Povratak bijelom baletu
Hrvatsko narodno kazalište Split: Herman Severin Løvenskiold, La Sylphide, kor. Karina Elver (prema Augustu Bournonvilleu)
-
Prva ovosezonska baletna premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu održana 10. ožujka bila je u znaku povratka baletnog ansambla bijelom baletu. (Posljednji bijeli balet u tom kazalištu bila je Trnoružica 2012. godine u koreografiji Elene Pankove prema predlošku Mariusa Petipa.) Za ovu prigodu odabran je jedan od prvih bijelih baleta s početka 19. stoljeća koji u Hrvatskoj nema veliku tradiciju, a u Splitu je izveden prvi put. La Sylphide, romantični balet u dva čina u koreografiji Filippoa Taglionia iz 1832. proslavio je i uvrstio među legende baleta njegovu kćer Mariu Taglioni. Naime, nagli procvat plesnih i tehničkih dostignuća iz razdoblja tridesetih godina 19. stoljeća uz koje se vezuje pojava plesa na prstima i nešto kasnije baletnih špica je pojavom nestvarnih, eteričnih likova u La Sylphide dobio i svoje dramaturško opravdanje na pozornici.
August Bournonville je postavio La Sylphide 1836. godine u Kraljevskom kazalištu u Kopenhagenu. Kako su autorska prava na glazbu Jeana Schneitzhoeffera Dancima bila preskupa, Bournonville je oslanjajući se na izvorni libreto Alphonsa Nourrita, naručio novu glazbu od norveškog skladatelja baruna Hermana Severina Løvenskiolda. Tada se u naslovnoj ulozi proslavila Lucile Grahn. Splitska publika imala se prilike upoznati s karakterističnom baletnom bournonvillovskom estetikom 2011. godine kada je izveden dio iz baleta Napoli koji je prema originalu prenio danski koreograf Johhny Eliasen. Iako djeluje pomalo arhaično, Danci su vrlo dosljedni u očuvanju tradicije danske baletne škole koju karakteriziraju zahtjevni ritmički i koreografski poduhvati prepuni petit allegro bravura, a sve izvedeno s naglašenom lakoćom i gracioznošću.
Danska koreografkinja i baletna pedagoginja Karina Elver započela je svoju karijeru u Kraljevskom danskom baletu u Kopenhagenu, da bi se vremenom kroz bogat pedagoški i koreografski rad opredijelila za isključivo Bournonvilleovu baletnu metodu. Na tom putu nastala je i splitska inačica Le Sylphide koja udovoljava svim zakonitostima stroge poetike. Izvrsna podjela uloga (barem na premijeri) još je više naglasila kontraste dimenzija svjetova vila i smrtnika. Nositeljica tragične priče o vili koja je zaljubljena u škotskog mladića Jamesa je beskrajno prozračna i lagana Hazuki Tanase. Savršene linije, velike brzine, nepokolebljiva u svojim balansima, umilnošću i gracioznošću dočarava nestvarne i snovite čežnje ljudskog srca.
Njezin partner (u stvari joj i nije klasičan partner jer je ne dotiče do samog kraja predstave) je Artjom Žusov, vrlo nadaren plesač i sjajan glumac koji ne prepušta ništa slučaju u baletu prepunom pantomime, nedoumica i emocija koje se iščitavaju kroz lice i tijelo. Njegov šarm i prirodnost su najizrazitiji u malim, nedramatičnim scenama, npr. predivna scena u drugom činu kada otkriva čarobni svijet vila i traži Sylphidu među njezinim prijateljicama: iskreno, zadivljeno, neuobičajeno za plesače klasične baletna naobrazbe, bez pretjerivanja, a opet kristalno jasan u svojoj ekspresiji. Njegove solo varijacije sa sigurnim, visokim skokovima, dobar partnerski odnos s plesačima, govore u prilog njegovoj dominaciji na sceni splitskog baleta koja traje preko jednog desetljeća.
Matea Milas je stabilna i klasično dobra Effy, zaručnica čiji je očito jedini san da se vjenča mlada, tako da se na koncu brzo i udaje za drugog ženika, Gurna, Jamesova prijatelja i suparnika koga igra Aleksandar Korijakovski, odličan plesač eksplozivnih skokova. Baletni ansambl u prvom činu vrlo je dinamičan, precizan u izvedbi i uz svu težinu bezbrojnih sitnih, vertikalnih skokova, ležeran i pršti od suzdržane energije. Publika je u više navrata burnim pljeskom pozdravila i soliste i cjelokupni ansambl koji je naročito u maštovitim i zaigranim škotskim svadbenim plesovima podigao atmosferu na sceni i u gledalištu. Drugi čin započeo je magičnom scenom vještičjeg kotla i prikaza materijaliziranja čarolije u vidu bijelog šala kojim se može uloviti vila. Stara vještica i proročica Madge je izvrsni i osebujni Nikša De Marchi, a njezine pomoćnice vještice su urnebesni Silviu Tanase, Daniel Jagar, Uroš Škaper i Ashatbek Yusupzhanov.
Raskošna i uvjerljiva scenografija svijeta ljudi nasuprot svijetu vila dočarana je realističnim interijerom bogate škotske seoske kuće i romantičnim i bajkovitim eksterijerom šumskog proplanka gdje se sastaju vještice, vile i ljudi. Majstor scenografije i kostimografije Mikael Melbye stvorio je dojmljive scenske slike u čemu mu je uvelike pomogao i majstor svjetla Srđan Barbarić. Romantični dijelovi baleta, bajkovite scene prepune bijelih, prozračnih silfida, razlog su trajanja popularnosti ovog baleta gotovo dvjesto godina. Dramatičan kraj kada silfide iznose svoju prijateljicu koju je začaranim šalom pokušao uloviti čovjek koji je bezgranično voli, i koji je na koncu ubija svojom ljubavlju, nakon čega i on umire, ostavio je publiku zatečenu i bez daha. Aplauz je započeo sa zadrškom i trebalo je neko vrijeme da se pretvori u zaslužene ovacije.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 15. ožujka 2016.
Piše:
Sanja Petrovski