Baleti.hr

Raskošna nepretencioznost

Hrvatsko narodno kazalište Split: Saša Evtimova, Martin Chaix, Igor Kirov, East West – baletni triptih

• 
  
  Kako je navedeno u programskoj knjižici, težnje i stremljenje istoka prema zapadu, no također i u obrnutom smjeru, rezultirali su drugom ovogodišnjom baletnom premijerom 25. svibnja u HNK-u Split East West, u kojoj su se kroz tri kraće plesne cjeline predstavila tri različita koreografa. Dvoje, Saša Evtimova i Igor Kirov su iz Makedonije, dok je Martin Chaix iz Francuske, a mjesto susreta je splitsko Hrvatsko narodno kazalište koje je u ovom slučaju povezalo koreografe iz zapadne i istočne Europe. Poveznica između Makedonije, Hrvatske i Francuske je europska glazba i ples neoklasične estetike u izvedbi precizno uvježbanih splitskih baletnih umjetnika.
  
  Prvi dio Patterns makedonske koreografkinje Saše Evtimove nastao je na Sonatu za klavir i violinu u A-duru francuskog glazbenika Césara Francka. Lagan i jednostavan početak, siluete koje se naziru nad narančastim horizontom, započinju razvoj plesnih kompozicija u kojoj sudjeluje pet parova. Pokret je čist, s minimalnim suvremenim intervencijama, a koreografkinja se poigrava s geometrijom tijela kroz raskošno visoke developpee i gestove, gotovo na rubu akrobatike, no sve strogo podređeno plesnoj estetici. Razvojem predstave izmjenjuju se pojedinci, parovi, grupe. Plesni par Ekaterina Kuznjecova i Ivan Boiko su skladni i nepogrešivi. Naglasak je na plesačicama, dok je muški dio ansambla uglavnom podrška. Koreografija se razvija linearno tako da djeluje kao artificijelna plesna meditacija sa efektnim i minimalističkim scenografskim i kostimografskim zahvatima.
  
  Kao kontrast ujednačenom ritmu prvog dijela večeri, drugi je dio, Sinfonietta francuskog koreografa Martina Chaixa na glazbu Sinfonietta per archi autora Krzysztofa Pendereckog, bio daleko snažniji i dojmljiviji. Dramaturški nabijena glazba praćena radnjom i pokretom iste kvalitete govori o dvije umjetničke sile. Prva, vezana uz glazbu, uznemirujuća je i oštra, a druga – nadahnuta djelima likovnog umjetnika Yvesa Kleina – smirenija, stabilna i opuštenija. (Sinfonietta će se zasigurno pamtiti i po snažnomj vizualnom dojmu scene u intenzivnoj duboko plavoj ili popularno Kleinovoj pariško modroj boji.) Jednostavna i predimenzionirana neonska polukružna linija preko cijelog horizonta djeluje minimalistički suvremeno, poput reklame u urbanom miljeu. Dramska napetost postiže se izmjenama mraka i svjetla koje prate glazbu i funkcionalno naglašavaju scensku radnju. Na samom početku, kao u prologu, Irina Čaban pojavljuje se u crvenoj haljini i svojom pojavom ispunjava čitav prostor. Nekoliko varijacija pas de deuxa gradacijski napreduju prema sve savršenijoj formi. Najljepši je moment kada neko vrijeme uopće ne dotiče pod nošena snažnim partnerima kroz bestežinski prostor stilizirane pozornice. Od muških plesača ističe se Aaron Kok svojom besprijekornom solo varijacijom.
  
  Autor posljednjeg dijela triptiha direktor je splitskog baletnog ansambla Igor Kirov koji je započeo suradnju s kazalištem prije dvije godine na Splitskom ljetu predstavom 5 do 12. Prepoznatljivog plesnog vokabulara, no uvijek svjež i spreman na izazov, Kirov je unio umjetnost suvremenog plesa u pokret i koncept svog kraćeg komada The Edge. Biti na rubu ili razmeđi svjetova nadahnjuje Kirova da koreografski uskladi poznate, dnevne i ugodne situacije s onim nepoznatim, samim tim i zastrašujućim, gdje ne znamo što nas čeka, no sebi ne bi nikad oprostili da ne zakoračimo preko ruba. Glazba (Mozartova Sonata za klavir i violinu br. 21 i Bachov Adagio u d-molu kojeg je priredio Alessandro Marcello) koju na sceni izvode pijanistica Irina Smirnova i violinistica Ana Tošić D´Ambra pridonose komornoj, intimnoj atmosferi djela. Na maglovitoj pozornici Hazuki Tanase, nježna, prozračna i krhka, uvodi u začudnu scensku metaforu unutarnjeg svijeta, stanja duše. Bezbroj je varijacija u kojima se isprepliću matematičke kombinacije slaganja plesačkih tijela u stvaranju poetičnih plesnih sekvenci.
  
  Dominantni muški plesači među kojima bih istaknula (ponovo) Aarona Koka i Aleksandra Korijakovskog, uigrani su i tehnički dotjerani. Ženski dio ansambla objedinjuje dvije suprotnosti zadane temom kroz likove Hazuki Tanase i Irine Čaban Bilandžić u sveopćoj slici višeg poretka smisleno oblikovanog kroz koreografske kompozicije unutar scenografije u vidu dugačkog, pomičnog crvenog tepiha kojim se prostor ograničava ili otvara. Dojmu geometrijskog sklada pridonose kostimi Aleksandra Noshpala s likovnim elementima Pieta Mondriana, no upleteni u vrlo praktične odjevne predmete, nenametljivo podsjećaju na narodne nošnje i istovremeno pobuđuju sjetu za nekim drugim, neistraženim prostorima. Scenografija, iako dojmljiva, ni u jednom djelu nije potpisana, pa pretpostavljam da je nastala po ideji koreografa i u suradnji s kostimografom i majstorom svjetla Srđanom Barbarićem koji je podržao i precizno naglasio sve elemente scenskog događanja.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 14. lipnja 2017.
  (osvrt se odnosi na izvedbu 26. svibnja 2017.)
  

Piše:

Sanja
Petrovski