Baleti.hr

Split i Kirov vole se javno

Hrvatsko narodno kazalište Split: Derviš i smrt, kor. Igor Kirov

• 
  
  Igor Kirov nastavlja s koreografskim uspješnicama na sceni splitskog Kazališta. Praizvedba baleta Derviš i smrt nastalog prema motivima istoimenog antologijskog romana Meše Selimovića spektakularno je (nestrpljivim, frenetičnim pljeskom i prije pravog završnog utonuća scene…), zatvorila 63. Splitsko ljeto. Čini se hrabrim pokušajem koreografski prevesti profinjenu introspekciju filozofskog romana, promišljanje života pred konkretnom blizinom smrti, pretakanje duše u trag tinte na papiru dok „ruka drhti zbog odplitanja što predstoji“. Roman je napisan kao ispovijed derviša Ahmeda Nurudina (šejha tekije mevlevijskog reda u Bosni 18. stoljeća), osobni zapis o sebi prepun nedoumica vezanih uz osobne životne izbore, razapete između duhovnog i materijalnog, i, tako aktualno: djelovanja i preživljavanja između politike i etike. I u tom smislu djelo je osobni posljednji sud, pokušaj prosudbe, završnog svođenja računa sa samim sobom, pri čemu nesretni derviš, zapravo lako prepoznatljiva bilo koja plemenita i napaćena duša svojevoljno insistira na trostrukoj ulozi: tuženog, svjedoka i suca.
  
  Makedonska autorska postava: uz Kirova tu su Sašo Dimoski kao libretist, skladatelj Goran Bojčevski i kostimograf Aleksandar Noshpal, uz značajnu podršku u dojmljivoj, fino simboličnoj scenografiji Slavena Raosa i mističnom svjetlu Srđana Barbarića, nije zaronila toliko duboko; ostvarila je lijepu, dopadljivu jednosatnu predstavu kao egzotičnu i tajanstvenu plesnu fresku. Bliže konvenciji baletnog kazališta, Kirov i Dimoski razlažu lik derviša na tijelo koje djeluje i proživljava (Tomislav Petranović), nježnu, prozračnu dušu (Ekaterina Kuznjaceva) i blizinu smrti crnu poput sjene, bez lica (Marino Jakovčević). U Nurudinov lik je upisana plemenita duhovnost, ratnička hrabrost, ovladana strast, misaonost, bolna i intimna pobuna, a njegov svijet koji se razlama, („sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni“) zahtijeva pažljivu rekonstrukciju i usporedbu doživljaja i događaja u pokušaju spoznaje stvarnosti i – da li? – propuštenih mogućnosti, svoga mjesta u sudbonosnom tijeku koje ga je dovelo do tog posljednjeg trenutka pred neminovnu smrt.
  
  Tomislav Petranović kao izvanjski Nurudin (njegovo ime znači svjetlost vjere), dominira kao scenska vertikala, središte i ishodište uprizorenja koja izviru iz nijansi tame njegove svijesti, od tople tame bdijenja u tekiji, do crnila zatvorske more. Svjetlo prosijava kroz orijentalno ornamentalne prozore unoseći dimenziju onostranog, a preplašena, tijelom utamničena Duša Ekaterine Kuznjaceve uzaludno traži sigurne zakutke u prostoru koji se lomi. Posebno je znakovito pomično stilizirano stepenište razdvojeno u dva dijela: jedno koje vodi od zemlje i ono koje vodi prema gore ali nema donjeg dijela – poveznice sa zemljom. U tom razlomljenom odmotavanju priče prolaze protagonisti, bliski ili zastrašujući, kao podrška ili prijetnja. Nižu se scene u ritmičkim cjelinama, a plesači optimalno funkcioniraju u harmoničnom zajedništvu, a tek se onda ističu u malim izražajnim karakternim solističkim ispadima, kao Mula Jusuf (Aaron Kok), Hasan (Aleksandar Korijakovski), Kadijina žena (Irina Čaban Bilandžić) i Harun (Romulus Dimache).
  
  Jedna od rijetkih stvari koja uistinu zagrebe tijekom predstave, i nadasve čudi u ovakvoj produkciji, su grubi glazbeno scenski rezovi i neriješeni prelazi koji ruše više puta uspostavljenu čaroliju scene. Uopće, neke scene se prebrzo prelaze, kao i sam početak, kao prekrasna i koreografski suptilno izvarirana grupna scena u stiliziranom motivu derviške vrtnje, kao još neke bitne situacije. Kirov u svojevrsnom horror vacui ne daje predah, kao da ne vjeruje u snagu onog između redaka, ne pušta tjeskobu da se pretvori u uznemirenost scene (jer ipak je riječ o nizu fleshbackova čovjeka koji se priprema na smrt) nego niže i naglo prekida koreografske scene kao da je gonjen i ograničen snažnom glazbom u kojoj pulsiraju etno ritmovi (balkan nuevo) Bojčevskog.
  
  Predstava je u cjelini dojmljiva, nesumnjivo po mjeri angažiranog splitskog ansambla i ukusu splitske publike, što obećava i dalje puno kazalište. Hoće li će i kako Igor Kirov krenuti dalje, iščekujemo sa zanimanjem.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. rujna 2017.
  
  Derviš i smrt
  koreograf Igor Kirov
  skladatelj Goran Bojčevski
  premijera 14. kolovoza 2017.
  libretist Sašo Dimoski (temeljeno na motivima istoimenog djela Meše Selimovića)
  kostimografija Aleksandar Nošpal, scenograf Slaven Raos, asistentica koreografa Mojca Majcen, Albina Rahmatullina, oblikovatelj svjetla Srdan Barbarić, oblikovatelj zvuka Petar Ivanišević
  izvode: Tomislav Petranovic / Artjom Žusov (Ahmed Nurudin), Ekaterina Kuznjecova / Elena Nikolaeva (Ahmedova duša), Aleksandar Korijakovski / Salvatore Cerulli (Hasan – prijatelj Ahmeda Nurudina i brat kadijine žene), Romulus Dimache (Harun – brat Ahmeda Nurudina), Aaron Kok / Aleksandar Korijakovski (Mula Jusuf – mladi derviš), Remus Dimache / Daniel Jagar (Kadija), Irina Caban Bilandžic / Matea Milas (Kadijina žena), Ivan Boiko / Silviu Tanase (Muselim, predstavnik vlasti), Askhatbek Yusupzhanov / Romulus Dimache (Karazim – prijatelj od osobnog interesa), Mario Bulicic / Lev Šapošnikov (Muftija), Marino Jakovcevic / Uroš Škaper (Prijestupnik  i Nurudinov sin), Lev Šapošnikov, Igor Gluškov, Aleksandar Korijakovski, Daniel Jagar, Mario Bulicic, Ivan Boiko, Askhatbek Yusupzhanov, Romulus Dimache, Remus Dimache, Salvatore Cerulli, Aaron Kok, Uroš Škaper, Elena Nikolaeva, Sanja Bikic, Sanja Dimache, Federica Vincifori, Ajla Kadric, Matea Milas, Anastasiia Boiko, Tina Hatlak, Gabriela Mede / Maja Loncar, Bojana Lipovšcak, Lejla Bajramovic, Korana Bilan, Nikol Marcic (Derviši)

Piše:

Maja
Đurinović