Baleti.hr

Rekonstrukcija klasika

Intervju: Vladimir Malahov, baletni umjetnik (uoči premijere Labuđeg jezera u HNK-u u Zagrebu)

• Kad kazališna kuća odluči uvrstiti u program balet Labuđe jezero time čini hrabar potez i daje do znanja kako u svojim redovima ima dovoljan broj članova ansambla za četiri zahtjevna čina jednog od najpopularnijih baleta klasične literature. Osim brojnoga ansambla, nužan je i veći broj tehnički osposobljenih solista, izrazitih scenskih osobnosti koji se suvereno mogu izboriti sa zahtjevima toga bisera Petra Iljiča Čajkovskog. Upravo to se ove sezone događa u zagrebačkom HNK-u. Ravnatelj Baleta Leonard Jakovina odlučio je postaviti na scenu Labuđe jezero u koreografiji Vladimira Malahova, koji svoje prvo scensko uprizorenje ovoga svima omiljenog baletnog djela stvara posebno za zagrebački baletni ansambl.
  
  Ime Vladimira Malahova dobro je znano plesačima i ljubiteljima baleta jer i jedni i drugi uživaju u njegovim plesnim interpretacijama, a zagrebački plesači imaju privilegij u ovome razdoblju priprema uživati u radu s njime u baletnoj dvorani. Boraveći na probi prije razgovora sa slavnim gostom, primjećujem kako atmosfera u dvorani jest radna, ali je ugodna i opuštena. U pauzama čujem od balerina da se koreograf prema svakome ophodi s puno uvažavanja; brzo je zapamtio njihova imena, puno traži od svakoga, ali i sam puno pokazuje, apostrofirajući greške pojedinaca ili grupa s puno takta.
  
  Vladimir Malahov rođen je 7. siječnja 1968. u ukrajinskome Krivom Rogu, gdje je kao dječak počeo učiti balet u Domu kulture, ali su ga njegove plesačke predispozicije ubrzo odvele u Moskvu k Pertu Pestovu, jednomu od najplodnijih ruskih pedagoga, s kojim je proveo svih osam godina školovanja. Poslije školovanja, uslijedila su baletna natjecanja na kojima je redom dobivao nagrade, pa su svi očekivali kako će uskoro dobiti i angažman u Baletu najznačajnije moskovske kazališne kuće – Boljšoj teatru, čiji je ravnatelj tada bio Jurij Grigorovič. To se međutim nije dogodilo. Pravdajući se administrativnim problemima Grigorovič se dva puta ispričavao što nema mogućnost angažirati ga. Kada se ta mogućnost napokon pojavila, Malahov više nije bio zainteresiran. O sudbini plesača eto, odlučuju mnoge stvari. Unatoč tome, u programu ovog vrsnog umjetnika nalazimo sve naslove koji su poznati u klasičnom repertoaru: Labuđe jezero, Trnoružica, Orašar i mnoštvu ostalih kojima se pridružuju baleti novijeg datuma nastanka kao Manon, Onjegin, Dama s kamelijama te također i baleti suvremenog plesnog pokreta. S vremenom Malahov i sam počinje koreografirati balete: Pepeljuga, Trnoružica, Bajadera, La Peri i konačno smo u Zagrebu, pred premijerom Labuđeg jezera. Razgovor započinjemo temom angažiranja mladog plesača i njegovih očekivanja – iz osobnog iskustva.
  
  Kako ste doživjeli isprike Jurija Grigoroviča?
  
  Nisam ih doživio tragično i ostali smo u dobrim odnosima. Samome sebi sam rekao – dobro, nije se dogodilo da me uzmu u Boljšoj, idem dalje, valjda tako mora biti. Nisam to doživio kao neuspjeh. Bio sam u vrlo dobrim odnosima s njegovom suprugom Natalijom Besmertnovom. A s njim sam kasnije surađivao, plesao sam u njegovoj scenskoj interpretaciji Orašara u Beču.
  
  Znači, već u mladosti ste donosili mudre odluke. Obično mladi plesači imaju planove koji im, ako ih ne ostvare, ostaju opterećenjem u budućnosti.
  
  Ne, nisam od tih.
  
  Bili ste angažirali u Moskovskom klasičnom baletu, također vrlo uglednoj moskovskoj kazališnoj kući.
  
  Da, imao sam vrlo plodan plesački život u tom kazalištu, jer su me kućni koreografi Kasatkina i Vasiljov, odmah ubacili u glavne uloge, kroz što sam stekao veliko iskustvo. Oni su autorski tim koji je napravio puno novih klasičnih predstava zanimljivih tema, primjerice Stvaranje svijeta je vrlo zanimljiva predstava.
  
  Znam ponešto o njihovu radu, ali mi je žao što danas naša publika ne poznaje mnoge ruske autore koji stvaraju nove balete. Obično govorimo o Rusiji kao o zemlji klasičnoga baleta.
  
  U pravu ste, ima puno zanimljivih koreografa koje vrijedi pogledati, a možda će se i ukazati prilike da ih vaša publika upozna.
  
  Poslije mnogih dobivenih nagrada, uspjeha i sjajnih kritika ipak ste odlučili otići iz Rusije?
  
  Došao sam na gostovanje u Beč, i ostao tamo. Bilo je to već vrijeme u kojemu se moglo normalno odlaziti iz Rusije i vraćati u nju. Jako sam zavolio Austriju i u kratkome vremenu postao sam i austrijski državljanin. Poslije toga krenula je moja šetnja od Kanade do New Yorka, povratak u Europu, Stuttgart, pa Berlin u kojemu sam ostao zaista jako dugo.
  
  Jeste li se tamo počeli baviti pedagoškim radom?
  
  Bio sam ravnatelj Baleta u Berlinu od 2002. godine. U nekim razdobljima sam svakodnevno držao vježbe jer me taj posao zapravo jako veseli. Imao sam mogućnost u Moskvi završiti GITIS (Državni institut kazališnih umjetnosti). Naime, dvorane Moskovskog klasičnog baleta nalaze se u istoj zgradi gdje i fakultet pa sam se uvijek mogao, doslovno rečeno, spustiti na nastavu.
  
  Znači imate i formalno pedagoško obrazovanje?
  
  Mislim da je to potrebno, potrebno je učiti metodiku baleta, iako poslije mnogih pedagoga s kojima sam u životu radio, mogu reći kako su i oni mijenjali moj pogled na baletnu pedagogiju; utjecaj raznih načina prihvaćam u mjeri u kojoj mi se nešto čini korisnim za vlastito tijelo ili i za plesače općenito.
  
  Vidim da surađujete s Baletnom školom u Kijevu?
  
  Da, nastojim pomoći toj školi koja je bila u maloj krizi. Poslije Zagreba, sa svojom asistenticom Emy Hariyamom odlazim u Kijev, gdje će se održati Natjecanje plesača Ukrajine, a za školu, koja je sada puna izvrsnih mladih učenica, mladića je nešto manje, radio sam jedan dio iz baleta La Péri, što će biti pokazano na koncertu pri dodjeli nagrada.
  
  To je vrlo zahtjevan komad na glazbu Paula Dukasa. Zaključujem kako su učenice odlične, ako su se uspješno izborile s tim materijalom.
  
  Odlične su i nastojim pomoći koliko mogu. I Svetlana Zaharova također pomaže. Ravnatelj škole je Nabuhiro Terada, koji je nekada bio plesač toga kazališta, i ja podržavam ostvarenje njegovih ambicija. Škola putuje, pokazuje svoja dostignuća na raznim pozornicama. Pomažemo i materijalno i emocionalno, na svaki način.
  
  Duša je ipak ostala na Ukrajini?
  
  Naravno, vrlo sam vezan za Ukrajinu. Moji roditelji još žive u Krivom Rogu gdje sam rođen.
  
  Vjerujem kako ste ponosni na Leonarda Jakovinu. Bio je vaš prvi plesač u Berlinu.
  
  Da, jako sam ponosan na njega i na Ronija Savkovića koji je također bio u Berlinu. S Leom sam blizak, dvanaest godina je bio kod mene, plesali smo zajedno u mnogim predstavama, a neke od njih, primjerice Carravagio, bile su rađene upravo za nas dvojcu. On je puno plesao kod različitih koreografa, vjerujem u njegovu energiju kao ravnatelja, i vjerujem kako će podići razinu zagrebačkog ansambla. Već sad, a tako sam čuo, kažu da se radni elan ansambla podigao. Naravno, kad dođe čovjek koji ima iskustva rada u jednome zaista velikom kazalištu sa sobom donese nov način gledanja na stvari i siguran sam kako će savladati svaku moguću prepreku jer ima zacrtan cilj.
  
  Po dolasku se Jakovina susreo s velikim problemom: nemogućnost odlaska u mirovinu ljudi koji zbog životne dobi ne mogu plesati, ali po zakonu ne mogu u mirovinu. To ga na neki način ograničava u željenim pomacima. Imate li i vi takva iskustva?
  
  Da, dolaskom u Berlin zatekao sam slično stanje, moram reći kako sam to odlučno rješavao, a kazališna je uprava stala iza mojih zamisli. Primjerice, nemoguće je da prva balerina ne pleše ništa a dobiva veliku plaću. Jasno je kako ovaj posao mogu raditi samo mladi ljudi, ali ako ih nije moguće stimulirati plaćom, jer ju dobivaju oni koji na scenu ne izlaze, onda kao ravnatelj imate problem. Mi smo to uspjeli riješili, neki su razumjeli i sami se povukli našavši neki drugi posao, a ja sam im u tome pomagao. Vjerujem kako će se i ovdje naći zakonska mogućnost, samo treba vremena. Razvio sam vlastiti sistem koji je potpuno zakonit. Ne želim nametati vlastito iskustvo, ako budem pitan mogu pomoći.
  
  Dobitnik ste više od dvanaest značajnih međunarodnih nagrada; koja vam je najdraža?
  
  Nagrada baletnoga natjecanja u Varni, zatim Nagrada Nižinski, La Divina također, Plesač Europe... mnoga od tih priznanja nose ime Nurejeva. Plesao sam u njegovoj koreografiji Labuđega jezera i Trnoružice.
  
  Prvi put postavljate predstavu Labuđe jezero. Koja su vaša uporišta?
  
  Tijekom plesačke karijere otplesao sam 24 razne verzije te predstave, i sve su se oslanjale na početke, na Leva Ivanova i Mariusa Petipaa, pa tako i moja. Vjerojatno je i velik broj otplesanih predstava također utjecao na mene a opet, posve je normalno je da svaki koreograf napravi i nešto svoje, čime se prilagodi mogućnostima plesnoga ansambla.
  
  Možemo li reći da je to Vaš autorski rad?
  
  Ne, nikada ne kažem da sam koreograf, ja rekonstruiram stare materijale. Neke sam dijelove napravio oslanjajući se na stare majstore, da tako kažem; puno toga sam dodao, nekim ulogama sam otvorio više prostora. Osobito Rotbardu.
  
  Kako ste zadovoljni s ljudima zagrebačkoga baletnog ansambla?
  
  Ljudi su vrlo disciplinirani, ali još ne mogu govoriti o visokim razinama njihovih izvedbi, ima, kao i svugdje, boljih i lošijih članova, ali većina vrlo pažljivo radi. Bio sam na predstavi Ane Karenjine, plesači su bili odlični, i sama predstava ima krasnih trenutaka. Mogu reći da sam Lea Mujića, autora te predstave, davno upoznao i bio prvi koji mu je dao mogućnost koreografiranja. Svojih prvih pola sata koreografije napravio je upravo u Berlinu. Zapravo, u vašoj zemlji imam, kako vidite, dosta prijatelja, boravio sam i na vašoj prekrasnoj obali.
  
  Plešete li još?
  
  Ponekad, Hansa van Manena i još neke koreografe koji mi se sviđaju. Uskoro idem na Kubu, tamo sam osnovao natjecanje Grand prix Vladimira Malahova, a koreograf koji dobije nagradu na tome natjecanju, dobije i mogućnost postaviti jedan solo za mene. Moje ime privlači puno publike. U Berlinu sam organizirao koncert Malahov i prijatelji na kojemu sam također plesao.
  
  Ključni likovi baleta Labuđe jezero su Odetta – Odilija. Vaša predstava ima puno postava, čak pet balerina priprema tu ulogu. Kakve su?
  
  Radimo, radimo i ispravljamo poneku pogrešku, ja puno pokazujem, osobitu pozornost posvećujući rukama, jer bez toga nema labuda. U početku su stalno tražile da im pokazujem nekoliko puta zaredom, sad se već brže sporazumijevamo. Može se reći da djevojke rastu kroz naš rad i napreduju. Vrlo je važno sve probleme riješiti u dvorani; na pozornici treba uživati i pružiti užitak publici. S prinčevima je isto, neke i poznajem. Tomislav Petranović je plesač kojega znam još iz Beča, za njega sam koreografirao Bal pod maskama, Zlatnog idola u Bajaderi, veselio sam se našem susretu u Zagrebu. Kako ima puno podjela, moram reći kako su svi prinčevi različiti po svojoj tehnici, figuri i individualnosti, što me kao koreografa nadahnjuje, jer imam mogućnost napraviti određene intervencije upravo na toliko različitim osobama.
  
  Zvijezda ste klasičnoga baleta i puno putujete svijetom. Kakva je situacija u svijetu trenutačno? Baletna je tehnika puno napredovala, a zavladali su i drugi plesni stilovi, osim klasike.
  
  Poklonik sam klasičnoga stila iako znam da kazališta moraju na repertoaru imati raznolike predstave i time privlačiti publiku. No, držim kako je vladanje klasičnom tehnikom nužno za sve plesne stilove. Klasičan temelj omogućava plesaču jako puno, rekao bih čak, bez tog se znanja ne može plesati. Svakako treba postojati balans u repertoaru, jer ako je previše modernoga repertoara, gubi se nešto od klasične plesne sigurnosti, pa plesače treba vraćati u formu. Dok sam aktivno plesao nisam odbijao nijedan ponuđen oblik ili stil. Probao sam sve, i ponekad bih od nečega što mi se nije sviđalo pokušao napraviti bombon. Nisam uvijek uspijevao, ali morao sam probati, a to govorim i mladima koji ponekad pružaju otpor prema tome. Klasika traži velik trud i disciplinu, stalno se razvija i sve je zahtjevnija.
  
  Plesali ste u koreografijama Forsythea, Duata, Béjarta… Zanima me rad na baletu Caravaggio Maura Bignozettija.
  
  Svi misle kako je to balet o životu slikara Caravaggia, ali nije. Koreograf je krenuo od njegovih slika, uzimao s njih pojedine segmente, položaje tijela ili izraze lica te tumačio svaku sliku na svoj način. I Leo i ja smo uživali radeći s njim, iako je u želji da ispita svaki trenutak, često mijenjao koreografiju... Promišljanje o dobru i zlu nameće velik rad kada ga treba izraziti pokretom. Način na koji Bignozetti radi podsjetio me na rad Tomaža Pandura, kojemu je misaonost stalno bila prisutna u radu. Svoje predstave postavljao je kod nas u Berlinu i kod vas u Zagrebu, pa znate o čemu govorim. Kod Bignozettija svaki pokret ima svoje opravdanje, važno je sve izraziti, svaki i najmanji osjećaj.
  
  Poznato je da ste veliki ljubitelj Marije Callas?
  
  Da, ona je bila iznimna umjetnica koja je u životu osjetila i strast i ljubav i uspjeh i neuspjeh, razočaranje, tragičnost života, samoću..
  
  Jeste li razmišljali napraviti balet o njoj?
  
  O, ne, nikako. Bilo bi potrebno ulaziti u neke detalje za koje mislim kako je bolje da ostanu po strani. Puno je politike oko ljudi koji su je okruživali, a politika je nešto o čemu ja nikada ne želim govoriti ili razmišljati. Čovjek sam umjetnosti, a tako će i ostati. Radije uživam u Mozartu kojega obožavam, ili Beethovenu. Obožavam i Čajkovskoga, kako bi uopće moglo biti drugačije?
  
  © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2017.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović