Što je građa klasičnog baleta? Poze i linije, virtuozni pokreti, sklad anatomije vretenastih gipkih mišića, iluzija izvanzemaljske lakoće, formatizirani afekti. Gola muška torza i istegnuti, otvoreni dlanovi predstavljaju strast i muževnost, izbočeni laktovi i kontralateralne spirale u pokretu kod žena znače prkos, svojeglavost i temperament, pogled ispod čeznutljivo podignutih obrva prema visokoj dijagonali iskrena je i uvijek bolna ljubav, sitan vez nožica ženska je virtuoznost i čednost, a visoki skokovi i piruete široko otvorenih pektoralnih mišića muška virtuoznost i hrabrost.
Ovo je samo dio strogog sustava znakova kojeg prosječno obrazovani ljubitelj baleta savlada već nakon nekoliko odgledanih predstava, bilo da se radi o adaptacijama klasika iz 19. stoljeća, neo-klasici 20-og ili većini baletnih koreografija suvremenih autora: kôd je univerzalan, rodno određen i ostavlja gledatelja na sigurnome pružajući mu nepomućen užitak u zadivljenom pogledu na mukotrpnim treningom fino isklesana tijela i glatku kožu koja se sjaji od znoja. Mahom su ta tijela udaljena nekoliko desetaka metara od nas koji sjedimo u sigurnom mraku udobnih baršunastih sjedalica i osvijetljena laskavom scenskom rasvjetom koja ističe chiaroscuro mišića i tetiva.
Što onda čini koreograf Vigur Gurdu kada u baletnoj predstavi U svakom slučaju ukida distance, rasvjetu, gramatiku kostima i frizura koju poznajemo, a kodirane poze, pokrete i formacije stapa u koreografiju fragmenata sjećanja veterana ansambla riječkog HNK na prošle koreografije od Labuđeg jezera do suvremenih autorskih predstava? A dobiveni amalgam autorski re-strukturira i zaigrano raspoređuje po uobičajeno ne-izvedbenim prostorima HNK-a?
Publiku uvodi inspicijentica Antonija Družeta, i sama bivša članica ansambla. Ulazimo kroz pomoćni ulaz i penjemo se uskim stubama, takozvanim “slijepim stepeništem” kojim je običan puk prolazio do svojih mjesta u galeriji, ne miješajući se s pripadnicima fiumanskog visokog društva. Putem prolazimo pokraj odškrinutih vrata arhiva kazališta, a skrivena brda papira svjedoče o povijesti ustanove.
Od početka putovanja prati nas glazba skladateljice Jerine Lokmer: hipnotička u svom ponavljanju, melankolična, mantrično melodiozna. Dopire iz nekog udaljenog izvora. Stižemo na usku galeriju s malim balkonima iz kojih virimo prema donjem katu, tako promatramo prvi dio baleta odozgo. Započinje solom Irine Köteles, solistice riječkog Baleta; raspuštena tamna kosa predivno se prelijeva, a tijelo joj je dovoljno blizu da gotovo osjećamo njen puls, ali i udaljeno iz ovog neobičnog rakursa. Iz točke iz koje gledam, plesači se izmjenjuju, pojavljuju i nestaju, nižu se dueti, sola i grupni dijelovi. Prepoznajem savršenu baletnu liniju Anne Ponomareve, izražajne ruke Oksane Brandiboura Kožul, divim se mekoći pokreta Cristine Lukanec i preciznosti Paule Rus. Pojavljuju se i nestaju kao u nekom filmu, zamrznutom u vremenu među ovim kićenim zidovima: Marina Grgurić, Vitalij Klok, Andrei Köteles, Svetlana Andrejčuk, Danijela Menkinovski, Svetlana Rasskazova.
Antonija nas vodi dalje: ulazimo u svečanu dvoranu za domjenke. Plesači se naziru u polumraku i kroz dim. Stoje mirno, čekaju nas, njihova prisutnost je vibrantna. Fragmenti se iznova preslaguju i dalje uronjeni u glazbu koja dopire od nekuda izvan prostora, a čini nam se i izvan vremena u kojem se nalazimo. Sve što gledamo ova glazba kao da ispire dubokom i dalekom nostalgijom: Anna Ponomareva svoj solo završava na podu, zagledana u ostatak ansambla, što je naročito dirljiv trenutak.
Opet smo na stubištu, naša vodičkinja smješta nas u foaje u kojem su plesači bili na početku, a oni se pojavljuju na balkonima gdje smo započeli našu rutu. Gledaju nas u oči, smiješe se. Svetlana Andrejčuk u glamuroznom tamnocrvenom kostimu, izvodi niz pokreta koji su očito izmješteni iz špica u meke papuče na ovaj balkon, samo za nas, a njena ruka evocira flamenko plesačicu. U ovom dijelu kao publika dijelimo snažan osjećaj da prisustvujemo nekom paralelnom svemiru i gledamo bića koja ga nastanjuju, a istovremeno znamo da su to ljudi od krvi i mesa jer ih čujemo kako dišu, osjećamo njihovu nelagodu kao i njihov užitak. Gledam lica su-gledatelja: sva su otvorena i sjajna.
Sljedeća slika: opet smo u svečanoj dvorani, ovoga puta sjedimo u krugovima. Koreografija vodi plesače vrlo blizu publici: gledamo se u oči. Izmjenjuju se, zastaju, izvode po nekoliko koraka svoje neprestano ponavljajuće koreografije: prepoznavanje je u očima, dirnuta sam. Izlazimo.
Spuštamo se stepenicama do posljednje postaje: glavnog predvorja. Preko crvenog mramora navučena su dva reda plesnog poda, plesači stoje u pravilnoj formaciji. Sjedamo na stepenice prema izlazu. Ovo je najbliže situaciji pozornica - publika do koje ćemo večeras doći.
Trenutak koji bismo htjeli da potraje još bar malo dulje, oni stoje nepomični, zrače i gledaju u daljinu, kao što su to naučili sve te godine bivanja na sceni: iskusni plesač, uostalom kao i glumac, posjeduje vještinu kako usmjeriti energiju tako da se i oni koji sjede na najudaljenijim mjestima balkona osjete osobno oslovljenima. Ponovno se dižu ruke, ponovno se ponavlja koreografija, meandriraju fragmenti odplesanog, odživljenog, pokreću se tijela koja nikada ne smiju priznati da su umorna i koja nikada ne odustaju.
Čarolija završava.
Koreograf i njegov autorski tim, u ovom slučaju stranci, a možda i uljezi u baletni svijet drskim su potezom izveli dvostruku čaroliju: skinuli sve što smo dosad znali o baletu, a potom nas naveli da povjerujemo kako svjedočimo magičnom trenutku čiste ljepote, jedinstvenom, neponovljivom. Plesači tako postaju sablasti onostranog ove raskošno dekorirane zgrade, ali i ljudi koji nas gledaju u oči i čiju toplinu tijela osjećamo. Ranjivost do koje ih je doveo gubitak iluzija na kojima počiva ovo začarano carstvo, njihova je snaga i moć. Usprkos tome i baš zato jer se radi o dijelu ansambla koji je preko dvadeset godina na sceni.
U svakom slučaju, nezaboravan i vrlo teatralan doživljaj. Nadam se da će ga prepoznati i buduća publika, kao i uprava kazališta u kojem je (i iz kojeg je) nastala ova čudesno hrabra baletna predstava.
© Silvia Marchig, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2017.
(Silvia Marchig živi u Zagrebu, diplomirana je plesna umjetnica (Hochschule fuer Musik und darstellende Kunst Heidelberg/Mannheim, SR Njemačka), umjetnička voditeljica Kik Melone, kompanije koja ekvibilira na granici između suvremenog plesa, novog kazališta i performansa. Nastavnica je klasičnog baleta u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. Rodom iz Rijeke, između 1991. i 1993. kao učenica baletnog studija sudjeluje u radu baletnog ansambla HNK Ivan pl. Zajc.)
U svakom slučaju
koreograf Vigur Gurdu
dramaturgija Nina Gojić
video slike, foto dokumentacija, kostimografija, scena, dizajn plakata i knjižice: Marko Gutić Mižimakov
suradnica za glazbu Jerina Lokmer
suatori i izvođači: Svetlana Andrejčuk / Marina Grgurić / Vitalij Klok / Andrei Köteles / Irina Köteles / Oksana Brandiboura Kožul / Cristina Lukanec / Danijela Menkinovski / Anna Ponomareva / Svetlana Rasskazova / Paula Rus
