ansambl-prizore. Tu nema raskošnih valcera, mazurki, poloneza ni velikih plesova kao u Cranka. Ali ima plesa prepunog slavenske osjećajnosti za koji je koreografkinju nadahnula glazba 1. glasovirskog koncerta Petra Iljiča Čajkovskog i 2. glasovirskog koncerta Sergeja Rahmanjinova te njegova 18. varijacija, Andante cantabile, iz Rapsodije na Paganinijevu temu. Odličnu živu glazbenu izvedbu ostvaruju pijanisti Katarina Lotrič i Denys Masliuk, Simfonijski orkestar SNG-a i dirigent Simon Robinson.
Izvanrednom sigurnošću i ujednačenošću plesača te maštovitošću koreografije, Valentina Turcu gradi Puškinovu priču u dva dijela. Stanku određuje usred ključnog događaja, kada Onjegin vraća Tatjani neotvoreno i nepročitano pismo na proslavi njezina imendana, kod Larinovih, i lomi joj srce. Ideja je odlična: drugi dio počinje ondje gdje je završio prvi dio, istom zaleđenom slikom.
Komornu spektakularnost izražavaju decentna, elegantna salonska scenografija Marka Japelja na velikoj pozornici, sa svjetlom Aleksandra Čavleka, i kostimima Alana Hranitelja. Valentina Turcu svojim neoklasičnim, visokoestetičnim koreografskim stilom i pokretima kroz ples, koji nisu pantomima te nepogrešivim dramaturškim ritmom, suvremeno portretira likove različitih temperamenata i raspoloženja. Solisti donose svoje uloge s mnogo scenskog senzibiliteta i energije u pas de deuxima.
Tatjanu tumači tehnički odlična Jelena Lečić, suptilne lirske pojave i do najsitnijih detalja razrađene uloge, dojmljiva, puna emocija. U odličnoj je formi Anton Bogov, u naslovnoj ulozi, kao Onjegin suverene elegancije. Catarina de Meneses, tehnički čista, potpuno se prepustila ulozi Olge i točno pogodila lik kakav treba biti. Matjaž Marin bio je zanosan lirski Lenski, a Sytze Jan Luske nježan i dostojanstven knez Gremin.
© Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2018.
