U sklopu ciklusa predavanja u Muzeju za umjetnost i obrt vezanih uz izložbu Orašar: Najljepša Božićna bajka 15. veljače su održani Mali razgovori o izabranim baletnim temama. Jedna od tema predavanja Mirne Sporiš bila je priča o baletnoj i glazbenoj umjetnici Beati Devčić Domić. Već u prvoj sobi izložbenog prostora Muzeja za umjetnost i obrt posvećenog baletu Orašar, na dnevnom plakatu baleta Ščelkunčik iz 1940. godine kada je nanovo uvježban i postavljen na scenu HNK-a u Zagrebu, nailazimo na ime Beate Domić. Cijeli balet izvodila su djeca iz plesnog studija Dječjeg carstva (umjetnička škola koju su 1935. osnovali Tito Strozzi i Mladen Širola) kojeg je djevojčica Beata bila polaznica. Na istom plakatu je široj baletnoj publici poznatije ime baletne umjetnice Sonje Kastl (balerine, pedagoginje, koreografkinje i prve službene ravnateljice Baletnog ansambla zagrebačkog HNK-a), koja se upisala nešto ranije u istu plesnu školu Mercedes Goritz Pavelić.
Beata Domić je rođena 21. ožujka 1930. u Zagrebu. Majka ju je 1938. upisala u Baletni studio Dječjeg carstva koji je tada vodila Mercedes Goritz Pavelić. Mercedes ubrzo odlazi iz Zagreba te ju je u školi naslijedila Margareta Froman koja je u Zagrebu živjela i djelovala još od 1921. kada se sa svojom svitom ruskih umjetnika emigranata nastanila ovdje na poziv intendanata Julija Benešića. Margaretu Froman može se nazivati i jednom od utemeljiteljica zagrebačkog baleta. Naime, ruska primabalerina je svojim dolaskom reorganizirala balet u kazalištu te je istovremeno otvorila i svoju baletnu školu, kako bi se u budućnosti popunjavao baletni ansambl.
Beata je kao djevojčica od osam godina pokazivala izniman talent za ples. Prva uloga joj je bila već 1938. na priredbi Dječjeg carstva u divertissementu baleta Copellia u kojem je plesala ulogu Lutke, Valcer u bijelom i Nedjeljku i sve već u pravim baletnim papučicama, špicama. Uslijedile su uloge u predstavama Ivica i Marica, Crvenkapica, Snjeguljica i druge, sve u koreografiji Mercedes Goritz Pavelić, nakon čega školu preuzima Margareta Froman. Ona koreografira Pepeljugu 1939., a Beata je u časopisu Pričala, opisana kao „mala vrsna plesačica“.
I tako dolazimo do spomenutog plakata iz 1940. kada Margareta Froman koreografira Ščelkunčika za Dječje carstvo koje se izvodilo u Narodnom kazalištu. Poznato je da je Margareta taj balet već postavila u velikom kazalištu 1931, prvi puta u cijelosti u dva čina sa profesionalnim plesačima i učenicama svoje privatne baletne škole te smo prošle godine u prosincu, na početku izložbe u MUO, obilježili 85. obljetnicu od te prve cjelovite izvedbe baleta u Zagrebu. (Usput, zanimljivo je spomenuti da 1938. Margareta postavlja Ščelkunčika i u Milanu u Teatro alla Scala.)
Beata je u Ščelkunčiku zbog svoje ljupkosti, iznimnog talenta i muzikalnosti dobila veliku čast plesati glavnu ulogu Vile. Imala je tada deset godina. Sonja Kastl je plesala uloge Ščelkunčika i Kraljevića. Iz kritike u Jutarnjem listu iščitavamo kako je „Sonji Kastl dana prilika da u ulozi Ščelkunčika ponovno dokaže koliko ima glumačkog dara a usporedo je potvrdila i svoj plesni talent a dok se kao Vila istakla Beata Domić, koja svakako spada u prve redove ovog plesnog studija. Sam balet i sadržaj rađen je po mjeri dječje mašte a sama koreografkinja je uspjela još jednom pokazati svu svoju moć i znanje vrsnog baletnog pedagoga. Iz djece je znala izvući ono najbolje u njima te ih pokazati u najboljem svijetlu.“
Te iste godine u Narodnom kazalištu Margareta postavlja Labuđe jezero prvi puta s profesionalnim plesačima baletnog ansambla. Beata je svojim talentom priskrbila čast da pleše s pravim plesačima ulogu u drugom činu – Dva mala labuda. Za te nastupe dobivala je i honorar koji je njena majka preuzimala uvijek prije same predstave. Glavnu ulogu labudice plesala je Olga Orlova, jedna od umjetnica koja je zajedno sa Margaretom došla u Zagreb iz Rusije. Iz poznatih političkih razloga Dječje carstvo je 1943. preimenovano u Umjetničku školu ustaške mladeži. Uslijedile su još neke predstave u kojima je Beata nastupala: u Crvenkapici, zajedno sa svojim bratom Marjanom Domićem koji je bio trubač. (U umjetničkoj školi jednako se podučavala gluma, ples i glazba.)
Glavnu ulogu Kraljevne Bosiljke plesala je u Carstvu patuljaka. Zanimljivo je da se na popisu uloga za tu predstavu prvi put spominje i ime Željko Jureša. Željko je kasnije postao veliki plesač s inozemnom karijerom, a od iznimne je važnosti za muzej kojem je za potrebe izložbe o Orašaru donirao svoje baletne kostime kao i kostime svoje supruge, primabalerine Belinde Wright, koje su naručivali samo za vlastite potrebe za gostovanja diljem svijeta. Njih dvoje su šezdesetih godina prošlog stoljeća bili veleposlanici plesa britanske vlade s misijom promicanja baleta.
Spomenuti ću i Baranovićevo Licitarsko srce, u kojem je Beata plesala 1944. u tada preimenovanom, Hrvatskom državnom kazalištu. Beata je 1945. primljena u Hrvatsko državno kazalište u baletni ansambl kao jedna od šest jako mladih balerina koje je Margareta Froman pozvala da popune osiromašen ansambl. To su uz Beatu i Sonju Kastl bile još Milana Broš, Nevenka Biđin, Vjera Marković i Mirjana Dančuo. Njezin angažman je kratko trajao, samo do 1947. i bio je prekinut nepovoljnom političkom situacijom. Ipak za vrijeme trajanja angažmana, plesala je u svim predstavama na repertoaru, a posebno su joj odgovarale karakterne uloge. Plesni partner bio joj je i Frane Jelinčić, kasnije ravnatelj zagrebačkog baleta (1970.-1972.) u vrijeme kada je Waczlaw Orlikowsky prvi puta postavio Ščelkunčika na našu scenu. (Frane Jelinčić vraća se u Zagreb 1997. i koreografira Ščelkunčika sa svojom ženom primabalerinom Dagmar Kessler.)
Nakon odlaska iz kazališta, Beata nastavlja privatno vježbati kod Ane Roje i Oskara Harmoša u Zagrebu. Dolazi jedan u nizu od njezinih preokreta u životu, a to je odlazak 1947. u Folklorni ansambl Joža Vlahović koji je osnovan dvije godine ranije kao Državni zbor narodnih plesova i pjesama Narodne republike Hrvatske gdje je plesala u znamenitoj visokoj postavi vrličke ekipe. Već 1949. zajedno sa petnaestak nezadovoljnih plesača iz Vlahovića, prelazi u novoosnovani Ansambl folklornih plesova Lado. Ostaje samo godinu dana te odlazi u Split gdje završava Srednju glazbenu školu. Usporedo nastavlja vježbati balet u ljetnoj školi Ane Roje i Oskara Harmoša.
Beata upisuje Muzičku akademiju 1952., a ubrzo prekida studij jer dobiva angažman u baletnom ansamblu Splitskog kazališta. U njemu ostaje tri godine, do 1956., a između ostalih uloga, ostaje najzapamćenija po ulozi Jele u Đavlu u selu koreografa Oskara Harmoša, koju je, nakon Ane Roje, plesala s Nenadom Lhotkom, dok je ulogu Đavla plesao sam Oskar Harmoš. Beata napušta splitski Balet i vraća se u Zagreb u Lado u kojem ostaje sve do 1963. Ponovno upisuje Muzičku akademiju, koju opet napušta radi turneja s Ladom. Godine 1960. po treći puta upisuje Akademiju, (klavir i solfeggio), a prof. Stančić je upozorava: „Ovo je zadnji put!“ Svejedno još nastupa u Ladu, no na Akademiji upoznaje prof. Natka Devčića, svog budućeg muža, koji joj objašnjava da bi se ipak trebala odlučiti između Lada i Akademije.
Neko vrijeme radi u Školi za klasični balet na Ilirskom trgu kao nastavnica klasičnog baleta te u dvije glazbene škole – Pavao Markovac i Vatroslav Lisinski. Mirovinu je dočekala 1976. u zvanju docenta na Muzičkoj akademiji, a kroz njenu profesuru prošla su mnoga poznata glazbena i pjevačka imena. I danas je redovita posjetiteljica kazališnih predstava i koncerata. Njezin enorman entuzijazam u umjetničkom ostvarivanju ostaje zapamćen kroz nekoliko srodnih grana – balet, folklor i glazbu.
© Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 23. veljače 2017.
