Baleti.hr

Otupljeni bridovi krhotina

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Apoksiomen, kor. i red. Claudio Bernardo, glazba Tamara Obrovac i Yves de Mey

• 
  
  Izronivši iz Jadranskog mora na samom kraju prošlog tisućljeća, nakon više od dvije tisuće godina sna velikog plavetnila Apoksiomen, mladi sportaš ovjekovječen u tjelesnom skladu antičke skulpture, uzbudio je javnost povezujući znanost i umjetnost, Hrvatsku i Europu. Nakon Zagreba i gostovanja u Firenzi i Parizu te trajnog udomljavanja u Malom Lošinju gdje privlači posjetitelje iz cijelog svijeta, naš je Apoksiomen, (iako je riječ o uvriježenom kiparskom motivu atlete koji strugaljkom čisti tijelo nakon sportskog napora, on je u svojoj jedinstvenoj sudbini tako i imenovan) potaknuo i plesnu, glazbenoscensku viziju koja je povezala brazilsko belgijskog koreografa Claudia Bernarda, skladateljicu Tamaru Obrovac i dramaturginju Ladu Kaštelan. Apoksiomen je zapravo okidač koji je otvorio vremensko prostornu spiralu koja povezuje Euripidove Trojanke sa aktualnom sudbinom tisuća bezimenih izbjeglica koje pokušavaju preploviti mora (ništa manje neprijateljska od kopna na koja stižu), ali ti narativni elementi su samo prepoznatljive krhotine priča i tragičnih sudbina, reljef na pijesku koje more nezainteresirano briše, ljudski ispad iz neosjetljivosti vremena sačuvan tek u memoriji tijela nadolazećih generacija. Fluidnost plesne umjetnosti („Ples je čisti akt metamorfoze.“ kaže Sokrat u Valéryjevom eseju Duša i ples) idealan je medij za protočno ulančavanje fragmenata bezbrojnih osobnih inačica arhetipskih motiva priča koje se talože na muljevitom tlu memorije našeg svijeta.
  
  Bernardo je okupio homogenu, angažiranu skupinu ravnopravnih plesača. Iako je riječ o kombinaciji solista i članova ansambla, aktivnim prvacima zagrebačkog Baleta i – za tradicionalne baletne pojmove, starim tijelima plesa, oni su zajednica koja djeluje kao pokretni kor (što je karakterističan pristup i uobičajen postupak u modernom plesu) koji se sam prati ritmom i pjesmom, i koji se u zajedničkom impulsu individualnih rješenja, materijalima pročišćenim iz postupka improvizacije, transformira iz slike u slike pri čemu plesači nenametljivo preuzimaju svoj dio scenske radnje. Vrijednost ovoga baleta je i ono što je Mihaela Devald Roksandić kao majstor baleta i autorica teksta Nepoznato u poznatome u programskoj knjižici sažela promišljajući značenje i proces rada kao važan otisak koji je susret s Bernardom ostavio na plesače: „U tom smislu može se reći kako nam je Apoksiomen ponudio prostor slobode u stvaranju plesnog materijala i sudjelovao u kreativnom procesu te propitivanje nekih tradicionalnih datosti poput forme, baletne estetike i hijerarhije.“
  
  Apoksiomen nije balet koji bi trebao oduševiti virtuoznošću i spektaklom; etno ritmovima Tamare Obrovac on budi tjelesno sjećanje na rituale zajednice, a vizualnom estetikom prelijevanja scena smiruje i otupljuje oštre bridove krhotina prepoznatih priča, poput sudbina ponosne kraljice Hekube (Milka Hribar Bartolović) i omrznute ljepotice Helene (Natalie Horsnell), dirljive scene rastanka (Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves kao neki mogući Hektor i Andromaha), smrti u dvoboju (Gameiro Alves i Simon Yoshida), neobično snažne stilizacije okrutne muške manipulacije djevojkom (Cristiana Rotolo) koja će prizivajući sudbinu proročice Kasandre ostvariti vlastiti eho kricima na rubu scene. Uokvirena simboličnom scenom apstraktnih oblika oživjele mekane lebdeće svile koja poput meduze natkriljuje prostor izvedbe, predstava ostaje zajednička reminiscencija, i pokušaj restauracije ljudskih bića kao proces čišćenja, skidanja nataloženih slojeva boli, (poput algi na tijelu potonulog kipa, na što asociraju uski kostimi Silvija Vujičića), što i nije tako jednostavno. Pogotovo pokraj Apoksiomena, gordog ljepotana i nijemog svjedoka više tisućljeća ljudske nesavršenosti.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. listopada 2017.
  
  Apoksiomen
  koreograf Claudio Bernardo
  skladateljica Tamara Obrovac
  elektronička glazba Yves de Mey
  praizvedba, 13. listopada 2017.
  dramaturginja Lada Kaštelan, scenografija Numen, kostimograf Silvio Vujičić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek
  izvode: Milka Bartolović, Natalia Horsnell, Ozana Mirković, Barbara Novković Novak, Lucija Radić, Cristiana Rotolo, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Višak, Iva Vitić Gameiro; Guilherme Gameiro Alves, Gianmarco Beoni, Alen Gotal, Adam Harris, Andrea Schifano, George Stanciu, Simon Yoshida
  Koproducent projekta belgijska je Umjetnička udruga As Palavras – Cie Claudio Bernardo.

Piše:

Maja
Đurinović