Baleti.hr

Do Rusije i nazad

Ciklus razgovora uz izložbu Balet i strast. Donacija Jelka Yureshe, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb (3)

• 
  
  Pogled na ruski balet bila je tema četvrtog iz ciklusa razgovora, uz izložbu donacije Jelka Yureshe, između koreografkinje i pedagoginje Ljiljane Gvozdenović i moderatora Davora Schopfa. Željko Jureša ostvario je svjetsku karijeru kao britanski plesač, a odgojen na pedagoškim principima škole Nikolaja Legata po kojima je djelovala Željkova učiteljica i posljednja, odana Legatova učenica Ana Roje. Legat je za svoj sistem jednom rekao da je to „francuski sistem koji su Francuzi zaboravili“, a potječe od najvećega francuskog plesača 18. stoljeća Augusta Vestrisa koji je brzinom, tehničkim umijećem i mogućnostima utjecao na poboljšanje tada postojeće baletne tehnike. Njegov danski učenik Auguste Bournonville prenio je to umijeće klasičnog baleta u Danski kraljevski balet u Copenhagenu. Bournonvilleov švedski učenik Christian Johansson, pak, prenio ga je u Rusiju. Preko Nikolaja Legata škola se proširila u Englesku, pridonoseći profesionalizaciji britanskog baleta (Alexandra Danilova, Lidija Lopokova, Ninette de Valois, Alicia Markova, Anton Dolin, Andrej Jeglevski, Moira Shearer, Margot Fonteyn, Alan Carter).
  
  Tijekom vremena i pod utjecajem snažnih osobnosti pojedinih plesača i pedagoga profilirale su se metodološke razlike. Legatova učenica Agripina Vaganova, obdarena velikom analitičkom sposobnošću, razvila je vlastiti pedagoški sistem koji je proizveo nov, sovjetski stil baleta i postao temelj modernoga baletnog obrazovanja u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu a onda i na Zapadu. Njezin sistem kombinira ljupke elemente francuske škole i više atletske talijanske, dodajući im dramatičnost i puninu duše ruskoga nacionalnog karaktera.
  
  Christian Johansson (1817-1903) većinu je života, od 1841., proveo u Rusiji. U Carskim kazalištima ostaje do 1869., sudjeluje u praizvedbama nekoliko Perrotovih baleta. Najznačajniji je njegov pedagoški rad od 1860. Nakon povlačenja sa scene postao je glavni pedagog Škole Carskog kazališta. On je jedna od najvažnijih i najutjecajnijih osoba u razvoju ruske škole plesa. Zaslužan je za uvođenje veće uporabe ballona, kao dio njegova burnonvilskog obrazovanja, preciznost batterieja i raznolikost virtuoznih pirueta. Za njega se govorilo da nikada nije ponavljao enchaînement, toliko je bio inventivan kao učitelj. Često je svoje klasove pratio svirajući violinu. Ana Roje klasove je pratila kastanjetama. Taj ballon i oslobađanje težine uvijek je slikovito opisivala kako „treba sebe učiniti lakim“. Jednom su u Legatov londonski studio došli Leonid Mjasin i Anton Dolin. Legat im je pričao o Aninom fenomenalnom balansu na špici i to u svakoj pozi. Rekao je da će ona stajati na jednoj nozi dok ne popuše cigaretu, u što oni nisu baš mogli vjerovati. No, tako je i bilo, Ana je stajala kao ukopana punih deset minuta...
  
  Ljiljana Gvozdenović istaknula je još jednu stožernu ličnost ruskog baleta, Francuza Mariusa Petipaa (1818-1910) čija se 200. obljetnica rođenja upravo navršava (11. ožujka). Petipa je Johanssonov suvremenik, koji dolazi u Sankt Peterburg u isto vrijeme, 1847., najprije kao plesačka zvijezda, a zatim kao nastavnik muškog plesa u već osnovanoj Carskoj školi. „Petipa ubrzo počinje koreografirati, u početku za razne proslave“, razložila je Ljiljana Gvozdenović, „no svoju priliku kao koreograf potpuno je iskoristio u baletu Bajadera. To ga dovodi do mjesta glavnoga baletnog majstora-koreografa Marijinskog teatra čime počinje njegova blistava era. Pazeći na svaki detalj predstave, u kojoj osobito maštovito razvija ženske varijacije i duete, nastoji održati dramaturgiju kazališnog spektakla. Osim Bajadere, znameniti su njegovi baleti Faraonova kći i Kralj Kandaul koji zahtijevaju velik baletni ansambl. (I zbog toga se te predstave danas vrlo rijetko izvode.)
  
  Petipa je svoje balete zapisivao crtežima. Oni su uglavnom sačuvani pa je moguće pratiti njegova koreografska razmišljanja i razvoj. Zanimljivo je kako je rješavao simetriju unutar plesa. Znamo da je neparan broj plesača nezgodan za koreografe no on se s time uspješno nosio kao i njegov suradnik Lav Ivanov. Drugi čin Labuđeg jezera pravi je primjer uspješnog rješenja takvog problema. Osim ansambla koji obično čine 24 balerine, pojavljuju se u zajedničkim scenama drugog čina četiri mala labuda i tri velika, koje koreograf uspješno smješta kao nastavak linije jedne strane ansambla, razbijajući tako uobičajenu simetriju klasičnog bijelog baleta. U brojevima koje nazivamo karakternim plesovima također se pojavljuje pet parova koje smješta u suprotstavljene dijagonale (tri plus dva para) ili krugove, pa time omogućava slobodnije razvijanje koreografske mašte. Poznat je ples dvorske lude u trećem činu Labuđeg jezera, koji pleše uz pet parova s maskama, itd… U tom razdoblju razvija se domaći, ruski plesni kadar uglavnom pod Johanssonovim vodstvom s kojim Petipa ima srdačne, prijateljske odnose. Često njegove kombinacije s vježbi koristi kao dijelove muških varijacija. Stasale su već Ana Pavlova, Matilda Kšesinska; Nikolaj i Sergej Legat već rade kao pedagozi i iz njihovih razreda izlaze nova imena od kojih valja spomenuti Olgu Preobražensku, Agripinu Vaganovu i, osobito, Mihaila Fokina…", rekla je Ljiljana Gvozdenović.
  
  Dodala je kako su s političkim promjenama u svijetu, osobito burna previranja u Rusiji iznjedrila mnoge novosti u baletu. „Perfekcija klasike dosegnula je vrhunac a promjene u razumijevanju utjecaja umjetnosti na ljude i događaje traže drugačiji pristup u kazalištu. Još u vrijeme Petipaa, s dolaskom Mihaila Fokina, javlja se promjena u svijetu koreografije, njegovim traženjima novih mogućnosti. Istovremeno pojavljuje se zanimljiva osoba, koja doduše nije umjetnik, ali je veliki znalac i ljubitelj umjetnosti, Sergej Djagiljev. Kao vrhunski intelektualac te poznavatelj slikarstva i glazbe Djagiljev, zajedno s umjetnicima raznih profila, osniva časopis Svijet umjetnosti, organizira veliku izložbu ruskog slikarstva u Parizu te koncerte ruske glazbe. Ubrzo se specijalizirao za baletna gostovanja. Tako nastaju znamenite sezone Ruskih baleta u Parizu koje će biti spas mnogima koji odlaze iz revolucijom i građanskim ratom zahvaćene Rusije. Plesači koji su ostali izvan zemlje nastavljaju rad uglavnom u trupi Ruskih baleta, a mnogi ruski baletni umjetnici otvaraju škole koje su, poslije slave što su je stekli na gostovanjima, prepune mladih umjetnika. Tako nastaje i Legatova škola koja je dio priče o Jelku Yureshi. A Margareta Froman, Olga Preobraženska i Nina Kirsanova samo su neka od imena koja stižu i na ova naša područja i počinju, poput Legata u Londonu, podučavati na osnovama velike ruske baletne tradicije", zaključila je Ljiljana Gvozdenović.
  
  © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2018.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković