Apoksiomen je prva baletna premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u sezoni 2017/2018, u koreografiji i režiji brazilsko-belgijskog koreografa Claudia Bernarda. Bernardo je započeo svoje plesno školovanje u rodnom Brazilu, nastavio u školi Mauricea Béjarta u Bruxellesu (Belgija), a 1995. osniva svoju kompaniju As Palavras; mnogostruko je nagrađivan za svoje koreografsko stvaralaštvo, a 2013. godine Francuska akademija lijepih umjetnosti odlikovala ga je za cjelokupan rad i promicanje brazilske kulture u frankofonskim zemljama.
Kako se idejno rodila predstava Apoksiomen?
Došao sam u Hrvatsku na poziv Dubravke Vrgoč, upoznati ravnatelja Baleta Leonarda Jakovinu i vidjeti kazalište i ansambl s kojim bih trebao raditi svoj novi projekt. Nisam znao ništa o zemlji osim da je bio rat između Srba i Hrvata. I to je izrazito snažan moment jer živim u Europi i slušam i gledam televiziju te pratim vijesti. Taj dan, kad sam došao u Zagreb, otišao sam u Mimaru i ugledao poster Apoksiomena. Iste sekunde me privukla jedinstvenost te skulpture, njegov introvertirani pogled koji je u meni samo izazvao još veću želju da zavirim u njega, u njegov svijet. Ali me i njegov introvertirani pogled naveo da pogledam u sebe. Puno znam o umjetnosti, slikarstvu i kiparstvu – i odmah sam upitao kustosicu gdje mogu vidjeti skulpturu, a ona mi je odgovorila da Apoksiomen nije ovdje već da putuje svijetom. Kupio sam sve moguće knjige o Apoksiomenu i prelistavajući knjige u hotelu shvatio sam kako bi Apoksiomen mogao biti prekrasan subjekt oko kojeg bi se mogla sagraditi priča tj. koreografija. Fascinirala me sudbina tog kipa, njegova nevjerojatna sudbina kako je završio na dnu Mediteranskog mora, promatrajući s dna 2000 godina povijest, uz simpatičnu koincidenciju da ga je otkrio belgijski ronilac.
Imao sam dvije stvari – rat i antičku skulpturu. I odmah je izronila misao o Euripidovim Trojankama i o izbjeglicama. Imao sam četiri točke oko kojih sam počeo graditi. Pomislio sam na Mediteran, more koje spaja ogroman broj različitih kultura, antičku mitologiju, novovjeke izbjeglice koji gube život na tom istom moru u potrazi za boljom budućnošću. To me podsjetilo na moj rodni Brazil, kulturu u kojoj istovremeno postoji portugalsko, afričko i indijansko nasljeđe te vječno prisutna svetost religije. Bio je to miks oko kojeg sam mogao početi graditi konstrukt svoje priče i koreografije. I to je bio početak.
Poslije toga podijelio sam svoju ideju s Dubravkom Vrgoč, Leonardom Jakovinom i Sergeom Rangonijem (direktorom Théâtre de Liège) te su oni predložili umjetnički tim: Tamara Obrovac za muziku, Sven Jonke za scenografiju, Silvio Vujičić za kostime, Aleksandar Čavlek kao dizajner svjetla, a Lada Kaštelan za dramaturgiju. Upoznao sam svakog pojedinačno, donio sam im hrpu knjiga i fotografija kako bi shvatili moju estetiku i što želim za vizualni identitet svoje predstave.
Našao sam se s Ladom, kliknuli smo izvrsno od samog početka te se dogovarali oko kojih scena, odnosno od kojeg teksta Euripidovih Trojanki ćemo sagraditi našu priču. Krenuli smo od motiva broda te pokušali zamisliti koje emocije i sjećanja imaju oni koji ostavljaju uništeni, razoreni dom iza sebe, istovremeno nesigurni u to što im budućnost donosi.
Imamo pet priča/pjesama: tužna pjesma jer ostavljaju i napuštaju svoj razoreni dom, pjesma euforične radosti kada u stanju očaja imaš potrebu pronaći smijeh i radost koja neminovno prelazi u histeriju, pogrebna pjesma jer su žene izgubile svoje ljubavnike, muževe, očeve, sinove, ili postoje mrtva tijela oko njih poput situacije u brodovima imigranata, ljubavna pjesma jer je to način kako pomažeš sebi jer je ljubav život te pjesma sudbine kao ponovna tuga u kojoj ipak tinja neka nada. Pjesmu otpora nisam htio da se izvede kroz pjevanje, nego kroz zvučnu kulisu perkusija; revolt i otpor su u tijelima plesača i tu sam priču o borbi htio ispričati kroz njihov fizikalitet. Napravio sam audiciju u HNK, pokušao sam otkriti karaktere i osobnosti plesača i njihovu energiju.
Gledajući iz pozicije plesača HNK-a, audicija za ovaj projekt je također bila netipična. Uobičajeno je da koreograf na audicijama odabire najbolje od najboljih te da uvijek postoji izraženi zazor od starih tijela jer je kult mladosti koji postoji u klasičnom baletu jednoznačan ljepoti i izvrsnosti. Vaš odabir je neobičan, krajnje demokratičan za rigidnu baletnu hijerarhiju, ravnopravno ste uključili soliste, članove ansambla, ali i starije plesače. Na koji način odabirete plesače za svoj projekt? Što je to što privuče Vaše oko, što zamijetite kod plesača?
Volim ljude općenito, pa pokušavam vidjeti najbolje u njima. Kad vidim nešto snažno u njima, oni možda uopće nisu svjesni toga, volim to izvući van tijekom rada. Ponekad to izađe odmah, a ponekad treba samo strpljivo čekati, potrebno je više vremena. U procesu rada ne možeš biti samo koreograf, moraš biti i prijatelj, psiholog, svećenik,.. trebaš puno osobnosti dok se radi s plesačima.
Euripid u Trojankama donosi priču iz pozicije onih koji su sve izgubili, a ne iz pozicije pobjednika. Priča o imigrantima je također priča o onim Drugima. To predstavlja i politički stav, donijeti priču o ljudima koji nose svoje emocije i sudbine, a ne da ih se doživljava isključivo kao prijetnju i nelagodu našoj svakodnevnoj životnoj kolotečini.
Ovo nije doslovna, politička priča o izbjeglicama, jer sam stavio i dosta mitologije. Volim te obrate, kad očekuješ da će nešto doći s jedne strane, a dođe sasvim s druge. Volim nepredvidljivost i kad nije doslovno tumačenje jer trenutno jako veliki broj ljudi radi predstave o izbjeglicama. Razmišljao sam i o tome, ali i o konceptu stranca. Ja sam također stranac, čak i u vlastitoj zemlji, jer imam dvojno državljanstvo i upravo ta pozicija na rubu, na margini, između nečega, daje mi mogućnost perspektive i distance. Ideja i razmišljanje što si u odnosu na cijeli svijet, ne samo u kontekstu tvoje zemlje, tvog kvadratnog centimetra u kojem živiš, nego šira perspektiva sagledavanja svijeta.
U jednom intervju ste izjavili kako ste počeli koreografirati iz potrebe da nadomjestite prazninu koja se stvorila nakon odlaska iz Brazila, napuštanja obitelji, prijatelja, okusa i mirisa podneblja u kojem ste odrasli. Kreativnost koja je proizašla iz potrebe koja je pokušala ispuniti prazninu. Tako je zapravo i počela Vaša koreografska sudbina?
Da, kreativnost se rodila jer je nešto nedostajalo, osjećao sam prazninu koju sam morao ispuniti… Pretpostavljam da ću, ako ikad izgubim taj osjećaj, prestati stvarati predstave…(smijeh). Kad sam došao u Bruxelles, u školu (Mudra M. Béjarta), bio sam zapravo razočaran. U školi nije bilo puno prostora za kreativnost, nego se puno radilo na tehnici kako bi se pripremilo buduće plesače za velike i poznate kompanije, za koreografe poput Jiříja Kyliána i Nederlands Dans Theater npr. Počeo sam stvarati nešto svoje jer sam osjećao tu prazninu u sebi, radio sam s kolegama nakon uobičajenog radnog dana u školi. Ali plesači su dolazili umorni na jutarnje satove, pa su profesori željeli znati što radimo navečer. Svidjelo im se što su vidjeli i pozvali su Béjarta. Pogledao je, dao je do znanja da mu se sviđa i rekao: „Svijetu treba još koreografa.” Bio sam naravno počašćen, ali zapravo i iznenađen jer sam tada čuo tu riječ – koreograf. Zapravo nisam niti znao što radim, da koreografiram, tada sam samo želio postati dobar plesač i imao sam potrebu kreirati, stvarati ples. Ta rečenica Béjarta zazvučala je kao da me blagoslovio i to je bila stvarno velika odskočna daska za mladića od 21 godine. Sljedeći moment je bio kada sam dobio prvu nagradu žirija na koreografskom natjecanju u Lausannei. Otkrio sam da želim kreirati novi svijet, reći nešto, pokazati gestu i već na početku sam imao krug, ritual, pitanja o simbolima te shvaćanje da je čar i smisao u putovanju. Cilj nije doći, nego putovati.
Imao sam dobre uvjete i otvorena vrata u Béjartovoj kompaniji, ali tada sam već vidio novu belgijsku scenu, Wima Vandekeybusa i njegov What the Body Does Not Remember, zatim koreografije Anne Terese De Keersmaeker, Jan Fabrea… Htio sam biti dio te scene i odlučio sam se vratiti u Bruxelles.
Na probama za Apoksiomena omogućili ste nam lekcije tanga s argentinskim učiteljem, Lada Kaštelan nam je poslala tumačenja pjesama i tekstove Euripidovih Trojanki, gledali smo dokumentarni film Fuocoammare o migrantima na Lampedusi, sugerirali ste nam da pogledamo film Dunkirk dok smo radili na sceni borbe, proučavali smo skulpture na Meštrovićevom Zdencu života, tražili ste da proučimo fizikalitet, ali i moguće tumačenje svake pojedine skulpture, pokazivali ste nam slike slikara Gorana Đurovića… – i to su sve bili lajtmotivi za stvaranje plesnog materijala kroz improvizacije. Očito Vam je važno da svi Vaši suradnici, uključujući i plesače, imaju taj snažni vizualni impakt kroz koji objašnjavate svoju estetiku. Što Vas sve nadahnjuje kod stvaranja koreografije?
Diego je dao par tango lekcija jer sam htio da iskusite preuzimanje i davanje težine na specifičan način (tango način davanja težine i postave tijela) i da dobijemo još jedan način razumijevanja dueta. Istraživanje daje lekcije o neutralnosti, o igri, o ulaženju i izlaženju iz pokreta. Kreiranje koreografije je zapravo konstrukcija, sastaviti pokrete i sekvence zajedno i to je vrlo kompleksno. Poput broja Borbe uz perkusije, to su bile kreacije svakog pojedinog plesača koje je trebalo posložiti kroz dinamiku, vrijeme, prostor i direkcije unutar grupe. To je vrlo uzbudljiv proces jer svaki put se stvara nešto novo i drugačije te ga i ja mogu postaviti na novi i drugačiji način.
Znao sam da je Balet HNK-a klasična kompanija i znao sam da nemate puno iskustva u radu s improvizacijama te sam razmišljao kako da vam se približim. Ne bojim se različitih tehnika, ako je tehnika dobra. Od hip-hopa i disco dancea do folklora… Obožavam folklor, u tome se nevjerojatno puno ljepote može naći. Ne vjerujem da postoji loš materijal. Bitno je da koreograf ima strpljenja, vremena, suosjećanja da stvarno vidi što će izroniti iz ljudi i materijala koji plesači stvaraju. To je magija, ako se ljude vodi i usmjerava na pravi način dogoditi će se nešto lijepo jer dolazi iz nutrine plesača te i oni postaju ponosni jer nisu više oni koji samo izvode nešto već podupiru predstavu i kroz svoju kreaciju. To je također vježba za mene, iznova otkrivati sebe, druge ljude, materijal koji predlažu drugi ljudi. Ponekad se ne slažeš s drugima, ali to je život. No, uvijek preuzimam odgovornost za projekt koji potpisujem. Materijal je od plesača, ali cijela konstrukcija, kako je sve posloženo i koncipirano je autorsko. Ne volim kad se kaže da je to kolektivna kreacija. Može biti, ali to nisam ja – vrlo sam očinski nastrojen prema svojim koreografijama; aplauz je za plesače, a ja idem svojim putem.
Ovo je bio vrlo zahtjevan projekt jer je predstava dovršena u tri tjedna, a ima sedamnaest plesača koji su morali i naučiti pjevati. Inače preferiram tri mjeseca za rad na novom projektu, ali bila je to izvrsna vježba i za mene. Puno sam radio kod kuće, pripremao scene, puno se toga i izmijenilo od početnih ideja jer je koreografski materijal dolazio od plesača. Ali neke scene su se već izrodile na samoj audiciji (kao scena sa Simoneom Yoshidom i ženama koje koračaju prema njemu s raspuštenom kosom). Važno je voljeti plesače, zavoljeti ih istog trenutka, iako oni uopće nemaju pojma zašto. I nastavljam ih voljeti jer mi plesači daju dozvolu da dođem jako blizu kako bi se dogodila neka izmjena informacija. Želim biti unutar plesača, blizu, i zato mi je jako važno povjerenje.
Često me slike i filmovi nadahnjuju na koreografske ideje. I književnost. Također volim pokret Trishe Brown, pokrete ruku Pine Bausch i njezinu ritualnost, sviđa mi se rad Sidija Larbija Cherkaouija, Anne Terese De Keersmaeker te snažni vizuali Jana Fabrea.
U jednom intervju ste izjavili kako je sva vaša kreacija zapisana u zraku i čim je izvedena nestaje, aludirajući na efemernost plesa. Razmišljam kako je Apoksiomen, skulptura koja je zaključana, petrificirana u svom pokretu, nijema i vječna, a predstava „pjeva i pleše i nestaje”. Nije li to pomalo paradoks? Paradoks trajnosti i nestajanja. I ako možete objasniti zašto se Vaša kompanija zove As palavras (portugalski: riječi)?
Da, to je paradoks, ali prekrasan paradoks. Kod rekonstrukcije Apoksiomena napravljena je statika koja drži skulpturu i to me zaintrigiralo jer njegov pad u more me veže uz misao o Hekubi, koja stalno pada, taj repetirani motiv padanja, poput povijesti čovječanstva. As palavras, znači riječi jer čitam puno knjiga i ljubomoran sam jer nisam pisac. (smijeh) Jer moje pismo je u zraku i nestaje strašno brzo.
Ali Vaše nasljeđe ostaje upisano u tijelima plesača!
To je istina. A knjige su i gledatelji, postoji definicija kako je koreograf „onaj tko stvara biblioteku u tijelima drugih”. Ples ostaje upisan u tijelu plesača, ali i u tijelu gledatelja jer čitamo gledanjem. Koristimo puno metafora i ljudi drugačije reagiraju na njih, dodirujemo ljude na različite načine. Demokratičnost na sceni dozvoljava demokratičnost u publici.
© Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2017.
