Ove, 2018. godine Viktorija Slamnik navršit će sedamdeset godina svog baletnog života. U njezinom životopisu ukratko stoji: Školu za klasični balet upisala je 1948., a baletno školovanje je završila 1954. godine u klasi ruske pedagoginje Marije Ignjatović. Sljedeće, 1955. godine, postala je članicom ansambla Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1960. unaprijeđena je u Solisticu epizodisticu, (današnji Solisti baleta – srednje uloge). Ostvarila je niz uspješnih solo i ansambl uloga u klasičnom i modernom repertoaru te se isticala svojim visokim skokovima i odličnom tehnikom. Nakon odlaska u mirovinu sa svojih četrdesetak godina, počela je raditi u Školi za klasični balet kao vanjski suradnik. Vodila je pripremne razrede, kao i sve razrede osnovne baletne škole. Nakon rada u Školi za klasični balet, nastavlja s pedagoškim radom i surađuje sa Zagrebačkim kazalištem mladih i plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla, Studija za suvremeni ples i ansambla Vesne Mimice. Viktorija Slamnik, svima poznatija kao Vikica, duhovita sitna gospođa puna energije i veselog duha, bila je i moja, ona prva nastavnica u pripremnom razredu Škole za klasični balet; razgovor s Vikorijom Slamnik dio je mog rada na kolegiju Povijest hrvatskog plesa na Odsjeku baletne pedagogije na ADU u Zagrebu.
Kakvi su bili vaši baletni počeci?
Majka mi je pričala da sam kao dijete, čim bi čula glazbu, počela plesati po kući na prstima. Odlučila me je zbog toga, kada sam imala pet godina, upisati u privatni baletni studio kod Ane Roje i Oskara Harmoša u Šubićevoj ulici (otvoren 1939. godine, op.a.). Ana je imala jednu prostoriju sa parketom na trećem ili četvrtom katu, gdje je imala mali podij, na kojem je stajao jedan štap i ne sjećam se koliko nas je djevojčica bilo... Sjećam se, da me mama jedanput odvela na predstavu Labuđe jezero u HNK, davao se tada samo drugi čin, (riječ je o koreografiji Oskara Harmoša iz 1947., op.a.) i tu se dogodila ljubav prema baletu za cijeli život. Kod Ane sam ostala oko dvije godine, do svoje sedme, kada sam prešla u Školu za klasični balet, na Ilirskom trgu. Kod Ane sam naučila jako puno, jer kad me mama na Anin prijedlog odvela na audiciju u Školu za klasični balet, bila sam tako dobra da su me primili odmah u drugi razred! Sjećam se da je Ana jedanput pozvala sve djevojčice sa tečaja da pogledaju kako ja radim, kao primjer kako neki korak treba izgledati. Caka je bila u tome da sam ja prirodno bila otvorena i imala sam veliki skok, balon...
Upisali ste Baletnu školu školske godine 1948/49. U stvari, može se reći da ste bili među prvim generacijama koje su završile srednju Školu za klasični balet, jer dotad nije ni postojalo srednjoškolsko baletno obrazovanje.
Da, završila sam Baletnu školu, koja je tada trajala samo šest godina, a ne kao sada osam. I, kako sam upisana odmah u drugi razred, školu sam završila školske godine 1953/54. Tada se nisu mijenjali profesori tako često, pa sam svih pet godina imala rusku profesoricu Mariju Ignjatović. Mislim da je ona poslije imala još jednu generaciju, i onda otišla u Ameriku. Mi smo se nastavile još godinama dopisivati i ostale smo u kontaktu. Samnom u generaciji su bile dvije djevojke kojima se više ne sjećam imena te Marijan Jagušt i Melita Skorupski. Marijan Jagušt je bio jako dobar plesač te smo on, Melita Skorupski i ja dobili angažman u baletnom ansamblu HNK-a. Melita je kasnije postala poznata solistica, a i mi smo, Marijan i ja, kasnije postali solisti.
Na moje pitanje o izgledu Škole za klasičan balet u tadašnje vrijeme, Viktorija se prvo slatko nasmijala…
Zgrada je ista, na podu smo imali drvene daske koje smo prskali s vodom da se ne kliže, bile su kaljeve peći, kao što su i dan danas u dvoranama, te u ono vrijeme nije bilo ni tuševa a, koliko se sjećam, ni velike dvorane na katu, nego je na katu bila samo mala dvorana... Toga se sjećam zato jer smo se kao završni razred snimali u „maloj gornjoj dvorani“, kako smo je zvali...
Nakon završene srednje baletne škole, 1955. godine, dobili ste angažman u Baletu zagrebačkog HNK-a?
Da, ali sam nastupala u baletnim predstavama već kao učenica Baletne škole. Sjećam se, imala sam jednu scenu sa Jaguštom, kad sam imala dvanaest godina, u predstavi Trnoružica, (praizvedba 1950. u koreografiji Oskara Harmoša, op.a), u sceni lova iz 2. čina. Mi smo imali povez preko očiju, te smo plesali da se igramo skrivača. Sjećam se da sam kao djevojčica padala u nesvijest jer su oko mene plesale sve same zvijezde tadašnjeg vremena! Na primjer: Nevenka Biđin, koja nije bila čisto klasična balerina nego karakterna, i naravno, Sonja Kastl koja je plesala tada sve glavne uloge, Trnoružicu, Juliju i ostale... Bila mi je velika čast da mi jedna zvijezda u predstavi veže maramu preko očiju!
Da se vratimo na vrijeme kada ste došli u kazalište. Jeste li odmah plesali solo uloge ili ste polako napredovali od zadnjeg reda ansambla, kako to uobičajeno biva?
Ne, nisam morala počinjati od zadnjeg reda... Prva predstava koju sam radila, bila je Valpurgijska noć u operi Faust. Kada su u kazalištu shvatili da smo Melita i ja tehničarke, odmah su nas stavili u četvorku, gdje smo se uz glavnog solista, Ivicu Sertića, morale vrtjeti, i to je u to vrijeme bila velika stvar. Naravno, plesala sam i ansambl puno puta, ali su se kasnije zaredale solo uloge. Plesala sam kasnije u operi Zrinski, solo par, koji pleše pred sultanom... Kasnije sam dobila epizodistički status i na papiru, dakle, plesala sam i ansambl i solo uloge, i velike i male... Mislim da je to bilo negdje šezdesetih godina.
Koje pedagoge i direktore pamtite, s kojima ste surađivali tijekom karijere?
Prvi direktor mi je bio Josip Kavur, iako on tada nije bio pravi direktor Baleta, nego samo voditelj, jer su tada Balet i Opera bili zajedno pod jednim OUR-om, pod jednom direkcijom. Kasnije se sjećam da su to bili i Jelinčić, i Sonja Kastl, koja je bila 1965. godine direktorica kada se Balet konačno osamostalio kao umjetnička grana unutar HNK-a. Nijedan mi nije bio najdraži ili nešto posebno, uvijek sam radila, uzimao me je svaki koreograf koji bi došao. Što se tiče pedagoga, sjećam se da ih je kroz moju karijeru prošlo jako puno, brojali smo jedanput, čak njih dvadeset pet. Meni se to tada činilo previše, ali sam čula da je to sada praksa, da vam se sada čak svakodnevno mijenjaju pedagozi. Kad vratim film unatrag, nekako mi je Octavio Cintolezi najviše odgovarao kao pedagog, a naravno i Frane Jelinčić, i on je bio izvrstan pedagog. Cintolesi je postavio jedan balet Pelivani, koji je plesalo nas šestero solista, a ja sam, kako sam bila uvijek najniža i najmanja, igrala curicu. Jako sam voljela taj balet; bila mi je to jedna od prvih solo uloga. Morala sam vrtjeti pike oko jednog stolca, i to je bilo, sjećam se, prilično teško. S tom predstavom smo išli i na gostovanje u Ljubljanu, plesali smo na Križankama. Plesala sam jako puno i u ansamblu, sve što je trebalo, naravno.
Možete izdvojiti neke najdraže predstave i uloge?
Prva velika, prava baletna predstava koju sam plesala, je bilo Labuđe jezero, od Rostislava Zakharova, (1962. godine, op.a). Prvo sam plesala samo Tarantelu, a kasnije i Pas de trois te Pas de quatre. Kad smo gostovali sa Labuđim jezerom u Dubrovniku, tako je puhao vjetar da su u orkestru počele letjeti note, i kako sam ja uvijek zbog visine bila u prvom redu, čula sam kako je dirigent počeo psovati. Orkestar je prekinuo sviranje, a mi smo ostali stajati u pozama na sceni dok su oni s kvačicama kačili note. Nije bilo ni zastora da se spusti jer je izvedba bila na otvorenom, i kada su oni sredili note, mi smo nastavili plesati. To je anegdota koju nikad neću zaboraviti!
Sjećam se da mi je najdraža baletna uloga bila Plava ptica iz baleta Trnoružica Frane Jelinčića. Tu sam ulogu naprosto obožavala, nisam htjela glavne role, niti sam patila za tim, nego sam jako voljela plesati taj pas de deux, to sam si najviše željela u životu, to je bio za mene tehnički izazov. Prvo sam naravno, bila samo alternacija za tu ulogu, i samnom je u podjeli tada bio Dinko Bogdanić, koji je bio puno mlađi od mene. Jako smo vrijedno iza vježbali, bili smo ambiciozni, i prije jedne predstave se neko povrijedio, ne sjećam se više tko, pa smo Dinko i ja morali upasti na predstavu.
Što se tiče Orašara, (Orlykowski, 1970. op.a.), u toj predstavi nisam plesala baš neka sola, igrala sam u 1. činu jednu lutku, a u 2. činu obavezno Kineski ples. Posebno je bio težak kraj baleta, coda, gdje smo nas puno morali vrtiti fouettes, a to nas je samo mali broj mogao. Počinjala je prvo glavna solistica, pa onda smo se dvije po dvije priključivale... Sjećam se da je bilo jako teško uskladiti zajednički tempo, da se sve vrtimo istovremeno.
U Giselle (koreografija prema Lavrovskom, Gradimir Hadži-Slavković, 1965. op.a.) plesala sam Seljački pas-de-deux, a partner mi je bio Japanac Norio Yoshida. Sjećam se da je bio izvrstan plesač sa odličnom tehnikom.
Od takozvanih malih, ili kratkih baleta, a bilo ih je milijun, tu je još Licitarsko srce, gdje sam igrala ulogu Srca, a s tom smo predstavom gostovali svuda, i u Beču. Zbog moje visine, uvijek su me uzimali za uloge curica, tako da sam vječno ostala u tim ulogama.
Kako je u vaše vrijeme izgledao odlazak u mirovinu, sa koliko godina ste otišli iz kazališta?
Po tadašnjem zakonu, mi smo odlazili u mirovinu s četrdesetak godina. Mene je, već pred kraj mog radnog staža, Tatjana Lucić-Šarić pozvala da dođem raditi na Školu. Trebala je hitno baletnog pedagoga, a kako je znala kako ja čisto i precizno radim, bila je uvjerena da ću isto tako raditi i s djecom. Odmah sam dobila četvrti razred, što je meni u jednu ruku i odgovaralo, jer su to bila djeca koja su već znala osnove i ja sam samo nastavila. Kasnije sam radila i sa prvim i drugim razredima, a vodila sam i pripremni razred, ali ne one male pačiće nego baš godinu pred upis, gdje se već ozbiljnije radio balet. Kasnije me je Tatjana zvala da za stalno pređem na Školu, ali ja to nisam htjela i nisam prihvatila. U to vrijeme je u Školi bilo jako rigorozno. Naime, nisu smjeli imati više vanjskih suradnika, nego smo se morali stalno zaposliti. Nakon kazališta koje je zahtijevalo od čovjeka sve njegovo slobodno vrijeme, nisam se htjela ponovno vezivati jer sam htjela biti slobodna za putovanja. Ostala sam na Školi oko šest godina.
Sjećate li se nekih vaših učenika iz tih generacija?
Da, dobro se sjećam Mihaele Devald, Darije Gevaj i Mirne Sporiš, njih sam imala u pripremnom razredu. Tebe sam imala u drugom razredu, a sjećam se da si išla i kod mene u pripremni razred, bila si malo bucmasta i jako ozbiljna. Sjećam se da si jako seriozno pristupala baletu i kad si stala u prvu poziciju – to je bilo to!
Odlazak iz Škole nije značio i kraj Vašeg pedagoškog angažmana?
Imala sam jako puno sreće jer sam nakon angažmana u baletnoj školi počela raditi i surađivati s plesačima suvremenog plesa. Ne znam koje su to godine bile, ali radila sam dosta dugo sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, držala sam im klasični balet, klas. Radila sam i u ZKM-u, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje sam držala baletne klaseve na dobrovoljnoj bazi, vježbao je tko je htio, a kasnije sam vodila i balet za djecu. Držala sam balet i u Studiju za suvremeni ples koji je vodila Zaga Živković, gdje su plesači održavali tehniku vježbajući klas. Kasnije sam imala priliku surađivati i sa ansamblom Vesne Mimice, te sam i njima držala klasični balet. Naime, imala sam sreće da sam na dosta mjesta zamijenila Guya Perkova, mog prijatelja i kolegu nakon njegova odlaska u Italiju, i na taj način dobila priliku surađivati sa svima njima.
Što sada radite i životu, čime se sada bavite?
Sada se odmaram i uživam po kavicama (smijeh). Više ne držim balet jer su dvorane preskupe, a imam i dosta godina. Evo, doživjela sam i da me netko intervjuira!
© Emilija Sorić, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2018.
