Baleti.hr

Moje najintenzivnije stvaralačko razdoblje

Maja Bezjak o svojim baletnim filmovima Orfej (1969), Mora (1970), Ekstaze (1970), Impresije, maštanja (1971), Ljubavne teme (1972), Neobična priča (1973) i Točka vrenja (1974)

• 
  
  Filmski četvrtak Hrvatskog filmskog arhiva održan 19. siječnja 2017. bio je posvećen Plesu na filmu, odnosu pokreta i slike. U tom smislu prikazana su dva rada: Koreografija za kameru i plesače (1968) Vere Maletić i Kreše Golika (film je krivo odnosno nepotpuno najavljen, vjerojatno tako i arhiviran(?) u smislu autorstva; navodi se da je redatelj samo Krešo Golik a ne i koreografkinja Vera Maletić, što posebno smeta budući da je taj uistinu eksperimentalni projekt nastao na njezinu inicijativu i po njezinom scenariju) i Impresija mašte Maje Bezjak. Kako tom prigodom nije pozvana sama autorica Maja Bezjak, ovo je mali prilog, a nadamo se i kratki uvod u neku drugu filmsku večer Hrvatskog državnog arhiva u kojem će Maja Bezjak imati priliku predstaviti jedno bogato, uzbudljivo i kreativno vrijeme hrvatske televizije. (Maja Đurinović)
  
  Nakon velikog uspjeha mog televizijskog baleta Orfej na glazbu Christopha Willibalda Glucka, na elektronske zvukove, na tišinu i popratne stihove, uz filmske inserte, koji sam u suradnji s Mladenom Raukarom realizirala početkom 1969. godine, sasvim slučajno sam u Katedrali prisustvovala orguljaškom koncertu Anđelka Klobučara i prvi puta čula njegovu Prvu sonatu za orgulje. Ta fascinantna glazba kao da je opisivala košmar, moru, koju sam često sanjala. Nabavila sam snimku Sonate, razgovarala s Klobučarem koji me čudno i u nevjerici gledao – kakve veze ima njegova skladba s baletom, ali je pristao. Napisala sam sadržaj baleta i odnijela ga Milanu Grgiću, uredniku muzičkog programa, zatraživši da taj balet snimam filmskom kamerom u interijerima i eksterijerima zagrebačkog Gornjeg grada na koji sam te godine doselila. Odmah mi je sve bilo odobreno Mladen Raukar sastavio je filmsku ekipu, ja sam obišla sve prostore, napisala knjigu snimanja i započela koreografski rad. Snimanje je obavljeno već krajem svibnja uz scenografa Aleksandra Augustinčića, kamermana Marija Perušinu i tehniku Jadran filma. Taj film Mora, uz drugi balet Ekstaze na glazbu Jacquesa Charpentiera koji je sniman ujesen iste godine, bio je na televiziji prikazan 5. travnja 1970. godine. Vijenci i pohvale kritike ohrabrili su me da krenem novim putem uprizorenja mojih baletnih maštanja.
  
  Filmska kamera omogućuje mi izlazak iz studija i koreografska ostvarenja na onu glazbu na koju se inače ne koreografira, koja traži mnoštvo ambijentalnih promjena i širine vizura, a filmska kamera to može ostvariti u rukama senzibilnog snimatelja. Ja sama kao umjetnica bila sam zrela da krenem na taj put realizacije meni drage glazbe kao temelja i izvora svih mojih baletnih kreacija. Razmišljala sam o Dubrovniku kao mjestu mog novog filma a ujedno i ambijentu koji vidim u glazbi Ravela, Respighija i Debussyja, u plesu, poeziji i slici filmskom kamerom kao putovanje od zapada sunca na Boninovu, noći u vrtovima, svitanja na parku Gradac, dana na pješčanoj obali i ponovo sutona na vrhu kamene stijene nad morem. Tom filmu dala sam naslov Impresije, maštanja.
  
  Snimanje je zakazano za prve dane listopada kad više nema turista, ali već sredinom kolovoza sam sa snimateljem Perušinom otputovala u Dubrovnik, obišla sve lokacije snimanja, a tonsku traku glazbe i poeziju sam već dogotovila tijekom ljeta. Perušina je bio oduševljen glazbom i idejom a vrlo muzikalan kakav je bio, razradio je sa mnom po povratku knjigu snimanja sa svim scenama i kadrovima i sastavio ekipu. Kad se danas prisjetim entuzijazma te moje male ekipe već pri prvom kadru na Boninovu uz zvuke raskošne Ravelove glazbe baleta Daphnis i Chloe koja se prelila preko pećina i stijena put zidina Lovrijenca, koja se stapala sa bojama zalazećeg sunca, koja je u vrtovima gotovo šuštala pod bujnim krošnjama mediteranskog raslinja... sve je to stvaralo zanosnu atmosferu u cijeloj ekipi. Ravelova Pavana za preminulu infantkinju koju sam plesala na tvrđavi Lovrijenac kao žena koje čeka svog moreplovca stoljećima, zatim praskozorje na stepenicama parka Gradac uz fontanu u kojoj se ogledaju dva kipa koja se vide samo u vodi na glazbu Respighijevih Rimskih pinija, oni ožive, plešu svoj ljubavni ples i vraćaju se na svoja postolja uz fontanu... Slijedi šetnja obalom, ples uz vodu, igra s valovima, želim letjeti preko uzbibane morske površine dok se ne smirim poput ptice na visokoj stijeni i širim krila na čudesnu glazbu Debussyjeve skice More... Silazim, odlazim put zapadajućeg sunca, a valići mora brišu moje stope u pijesku...
  
  To je tek ukratko sadržaj tog polusatnog baleta u kojem je ples kao samo jedna od komponenti lišen svih tehničkih egzibicija, jer na zemljanoj podlozi Gradca punoj šljunka ili u pijesku na žalu tlo klizi pod nogama (moj partner Jura Mofčan imao je rane na stopalima zadobivene kroz poderane baletne papučice) ali ekspresija igre u prirodi i sa prirodom je neponovljiva. Usporene snimke, vrtnja krošnji stabala i razni trikovi snimanja vode obogaćuju cijelu priču i na montažnom stolu su od neprocjenjive koristi. Kako je po povratku u Zagreb pri razvijanju filmskog materijala došlo do oštećenja dijela snimke na Lovrijencu, morali smo se vratiti krajem listopada ponovo u Dubrovnik i dosnimiti dio Pavane. No vrijeme više nije bilo sunčano pa su ti kadrovi ponešto tmurniji, ali kad je čitav snimljeni materijal došao na montažni stol, bila je to ponovo velika radost za mene, jer je iz obilja sjajnih kadrova različitih veličina trebalo izabrati one najbolje i tu se onda odvija onaj pravi filmski kreativan proces. Montaža je trajala deset dana i bila je povjerena, kao i u prvom filmu mojoj pokojnoj sestri Renati Petrlik, akademskoj slikarici, koja je radila muzičke montaže filmova na zagrebačkoj televiziji. Bila je to sjajna suradnja i kad je sve završilo, film predan na dovršenje finalne kopije, nastala je odjednom velika praznina u mojem svakodnevnom životu.
  
  Danima mi se u glavi vrtjela glazba Ravela, Raspighia i Debussyja, nisam je mogla izbrisati, imala sam osjećaj da ništa drugo više ne može toliko intenzivno zamijeniti prošli period i otvoriti novu koreografsku znatiželju. Zapravo, kad se zapitam koliko sam to uloga odigrala od ideje filma, izbora i montaže glazbe, koreografije, plesa, poezije, kostima, režije do izbora slova za špicu? Mnogo! Trebam se malo odmoriti! Film je dovršen i prikazan 25. svibnja 1971. Srećom, sačuvala sam radnu kopiju i tonsku traku, jer se finalna verzija nakon prikazivanja izgubila negdje u metežu Dežmanove ulice ili prilikom preseljenja u novu zgradu. Nedavno prikazana verzija je moja radna kopija koju sam čuvala s ostalim filmovima kod kuće i poklonila Hrvatskom filmskom arhivu (koji djeluje u sklopu Hrvatskog državnog arhiva) na čuvanje.
  
  Moj koreografski nerv se ubrzo probudio i pozabavio simfonijskom kompozicijom Spirituals američkog skladatelja Mortona Goulda. Briljantna partitura od nekoliko stavaka sasvim različitih ritmova i emotivnih naboja, zaokupila je moju maštu i ja sam bez obzira na naslove stavaka dala svoj doživljaj i viđenje te glazbe. Cijeli film je nosio naslov Ljubavne teme a sastojao se od četiri stavka: Passion – strastvena ljubav, Proffesionalle – ljubav dvoje cirkusanata, Romantique – prva, poetska ljubav i Tragique – ljubav u konclogoru. Sa mnom su plesali Jura Mofčan i Guy Perkov te članovi Baleta HNK-a u Zagrebu. Scenograf je bio Željko Senečić, kostimografski dio sam sama radila uz inače istu snimateljsku ekipu.
  
  Snimali smo temu po temu, svaku u drugom ambijentu, a Romantique u perivoju Maksimira usporenim gangom. Senečić je napravio sjajnu scenografiju za cirkusante, a potresno vjernu za ljubav u konclogoru. Jura Mofčan je bio nenadmašan klaun, žonglirao je lopticama i kretao se i glumio kao da je pravi cirkusant. U logorskoj sceni sam uspjela s plesačima HNK-a ostvariti dio užasa povorke logoraša koji se kreću prema krematoriju. Uopće, sve su scene u toj priči bile dramatične – od ljubavnog susreta noću, šuljanja uz električnu žicu, na koju se na kraju bacamo da umremo zajedno. Bila je ta priča toliko potresna, zapravo istinita, i ja se nadam da sam na svoj način pridonijela tome da se ne zaboravi ljudska patnja Židova. Ljubavne teme emitirane su 25. siječnja 1972. godine. Pobrala sam tri Vijenca i hvalospjeve kritike kao kompletna autorica velikog umjetničkog doživljaja.
  
  Nedugo nakon tog mog uspjeha pozvao me Mladen Bjažić, urednik programa televizije za djecu, da osmislim nešto za njegov program. Ubrzo sam mu došla s prijedlogom da jednu Andersenovu priču uzmem kao podlogu za priču. Napisala sam scenarij pod naslovom Neobična priča o bolesnoj djevojčici, balerini, kojoj biljka što raste u oluku potkrovlja vraća volju da ozdravi i vrati se plesu. Sve sam smjestila u doba Degasa; prekrasnu scenografiju sobice u potkrovlju osmislio je Željko Senečić, scene u baletnoj dvorani snimali smo u mojem baletnom studiju, dok su sve scene baletnih izvedbi snimane na pozornici vojnog kompleksa u Ilici. Tekst priče je interpretirala Ljubica Jović, a glazbena podloga bila je glazba Glazunova, Delibesa, Čajkovskog i Prokofjeva. Namjera mi je bila da neki od malih gledatelja zavole baletnu umjetnost a jednako tako da ih ta priča pouči kako da predanim radom i upornošću ostvare svoj cilj u životu. Film je emitiran na samu Novu godinu 1973. godine i bio je jedan od prvih filmova snimanih u boji. Ne znam gdje je završio u labirintima tadašnjih pretrpanih redakcija, a sigurna sam da bi i danas bio neobično poučan.
  
  Svoj posljednji baletni film Točka vrenja počela sam nakon duže bolesti koncipirati pod kraj 1973. godine. Sjedim u redakciji mog urednika i kolege s Muzičke akademije Milana Grgića, a on me upitao imam li što novo u planu. Odgovorila sam mu da on predloži temu, a on je bubnuo – točka vrenja! Znala sam da je bio sav u poslu pisanja svojih mjuzikla i tekstova, pa sam mislila da se zafrkava. No on mi kaže neka promislim o tome! Bilo je to prvi put da sam počela od sadržaja a onda tražila glazbu koja će se uklopiti, sasvim obratno od mojih dotadašnjih koreografskih postupaka. Scenarij je bio drama mlade žene koja se prisjeća mladenačke ljubavi koju prekine rat, u kojem pogiba njezin dragi. Nevoljko se kasnije udaje za čovjeka koji joj ostaje stran, dalek, koji je maltretira. Nju u času duboke depresije, iskrenje svjetlosti u čaši asocira na sunčanu prošlost i izgubljenu ljubav. Ta nagla plima osjećaja – to je točka vrenja u kojoj ubija supruga i samoj sebi oduzima život.
  
  Glazba koju sam odabrala, nakon mnoštva preslušanih snimaka, pripada skladateljima dvadesetog stoljeća. Witold Lutosławski, Benjamin Britten, Dmitrij Šostaković i Aram Hačaturjan skladatelji su u čijoj sam glazbi otkrila sjajne stranice, kao da su pisane za moj tekst, za dramu vremena koje se igralo ljudskim životima. To je trebao biti igrani film u kojem riječi zamjenjuje plesni pokret. Mnoštvo scena koje smo snimali na livadama i uz jezero Maksimira, na ulicama i Lapidariju Gornjega grada, Kapelici sv. Jurja i interijerima filmskog studija u scenografiji Duška Jeričevića a s kamerom Krešimira Grčevića i velikom filmskom ekipom, sve sam uspjela realizirati, uvježbati veliki baletni ansambl za masovne scene, solo duete s mojim partnerima Guyem Perkovom i Štefanom Furjanom, sve je snimljeno za deset radnih dana. Pamtim riječi snimatelja Kreše Grčevića kad je pala posljednja klapa: Kad bi naši filmovnjaci došli tako spremni na snimanje svojih igranih filmova, filmovi bi se snimali mjesec dana a ne nekoliko mjeseci!
  
  Treba upamtiti da trideset minuta baletnog filma, kao pokretne umjetnosti, zahtijeva mnoštvo scena i kadrova, detaljno razrađenu knjigu snimanja i vrlo discipliniran rad na terenima koji i nisu prikladni za ples, na tvrdim podovima prekrivenim lesonitom i ponavljanje plesnih inserata po nekoliko puta uvijek punom nogom – odgovara igranom filmu od devedeset minuta. I za taj moj posljednji baletni film, prikazan na televiziji 24. rujna 1974. godine, dobila sam velika priznanja i Vijence kao kompletna umjetnica, no moram priznati da je to razdoblje posvećeno baletnom filmu bilo najbogatije i najintenzivnije razdoblje mog života. Mnogo sam toga naučila o filmu, o samoj sebi i mnogočemu što sam tokom života akumulirala, a tad se pokazalo kao neiscrpno vrelo mojih umjetničkih maštanja.
  
  © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 31. siječnja 2017.

Piše:

Maja
Bezjak