Baleti.hr

Kad se u Parizu pojavio visoki, crni plesač…

Sjećanje: Miljenko Banović (Zagreb, 1936. – Florida, 2016.)

• 
  
  Pripremajući simpozije o životu i radu Milka Šparembleka, otkrivajući cijelu generaciju izvanrednih plesnih umjetnika koji su se u 1950-ih našli u zagrebačkom HNK da bi kroz rad Mile Jovanovića i Octavia Cintolesija naslutili uzbudljive mogućnosti europskog modernog baleta i onda se raspršili po svjetskim scenama, upoznala sam Miljenka Banovića (u inozemstvu su njegovo ime uglavnom pisali Milenko Banovitch ili Banovich), visokog markantnog gospodina prodornih svijetlih očiju. Nije bilo teško prepoznati skladnog, profinjenog i dojmljivo izražajnog plesača iz filma Ljubavnici iz Teruela (Les Amants de Teruel, 1961. režija Raymond Rouleau, glazba Mikis Theodorakis, koreografija Milko Šparemblek).
  
  „Europa je krajem tih 1950-ih godina još jako siromašna kad se u Parizu pojavio visoki, crni plesač koji je jako dobro izgledao. Francuska u to vrijeme nije imala taj tip plesača. Ni po fizičkom izgledu ni po kvaliteti plesanja. Bio je prihvaćen i vrlo tražen.“ Tako je na promociji svojeg rada Milko najavio počasnog gosta, kolegu i prijatelja, Miljenka Banovića, svjedočeći umjetnika iznimno uspješne međunarodne karijere, i još jednog od onih koje smo nekako – propustili. Zapravo, kako mi je kasnije, za razgovor objavljen u Kretanjima br. 12 (Hrvatski centar ITI, 2009.) Banović priznao, Šparemblek je ostao posljednja, jedinstvena i osobna poveznica sa Zagrebom; dijelili su neiscrpan broj uzbudljivih sjećanja iz života i umjetničke karijere u Parizu, Monte Carlu, Lisabonu, New Yorku…
  
  Miljenko Banović rođen je u Zagrebu 1936. godine. U balet je došao iz sporta, onako da se nečim bavi uz studij prava. Njegov boravak u zagrebačkom HNK-u trajao je vrlo kratko, oko tri godine, tijekom kojih je vrlo brzo napredovao otkrivajući se u plesu; bio je Mercutio u Romeo i Julija Prokofjeva u koreografiji Ane Roje i Oskara Harmoša 1956. u Splitu, a u Zagrebu je 1957. nastupao u Cintolesijevom Ballet concerto. Uslijedila je stipendija u znamenitoj Legatovoj školi u Londonu (Legat School of Contemporary Dance and Ballet) gdje je uistinu zavolio i prihvatio balet kao svoj životni izbor, a onda nastavio plesati u Parizu. Bio je solist i glavni plesač u Ballet de France Janine Charrat, Ballets de Paris de Roland Petit, Ballet des Étoiles de Paris, Grand Ballet du marquis de Cuevas, Grand Ballet Classique de France. Plesao je na povijesnoj premijeri Béjartova Posvećenja proljeća u Briselu 1959. kad se rađao Ballet du XXe siècle (Balet 20. stoljeća). Tada su Banović i Petar Dobrijević bili solisti, suprotstavljeni vođe grupa koji imaju onaj sjajan plesni duet/duel s etno elementom udara prsa o prsa u zraku.
  
  Surađivao je i s Massinom i Lifarom za festival u Lisabonu. Plesao je i Poslijepodne jednog fauna Nižinskog kao solo, kako je koreografiju prenio Lifar za Picasso festival Mosidor. Plesao je u prvim Šparemblekovim autorskim radovima koje je silno cijenio, a značajna je u njegovoj karijeri i dugogodišnja suradnja s Georgeom Scibinom. Bio je gostujući umjetnik na četrdesetak svjetskih scena i snimao za francusku televiziju. Osvrti ističu Banovića kao plesača profinjene tehnike, izvanrednu scensku ličnost, dostojanstvenog i poletnog princa (Labuđe jezero, Giselle, Pepeljuga, Silfide…), idealnog tumača – osjetljiva, strasna, visoke tehničke perfekcije. Banović je vjerojatno i jedini plesač na svijetu koji je odbio ugovor koji mu je ponudio Balanchine (kojem je hitno trebao plesni partner za Suzanne Farrell), i poslije, naravno, zažalio. (Balanchine ga nije mogao čekati do početka sljedeće sezone, nego je angažirao Danca Petera Martinsa, koji je kasnije preuzeo vodstvo New York City Balleta.)
  
  Miljenko Banović je koreografirao tridesetak naslova naglašavajući da ih ne smatra značajnim. Ipak, spomenimo barem Muke Sv. Sebastiana na Debussyjevu glazbu (u dvije inačice: u Buenos Airesu i Monte Carlu), ili koreografiju za operu Parsifal u Metropolitanu, koja je bila na repertoaru od 1970. do 1987.
  
  Umjetničku karijeru Banović 1970. nastavlja u Americi. Vodio je Dallas Civic Ballet i Denver Civic Ballet, a istovremeno je osmislio i pokrenuo i bio ravnatelj Plesnog odjela na Loretto Heights Collegeu. Bio je ravnatelj baleta u Boulderu (Colorado, SAD), a u 21. stoljeće je krenuo vitalno, kao slobodan umjetnik dajući klasove mladim, završenim plesačima „u smislu onog završnog poliranja, finesa pokreta“. Te jeseni 2009. završili smo razgovor s Floridom. Pričao je o novom plesnom centru koji ga jako zanima…
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. prosinca 2016.

Piše:

Maja
Đurinović