Baleti.hr

Priča o transformaciji i odrastanju

Intervju: Gina Patterson, koreografkinja predstave Ivica i Marica Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, Rijeka

• Gina Patterson, američka je plesačica i koreografkinja, čiji je balet Ivica i Marica premijerno izveden u Rijeci 26. siječnja 2018. Kao baletna solistica plesala je u Pitsburškom baletnom kazalištu, Balletu Austin, Balletu Florida te diljem svijeta kao gošća. Kreirala je više od devedeset autorskih djela, uključujući i jedanaest cjelovečernjih produkcija, za što je osvojila brojna međunarodna priznanja. Bavi se edukacijom mladih umjetnika, a od 2009. godine umjetnička je ravnateljica skupine Voice.
  
  Ivica i Marica predstavljeni su kao „obiteljski balet“, kao predstava koja može privuci dječju i odraslu publiku. Koji su bili izazovi rada na takvom projektu?
  
  Gradila sam koncept predstave kroz pojam obitelji. Koristila sam mnogo metafora i poruka koje mogu poslužiti kao teme za razgovore odraslih i djece, a stvaranje umjetnosti je, htjeli ili ne, potaknuti i nadahnuti razgovor. Ivica i Marica su mračna priča. To je priča o roditeljima koji ostavljaju djecu da umru kako bi oni sami preživjeli pa sam počela s pitanjem – kako siromaštvo oblikuje naše izbore? Pročitala sam mnogo raznih verzija priče i pokušala spojiti sve parametre, a onda sam pokušala ući dublje u psihu svakog lika, recimo: je li majka jednostavno zla ili joj je to jedna od najtežih obiteljskih odluka? Likovi su ovdje gurnuti do krajnjih granica preživljavanja.
  
  Jeste li se bavili idejom da su roditelji ostavili Ivicu i Maricu u šumi u nadi da će djeca naći nešto bolje nego što im oni mogu ponuditi? U suvremenom društvu svjedočimo na razne načine, više ili manje tragične, da roditelji moraju gurnuti djecu od sebe kako bi ona imala bolje uvjete života.
  
  Da. I time sam se pokušala baviti. Kroz paradigmu Ivice i Marice, jedan dječak i djevojčica suočavaju se s mnogim pitanjima: o roditeljima, o siromaštvu, o nasilju, o kavezu kao psihičkoj ili fizičkoj opresiji, o izdaji i transformaciji. Tako „obiteljski balet“, da se vratim na prvo pitanje, ne znači obiteljsku zabavu, nego predstavu koja postavlja pitanja o obitelji i odrastanju. U priči, Ivica i Marica gurnu vješticu u pećnicu, pronađu blago i vrate se kući. No ja pokušavam govoriti o pravom bogatstvu kao što je povjerenje u sebe, u ljubav u obitelji… Koristila sam višestruke likove kako bih izrazila njihove nade i snove, imaginarne živote, njihovu intuiciju…
  
  Kako ste se odlučili za Mozartovu glazbu? To je vrlo snažna tvrdnja koja donosi upečatljivu razinu i određen dramaturški zahtjev cijeloj predstavi.
  
  U idealnim uvjetima radila bih sa skladateljem koji bi kreirao autorsku glazbu. No to nije bilo moguće. Kada sam imala šesnaest godina gostovali smo po Europi s Pitsburškom operom i igrali Ivicu i Maricu. Glazba je bila Engelberta Humperdincka i jako sam je voljela. Tako sam isprva mislila da ću koristiti tu glazbu no shvatila sam da je teška i određujuća, da presnažno prati priču. Tada sam počela, nevezano za ovaj projekt, slušati Mozarta i pomislila da bi to možda bilo točno. Zvučalo je ludo – Ivica i Marica i Mozart! No Maša Kolar, koja je naručila ovaj projekt kao ravnateljica Baleta, podržala je ideju i tako smo krenuli. Obično koristim suvremenu glazbu, tako da sam htjela ovakav glazbeni izazov u mom radu. I da, osjetila sam se zagušeno, pitajući se – kako da uđem između svih tih nota? I da, bojala sam se kako će ići s koreografijom i konceptom. No sada sam zadovoljna. Dio mog koreografskog procesa bio je uroniti u ovu glazbu i to je bilo nevjerojatno iskustvo.
  
  Možete li opisati svoj način kretanja? Koristite mnogo baletnih koraka i špicu, ali i težinu tijela, volumen u pokretima i podrške na način suvremenog plesa.
  
  Moje ishodište je klasični balet, a bavila sam se suvremenim i modernim plesom. Imala sam problema s ozljedama, tako da sam provodila dosta vremena u dvorani otkrivajući kako nešto izvesti na drugi način i kako odblokirati tijelo, što se često dogodi u baletu. Kada sam krenula raditi svoje koreografije, zbog tih procesa nije se radilo o pravilima, nego je moje pitanje bilo – radi li se o baletu ili plesu? A onda - o plesu ili o umjetnosti?
  
  Kako spajate špicu i uzemljeni široki pokret? Gledajući vaš rad imala sam osjećaj da špica daje balerinama lakoću i preciznost no da gube volumen pokreta i prostor.
  
  Moguće je spojiti oba načina plesa savršeno no to zahtjeva više vremena nego smo imali. Idealno, pokret bi trebao teži, prizemljeniji i partnering više izvan ravnoteže. Prirodno je da su baletni plesači skloni prezentaciji koraka, a ja tragam za malo drugačijom tjelesnošću. U ovom smo procesu došli do točke do koje smo mogli. Uobičajeno, ne bih radila cjelovečernju predstavu za ansambl koji ne poznajem. Potrebno je vrijeme da rastemo zajedno.
  
  Kakva je bila komunikacija s plesačima?
  
  Važno mi je da plesači nađu motivaciju i značenje unutar svake scene tako sam ih tražila da uključe emocionalnu ili energetsku namjeru za određenu situaciju ili lik, i tek tada smo oblikovali korake za svakog. Vidim rad na predstavi kao suradnički proces. Idealno, nađemo se na pola puta u kreaciji. Uzimam od plesača ono što vidim i razvijam koreografiju na licu mjesta. Neki plesači su bili zaista otvoreni i spremni, a nekima je ovo bio teži put. Ne zanimaju me fasade i maske, kada smo kao umjetnici otvoreni i ranjivi, kada djelujemo iz mjesta istine u sebi, tek tada guramo granice.
  
  Možete li usporediti svoje iskustvo rada u Americi i ovdje?
  
  Kako puno putujem, zanimljivo mi je vidjeti kako kultura nekog mjesta oblikuje ono što se događa u dvorani i kako to utječe na rad. Čak i u Americi kultura određenog grada ili čak jedne organizacije utječe na fokus, spremnost, pristup ili energiju u dvorani. U ovom sam procesu naišla na mnogo otpora u raznim područjima. Bilo mi je teže nego obično. Povjerenje između koreografa i plesača mora teći u oba pravca. Stvorila sam mnoge predstave, i znam da je teže u baletnom svijetu nego u suvremenom, naročito za žene, skinuti oklope i zaštitu koja dolazi s prirodom baletnog rada. No, gledajući premijeru, bila sam zaista sretna kada sam vidjela da je svaka osoba na sceni bila prisutna u svakom trenutku i dala najbolje. Plesači su postali otjelovljenje svojih uloga i znam da će rasti kroz izvedbe. Znači, ulog je bilo vrijedan.
  
  Kakva je bila suradnja s ustanovom, s kazalištem?
  
  Vidim da je ova ustanova komplicirana. Naučena sam na pitanje: Kako nešto učiniti mogućim? Ili – Kako riješiti problem? Ovdje je odgovor uvijek o samom problemu i zašto je ovo ili ono nemoguće. Razumijem da je to produkt društva. No, možda je to samo moja percepcija? Isto kao i u Ivici i Marici, pitanje je što je stvarno, a što iluzija?
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 7. veljače 2018.

Piše:

Iva Nerina
Sibila