Baleti.hr

Dokumentarno o baletu

Intervju: Vigur Gurdu, koreograf, Nina Gojić, dramaturginja, Marko Gutić Mižimakov, multimedijalni umjetnik

• Kako plesati nakon četrdesete godine života i na koji način zadržati plesačko-izvođačko iskustvo aktivnim unutar ekonomije baletne zajednice, pitanja su koja postavlja projekt U svakom slučaju, autorskog tima Vigur Gurdu, Nina Gojić i Marko Gutić Mižimakov za Balet riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, premijera kojeg je 18. studenoga. Unutar suvremeno-plesne scene, u kojoj se spajaju autorski i plesački rad, plesati u zreloj izvođačkoj dobi nije upitno, prisjetimo se samo dugih izvođačkih karijera legendi plesa kao što su Isadora Duncan, Martha Graham ili Merce Cunningham. Plesačko znanje i vrijednost izvedbe, unatoč manjoj eksplozivnosti tijela, u neprekidnom je redefiniranju, tako Julyen Hamilton na pitanje „Kako se Vaš ples mijenja s vremenom?“ odgovora „Pa postaje bolji, postaje lakši, jasniji, izravniji, ekonomičniji, dublji…“
  
  U novije vrijeme ta se pitanja postavljaju i u svijetu klasičnog baleta, uglavnom s administrativno-socijalnog, ali i s umjetničkog aspekta. Primjera radi, veliko zanimanje izazvala je 2015. izvedba tada 52-ogodišnje balerine Alessandre Ferri u predstavi Woolf Works Waynea McGregora za londonski Royal Opera House, za koju je dobila dvije najprestižnije britanske nagrade. Ferri je tada izjavila kako se „nada da će otvoriti put i drugim starijim plesačima i sugerirala kako su plesači preko četrdesete suočeni s diskriminacijom u baletnom svijetu“. Na našoj sceni, ovu je temu otvorila nova ravnateljica riječkog baleta Maša Kolar, pozvavši Vigura Gurdua, plesnog umjetnika slovenskog porijekla koji radi unutar suvremenog plesnog izraza da u okviru programa Zajc DanceLab radi s baletanima koji plešu u baletnom ansamblu HNK Ivan pl. Zajc više od dvadeset godina.
  
  Što vas je privuklo ovome projektu, s obzirom da niste dio klasično-baletnog svijeta?
  
  Vigur Gurdu: Na suradnju me pozvala ravnateljica baleta Maša Kolar i predstavila mi je problematiku plesača u baletu koji su iznad četrdeset godina starosti, a koji u mirovinu idu po zakonu tek za petnaestak godina. U Rijeci je to više od trećine ansambla, koji je ionako premalen za velike balete. Problem je sistemski, jer ovako nije moguće zaposliti mlade plesače koji mogu nositi traženi repertoar jedne baletne kuće, a i umjetnički, jer stariji plesači imaju mnogo toga za dati, a nemaju načina. Ova rasprava je, koliko sam upućen, aktivna pri Ministarstvu kulture već dulje vrijeme, ali sad je prvi put da se radi i na umjetnički način.
  
  Već ste radili na temi starenja i plesa.
  
  Vigur Gurdu: Da, već desetak godina radim sa svojom majkom na jednom izvedbenom projektu, ali ovdje je u fokusu iskustvo i znanje koje ovi plesači imaju i pitanje je kako dati tome vrijednost unutar samog baleta. Želim činjenicu da oni plešu 20 ili 25 godina donijeti na drugačiji način, na koji baletni milje možda nije navikao.
  
  Uz vas, autorski tim čine dramaturginja Nina Gojić i multimedijalni umjetnik Marko Gutić Mižimakov.
  
  Vigur Gurdu: Oboje su došli na moj poziv, kod Marka mi je važan način na koji promišlja fenomen određenog medija, prostora, plesa ili videa baveći se samim tim medijem. Ninu sam pozvao na preporuku Marka. Od samog početka je bilo jasno da ovom pothvatu treba temeljit i lucidan dramaturški rad kojim se mora cjelovito baviti jedna osoba. S Ninom sam se odmah dobro razumio, a da je početan intuitivan izbor to dvoje suradnika bio na mjestu potvrđuje odlična i inspirativna suradnja, te se nadam da će to potvrditi i sam balet.
  
  Koji je dramaturški ulaz u ovaj projekt?
  
  Nina Gojić: Dramaturški interesi su se otpočetka istraživanja protezali od pojmova društvene koreografije i discipline sve do interesa za odnos arhiva i individualnog/kolektivnog sjećanja unutar sustava kao što je nacionalno kazalište. Zanimalo nas je kakva specifična pamćenja i znanja pohranjuju tijela koja su cijeli plesni vijek provela u baletu. Stoga, kada je riječ o načinu kako smo dolazili do materijala za predstavu, odlučili smo raditi sa zatečenim stanjem tako da je ovo svojevrsni dokumentarni pristup. Došli smo u vrlo zadane parametre: znali smo da nećemo raditi na pozornici, da radimo s plesačima s više od dvadeset godina iskustva, da imamo 6 tjedana za rad i, ponekad, kratke probe s nepotpunim ansamblom. Sve te stvari smo odlučili koristiti kao stvaralačke mehanizme pa smo se pitali: ako nismo na pozornici, što možemo s ostalim prostorima i koju oni priču pričaju…
  
  Vigur Gurdu: Polazište koncepta je sustav institucije kakva ona jest i ovaj je rad upravo o tome; na koji način konkretni ljudi borave unutar sustava.
  
  Nina Gojić: Budući da nismo na sceni, koristimo prostore oko nje pa tako naša ruta kreće od slijepih stepenica kojima su se u prošlosti penjale niže klase i dolazile izravno do balkona gdje se pozornica najslabije vidi. Naša publika, međutim, ne gleda predstavu na pozornici nego se spušta kroz prostore oko gledališta u prostorije koje se obično koriste za vrijeme pauze ili nakon predstave, a mi ih koristimo kao izvedbene – kafić, salon i foaje - i završava u atriju gdje se inače publika skuplja prije predstave. To izmještanje omogućilo nam je da se igramo s različitim pogledima i rakursima u predstavi pa tako svaki prostor izvedbe sa sobom donosi drugačiju situaciju gledanja i novi odnos između publike i izvođača.
  
  Vigur Gurdu: Do odluke o prostoru došlo je jer je velika scena neprekidno zauzeta, a na scenu HKD-a na Sušaku, koju HNK isto tako koristi, mogli smo ući tjedan dana prije premijere što nam nije bilo prihvatljivo, jer ne želimo uzimati prostor zdravo za gotovo, nego raditi s njime.
  
  Marko, možete li komentirati vašu ulogu u ovom procesu?
  
  Marko Gutić Mižimakov: Radi se o pregovaranju oko toga što je zatečeno i kako sudjelovati u tome, s onime što se stvara. Konkretno, kako se bavimo idejom jeke ili traga, a kako foto-dokumentiram cijeli proces, radim animacije koje će biti prikazivane na nekoliko starih televizora koje postavljamo kroz rutu predstave. Zanima me kako slika može postati element u koji se ne gleda koncentrirano nego ostaje kao jeka.
  
  Vigur Gurdu: Zanimljivo je kako ovi prostori govore za sebe. Stepenice za niže klase su ogoljene i bez dekora, a postoje i druge stepenice i hodnci puni dekora, kako bi se stvorila iluzija kako nisu napravljeni iz istog kamena kao stepenice za niže klase. Proces se slaže i razvija upravo kroz taj dokumentarni pristup o sistemu kojemu je umjetnički rad podređen. Na svakom koraku otvaramo prostor za stvaranje, između svih uloga koja nam hijerarhija institucije nameće i koje smo prihvatili. Publika će odlučiti o tome je li ovakva dokumentarna situacija ujedno i baletna predstava.
  
  Kako radite s plesačima? Ponudili ste im autonomiju kroz improvizaciju i mogućnost kritike sustava. Kako su na to reagirali, a s obzirom da Vi kao autori niste njihov odabir?
  
  Nina Gojić: Došli smo s punom sviješću da potječemo iz različitih sustava, umjetničkih preferencija i metodologija rada. Prije početka proba proveli smo neko vrijeme u arhivu HNK i informirali se o tome na kakve su poetike kao ansambl navikli i s kojim su koreografima radili. Ponudili smo način rada koji je demokratičniji u procesu od tipičnog rada u baletu, proces komunikacije koji je dvosmjeran. Za nas je taj način samorazumljiv i očekivali smo da bi takav pristup mogao izazvati iznenađenje kod ansambla. Koreografirali smo iz njihovih sjećanja i došli do sekvence koju svi plešu zajedno, a svatko ima i solo dionicu. Poigravali smo se i s ulogom balet-majstora, tako da su plesači povremeno sami vodili probe kroz napisani score.
  
  Vigur Gurdu: Važna nam je ideja da su plesači autori svoje izvedbe, a plesači su pristali potpisati se kao suautori ove predstave. To u ovom kontekstu nije uobičajeno.
  
  S obzirom da kao plesač nemate iskustvo rada u baletu, premda ste na sceni kao izvođač i autor više od dvadeset godina, što se naučili od ovih kolega? U smislu samog plesa ili izvedbe.
  
  Vigur Gurdu: Zanimljiv mi je način pristupu plesu u kojem su važni isključivo materijalni čimbenici, dakle čista forma pokreta i njegova tjelesnost. Ta vrsta prisutnosti na samu materiju pokreta, za razliku od najčešće improvizacijske izvedbe na koju sam naviknut i u kojoj se bavim mnogim drugim ne-materijalnim stvarima kao što je i samo značenje pokreta, mi je trenutačno inspirativna. Zanimljive su mi također i druge svari, naročito odnos pojedinca i grupe u baletu, chorus i choryphaeus, načini podrška grupe solistu..
  
  S vlastite pozicije plesača starijeg od četrdeset godina, ali na nezavisnoj sceni, rekla bih post-koreografskoj sceni, kako se odnosite prema tom terminu?
  
  Vigur Gurdu: Mislim da je to tržišni termin koji je kapitalistički sustav preuzeo, koristan je kao način financiranja unutar EU projekata i odnosa s javnošću. S umjetničke strane je beznačajan, neupotrebljiv i ne pomaže mi pri radu na koreografiji.
  
  Kako se, unutar vlastitog pristupa plesu i izvedbi, nosite s činjenicom starenja tijela?
  
  Vrijeme je dio moje prakse, isto kao i doživljavanje plesa i tijela, i ona se mijenja paralelno s – vremenom. Danas više nemam potrebu raditi parkour ili akrobatiku. No kako vrijeme ide, sve se više slažem sa Steveom Paxtonom koji je, našalivši se, rekao da počneš ozbiljno plesati tek nakon pedesete. (smijeh)
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 8. studenoga 2017.

Piše:

Iva Nerina
Sibila