Baleti.hr

Teatar geste i grimase

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red. Staša Zurovac

• Vrlo je zanimljivo i hrabro postaviti novo čitanje Labuđeg jezera Čajkovskog u kazalištu koje već dugo vremena bilježi veliku krizu baleta očajnički balansirajući između (skupih) tradicionalnih očekivanja baletne publike i suvremenijih inačica kazališnog plesa otvorenijih za fleksibilna, kompromisna rješenja (vezana uz poznati aksiom o novcu i glazbi), kao i želja i mogućnosti ansambla. S druge strane, balet koji se zove Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, još uz živi orkestar (dirigent Matija Fortuna) savršen je mamac za publiku i u toj premisi nema greške. Iz fotografija je razvidno da je riječ o velikoj, moderno pomaknutoj predstavi s puno izvođača, da su djevojke bez špica ali u bijelim baletnim kostimima. Na plakatu je fotografija lijepog bijelog labuda koji plovi sa svojim odrazom na vodi, što također djeluje prilično umirujuće u kontekstu kazališta transparentno provokativnog stava.
  
  Također, možda nije neobičan potez v.d. ravnateljice baleta Kristine Kaplan Rukavina, koja je morala premostiti period od protjerivanja Balázsa Baranyaia do početka sljedeće sezone kada na ovu, čini mi se, iznimno nezahvalnu poziciju, dolazi Maša Kolar, pozvati nazad Stašu Zurovca, koreografa koji je doduše, također bio protjeran iz Kazališta, ali je u njemu ostvario (i ostavio) neke od svojih koreografskih vrhunaca i stekao puno poštovatelja. Romeo i Julija Prokofjeva u Zurovčevoj postavi su jedan takav nezaboravan doživljaj i zašto onda ne i Labuđe jezero?
  
  Riječko Labuđe jezero naravno nije klasični balet. To je kazalište pokreta, geste i grimase, u kome dominira neka vrsta kora, jedinstvenog društvenog organizma koji je u ovom slučaju pomaknut u groteskne marionete, mehaničkih rastrzanih pokreta. I prvi i drugi čin kao slika započinju začudno i obećavajuće. Prva u kaosu vertikala sa stilizacijom ruku u radnjama karikiranog društvenog ophođenja, a druga u mekoj horizontali prizemljenih tijela ljudi/ptica koji će izroniti iz jezera; odlična je ta kombinacija klasičnih labudica i muških labudova (koji asociraju na opasne pticolike plesače s crtom na čelu Matthewa Bournea) no kako muzika uvjetuje trajanje u nekom drugom obrascu plesnog mišljenja i djelovanja tako ovaj okvir ostaje nepopunjen i zamoran. Naime, očito je pokret i koreografija prilagođena neplesačima. I već to je prilično zbunjujuća i neugodna autorska pretpostavka da ne glumci, nego studenti druge godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci (njih četrnaest!) mogu i trebaju ravnopravno s profesionalnim plesačima riječkog baleta na primjer lepršati scenom kao labudovi?
  
  Vrhunac te neke vrste nesumnjivo namjerne provokacije i potpuni pad baleta dešava se u trećem činu kad studenti glume preuzimaju karakterne plesove a plesači ostaju statisti. Studentske etide su još otežane kostimima Bjanke Adžić Ursulov koji izgledaju vrlo artificijelno ali su u krutosti i voluminoznosti potpuno neprikladni za vjerojatno prije postavljeni pokret, te izvođači uglavnom sve moraju objasniti grimasama uz prilično nespretno pomicanje skulpturalnih tijela. (Riječ je o kostimima koji, poput Schlemmerovih eksperimenata, impliciraju istraživanje drugačijeg mogućeg kretanja.)
  
  U kontrastu s tim uistinu napornim djelom koji bi trebao biti duhovit u karikaturalnosti karakternih plesova, ali u ovom kontekstu to zasigurno nije, u trećem činu dešava se i jedan odličan, brz i mekan u prijenosu težina i oslonaca, plesački trio zaplitanja i rasplitanja između Odile (Nika Lilek), Princa Siegfrieda (Joseph Samuel Cane) i Von Rothbarta (Alli Tabbouch) koji će se u nešto drugačijoj inačici ponoviti u 4. činu. Pas de quatre u 2. činu i crni labudovi u 4. činu Ksenija Duran Krutova, Cristina Lukanec, Laura Orlić i Anca Zgurić na (pre)kratko dobiju prostor, ali pretpostavljam da je to dio koncepta, kao i par tajanstvenih dvorskih luda (dražesna trudna Jelena Lopatić i Nikola Nedić, glumci koji se kreću i šuljaju u potpunom kontrastu od tradicionalnog poimanja karaktera i funkcije lude), neosjetljivi princ zakočen poput izgubljenog lutka, kao i glavna uloga dodijeljena mladoj Niki Lilek, inače krasnoj snažnoj modernoj plesačici stegnutoj u labuđi kostim koja nesumnjivo ima velike plesačke potencijale i izražajnost ali ovdje, na kraju krajeva, za ozbiljno pleše bijelog i crnog labuda! (I u tom smislu joj kostim nije pomogao.)
  
  Ono što je na znanoj iznimno visokoj profesionalnoj razini jest scena i projekcija Dalibora Laginje i svjetlo Denija Šesnića, koji su u čistim, hladnim, zrcalnim plohama i snopovima svjetla, sve omekšano prozračnom zavjesom, svjetlom i sjenom, oblikovali crno-bijelo kraljevstvo s druge strane ogledala. A tamo je sve moguće?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 17. svibnja 2017.

Piše:

Maja
Đurinović