Novi broj časopis za književnost i kulturu Književna revija u cijelosti je posvećena jednoj od najintrigantnijih hrvatskih umjetnica – Miji Čorak Slavenskoj. Povod je bio dvodnevni Interdisciplinarni znanstveno-umjetnički skup Umjetničke akademije u Osijeku, koji je 19. i 20. veljače 2016. u Osijeku i Slavonskom Brodu, uz obilježavanje stotog rođendana Slavenske, okupio cijeli niz stručnjaka s raznih umjetničkih polja, pokušavajući rasvijetliti priču o toj nevjerojatnoj umjetnici svjetskog glasa. Kratki presjek karijere Slavenske u uvodu Maje Đurinović opravdava interdisciplinarnost navedenog skupa jer širina njezinog umjetničkog djelovanja kroz ples pripaja, prožima i spaja mnoge grane umjetničkog izražavanja te svi stručnjaci, čija su izlaganja i objavljena u Reviji, daju tu mnogostruku, kaleidoskopsku sliku Slavenske.
Andreja Jeličić, predstojnica Odsjeka plesa ADU u Zagrebu, u svom se izlaganju osvrnula na razdoblje Mijine karijere u slavnoj trupi Les Ballets Russes de Monte Carlo (ogranak koji nastavlja nasljeđe najznačajnije baletne trupe 20. stoljeća – Ballets Russes) te na njezinu suradnju s jednom od najkarizmatičnijih pojava 20. stoljeća – plesačicom, koreografkinjom i pedagoginjom Bronislavom Nižinskom. Autorica povlači izvrsnu paralelu između Slavenske i Nižinske, koristeći izraz maverick ballerina (eng. maverick: neortodoksni, samopromišljajući pojedinac, disident) jer su obje bile netipično neposlušne balerine koje su doslovno živjele svoju svestranost i neortodoksnost u razmišljanju i stvaralaštvu. Zanimljiv je detalj kako Mia, kao osamnaestogodišnja primabalerina Narodnog kazališta u Zagrebu, daje intervju Jutarnjem listu u kojem ističe genijalnost Nižinske i njezinu posebnost među tadašnjim priznatim koreografima.
Danas, s povijesne distance imamo povlasticu prepoznati nečiju umjetničku genijalnost i upravo zadivljuje koliko je Slavenska bila mlada i istovremeno nevjerojatno upoznata s (tadašnjim) suvremenim plesnim izričajem i promišljanjima te kako je ispred svog vremena prepoznala bitan trenutak u razvoju (plesne) umjetnosti. Zapravo, ona je stvarno živjela duh svog vremena (zeitgeist), ali je sredina u kojoj je živjela i stvarala bila, metaforički, godinama iza nje. Katarina Žeravica, asistentica Teatrologije na osječkoj Umjetničkoj akademiji, kroz svoj rad predstavlja „faktografski presjek pedagoškog djelovanja plesačice Gertrude Kraus, jedne od najvećih predstavnica ekspresionističkog plesa (Ausdruckstanz) u Europi u prvoj polovini 20. stoljeća”. Među mnogobrojnim učenicama Kraus bile su i hrvatske plesačice Mia Čorak i Nevenka Perko, a sama Slavenska izjavljuje kako je u radu s Kraus „otkrila beskonačne mogućnosti izražajnosti i kreativne slobode” te kako je ona poticala njene prve pokušaje u koreografiranju.
Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica i kritičarka, u svom je izlaganju dotaknula možda i najkontroverzniji moment u životu Mije Čorak Slavenske – njezinu pobjedu na umjetničkoj Olimpijadi u Berlinu 1936. godine, a ujedno otvorila i diskurs kojim se kritički pristupa radu i djelovanju Rudolfa von Labana kao genijalnog plesnog teoretičara, ali etički/moralno upitnog pojedinca u vrlo nezahvalnom trenutku povijesti, u nacističkoj Njemačkoj.
Iva Sudec Andreis, povjesničarka umjetnosti i kustosica Galerije Klovićevi dvori, u svom izlaganju iznosi zanimljive detalje vezane uz portretnu sliku Slavenske slikara Maksimilijana Vanke, podsjećajući kako ovo dvoje umjetnika dijeli i sličnu sudbinu kada su kao potpuno izgrađeni i priznati umjetnici otišli u Ameriku. Jasna Čizmek Tarbuk, plesna umjetnica i pedagoginja, osvrnula se na značaj glazbe u stvaralaštvu Slavenske te navela kako je „glazba koju je odabirala za ples govorila mnogo o njezinim stavovima i razmišljanjima o ulozi plesa kao umjetnosti”. Autorica navodi kako cijeli dugački i plodonosni umjetnički put posvećen baletnoj umjetnosti Slavenska prolazi u suglasju sa suvremenim plesnim stremljenjima koja su emancipirala ples od glazbe te poništila strogo robovanje pokreta glazbenom metru i ritmu, nastavljajući tako proces koji je započela Isidora Duncan. Povjesničar Daniel Rafaelić, osobito usmjeren istraživanju domaće i svjetske filmske povijesti, daje prikaz Slavenske kao filmske dive, opisujući zanimljivu i pomalo misterioznu povijest filma Le morte du Cygne/ Smrt labuda redatelja i scenarista Jeana Benoît-Levyja.
Balerina i baletna pedagoginja Tina Zubović razgovarala je s Kate Foley, američkom plesačicom i koreografkinjom, učenicom Mije Čorak Slavenske, dajući nam tako uvid u njezin pedagoški rad. U kratkom intervjuu Foley se prisjeća osobnog iskustva sa Slavenskom, opisujući je kao egzotičnu primadonu i kao pravu znanstvenicu baletne tehnike koja je točno znala što pomaže u stvaranju „baletnog tijela” i tehnike izvođenja te kako je najviše koristila Cecchetti metodu u nastavi. Inzistirala je na koncentraciji učenika te je svoj rad temeljila na holističkom pristupu tijelu koji uključuje detaljnu pozornost prema individualnim potrebama svakog plesača ponaosob.
Mihaela Devald, prvakinja Baleta HNK u Zagrebu, nadahnuta je Slavenskom kao individualkom, samopromišljajućim subjektom unutar plesne zajednice, umjetnicom koja je često bila ispred svog vremena te ispred sredine iz koje je potekla. Autorica iz umjetničine biografije izdvaja podatak kako od najranije dobi ima doticaj i sa svjetskom baletnom scenom školujući se u Beču i Parizu te kako ni fizički ni intelektualno nije bila sputana sredinom u kojoj je odrasla. Autorica citira: „Da bi se umjetnik sačuvao od učmalosti, neprestano mora biti u vezi sa svijetom i životom … neophodno je da balerina odluči da otkrije interes i izvan svoga plesa i da prihvati izazov života.” Mihaela Devald ističe koliko je neobična odvažnost Slavenske u idejama i promišljanjima jer je baletni milje poznat po disciplini i poslušnosti. Discipliniranjem tijela dešava se kolateralno discipliniranje uma koje ponekad uzrokuje da (mladi) umjetnik često ne može iskazati autentičnost u svojim stavovima, a to je upravo područje u kojem hrabrost mlade Slavenske fascinira. Pitanja koja Slavenska problematizira u tom kritičkom iskazu Mihaelu Devald nelagodno podsjećaju na aktualne probleme jer marginalizacija baletne umjetnosti, pitanja profesionalnog kadra i pomlatka, postojanost baletne škole, i danas su otvorena i još uvijek vape za konstruktivnim rješenjima i odgovorima.
Svebor Sečak, nacionalni prvak HNK-a u Zagrebu, predsjednik HDPBU-a i docent na ADU u Zagrebu, u svom izlaganju naglašava knjigu Mia Čorak Slavenska Maje Đurinović i Zvonimira Podkovca kao referentnu točku jer sadrži niz primarnih izvora iz onog vremena o percepciji i recepciji Slavenske od strane publike i kritike, ali i zbog originalnih tekstova u kojima se mogu pronaći diskurzivna razmišljanja Slavenske. Sečak u radu Slavenske pronalazi poveznicu sa suvremenom pedagogijom koja predlaže tzv. „model srednjeg puta” (Midway model, Smith-Autard) koji spaja „edukativni” s „profesionalnim modelom” plesne edukacije jer upravo Mia Čorak Slavenska utjelovljuje egzemplarni primjer plesača, koreografa, pedagoga i autorefleksivnog pojedinca kojemu stremi suvremena plesna pedagogija. Sečak također ističe kako je Mia, u svojim težnjama da objedini klasični i moderni ples, bila umjetnica svog vremena u svjetskim okvirima, povlačeći paralelu s koreografima iz Djagiljevljeve trupe Ballets Russes poput Fokina, Nižinske, ali i uspoređujući njihove koreografske simbioze s predstavom Đavo u selu Pije i Pina Mlakara. Autor se osvrće i na Mijin kritički istup iz 1935., prozivajući ga proročkim jer osamdeset godina kasnije postoji ista problematika vezana uz baletnu školu i pomladak i koju Sečak detaljno analizira.
Nakon prvog dijela u kojem autori izlaganja stavljaju naglasak na teorijski pristup i promišljanja o liku i djelu Slavenske kroz njene ključne trenutke u životu i karijeri, u drugom dijelu Revije naglasak je na kulturnom nasljeđu i prisutnosti Mije Čorak Slavenske u rodnom gradu. Dunja Vanić, novinarka i urednica knjiga i publikacija koja djeluje u Slavonskom Brodu, u svom izlaganju koristi biografske podatke iz života Slavenske i njezine obitelji te daje prikaz života u Brodu na Savi u prvoj polovini 20.stoljeća koristeći tekstove publicista Stribora Uzelca Schwendemanna te povjesničara Zvonimira Toldija, ali i sjećanja same Slavenske iz neobjavljene autobiografije koju je dobila na uvid od Mijine kćerke Marije Ramas. Za razliku od Dunje Vanić, povjesničarka Zlata Živaković-Kerže u svom izlaganju daje malo suroviji prikaz Broda na Savi, pomalo mučnu vinjetu maloga grada s naglašenim patrijarhalnim vrijednostima, u ratnim godinama 1916. i 1917. Kroatistica Irena Krumes Šimunović autorica je izrazito zanimljivog izlaganja o recepciji Slavenske u hrvatskim novinama.
Hrvoje Špricer, ravnatelj Kazališno-koncertne dovrane Ivana Brlić-Mažurnaić u Slavonskom Brodu i osnivač Dana plesa posvećenih Slavenskoj, kronološki iznosi program i ciljeve manifestacije od samog osnutka 2004. na koje se nadovezuje posljednji istraživački rad Revije – Plesni programi kao dio ponude slavonskobrodskih kulturnih zbivanja i njihov utjecaj na kvalitetu provođenja slobodnog vremena studenata autorica Sanje Nuhanović, Maje Koporčić i Ive Kekez.
Ovaj broj Književne revije bit će zanimljiv svim ljubiteljima baletne umjetnosti jer daje višedimenzionalnu sliku karizmatične umjetnice u povijesnom trenutku u kojem je djelovala i stvarala. Ako je stvar opće kulture znati tko su Lavoslav Ružička, Ivana Brlić-Mažuranić, Ivan Meštrović, uistinu je vrijeme da se javnost ponosi s prekrasnom, autentičnom i izvanserijskom umjetnicom – balerinom Mijom Čorak Slavenskom.
© Iva Višak, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2017.
