Ovosezonska baletna jesen značajna je, osim po navršenoj 140. obljetnici zagrebačkog (a time i hrvatskog) baleta i po obnovi umjetničkih, prije svega baletnih kontakata između Zagreba i Sankt Peterburga. Gradovi prijatelji Sankt Peterburg i Zagreb u sklopu novoinicirane suradnje organizirali su baletni koncert solista triju najpoznatijih sanktpeterburških baletnih kazališta ovog listopada u HNK-u u Zagrebu: Marijinskog, Mihajlovskog i Leonida Jakobsona (o čemu ste detaljno mogli pročitati na stranicama Plesne scene.hr u članku Susreti na špici Ljiljane Gvozdenović ovdje). Bila je to prilika podsjetiti se ranijih gostovanja ruskih baletnih ansambala u Zagrebu, ali i gostovanja zagrebačkog Baleta pod vodstvom Milka Šparembleka 1988., na standardnoj liniji tadašnjih sovjetskih metropola: Kijev – Moskva – Lenjingrad.
Izuzev samih početaka, hrvatski je balet velikim dijelom svoje povijesti vezan uz rusku školu baleta. Zagrebački Balet čija profesionalna povijest počinje 1876. prve vrhunce doživljava dolaskom Stjepana Miletića na čelo teatra 1894., odnosno otvaranjem nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1895. Naime, kao što je poznato i kao što sam u više navrata pisao i govorio klasična umjetnost je povezana s imperijalnim politikama (Michael Greenhalgh, What is Classicism?, 1990:7) te dok je potkraj 19. stoljeća pod patronatom ruskog cara u Sankt Peterburgu Marius Petipa stvarao vrhunce klasičnog baleta, Hrvatska je bila sastavnica Austro-Ugarske Monarhije, pa je tako novu zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta otvorio car Franjo Josip osobno.
Drugo značajno razdoblje zagrebačkog Baleta uslijedio je nakon Prvoga svjetskog rata u novom političkom okruženju. Hrvatska postaje dio Kraljevine Jugoslavije, a umjetničke preokupacije djelomično se okreću slavizmu, što otvara prostor za suradnju s ruskim umjetnicima. Intendant Julije Benešić angažira jednu od najznačajnijih osoba u povijesti hrvatskog baleta – Margaretu Froman (i njezinu braću), bivšu solisticu moskovskog Boljšoj teatra i članicu trupe Sergeja Djagiljeva koja prenosi velike klasične balete poput Labuđeg jezera i Ščelkunčika, ali i adaptacije suvremenih Fokinovih baleta koji su odraz tadašnjih modernih stremljenja u plesnoj umjetnosti. Osim Fromanovih za razvoj hrvatskog baleta značajni su i drugi ruski umjetnici poput Olge Orlove, ali indirektno i velika baletna imena ruske emigracije poput Nikolaja Legata u čijoj školi u Londonu su se usavršavali Ana Roje i Oskar Harmoš, umjetnici značajni za razvoj hrvatskog baleta.
Poslije Drugoga svjetskog rata nastavlja se utjecaj ruske škole, iako je tadašnja državna zajednica djelomično otvorena i utjecajima sa zapada. Škola za klasični balet utemeljena 1949. s vremenom službeno uvodi metodiku Vaganova po kojoj se djeca podučavaju baletu. Ta metodika je dobila ime po balerini Agrippini Vaganovoj koja je 1934. na temelju imperijalne škole ruskog baleta, koja je prethodno sintetizirala tadašnju francusku i talijansku školu, u novom političkom okruženju nakon desetljeća neizvjesnosti za budućnost klasičnog baleta u razdoblju ruske avangarde, osmislila upravo dotad najdetaljnije elaboriranu metodiku koja se i danas podučava u Sankt-Peterburgu u akademiji koja nosi njezino ime – Vaganova, ali i u svim zemljama bivšeg istočnog bloka, kao i globalno, postupno se šireći putem ruskih emigranata, a padom željezne zavjese doslovno preplavljujući čitav baletni svijet.
Mnogi naši istaknuti umjetnici doškolovali su se u Moskvi i Sankt Peterburgu, brojni su ruski pedagozi i plesači djelovali i još djeluju u našim baletnim teatrima, a i naš Studij baletne pedagogije podučava tu rusku metodiku. Upravo u edukaciji je i spona s daljnjim razvijanjem suradnje između Zagreba i Sankt Peterburga. Naime, Anamarija Marković, mlada pobjednica Međunarodnog baletnog natjecanja Mia Čorak Slavenska u juniorskoj kategoriji u Zagrebu 2016., po završetku naše Škole za klasični balet putem video snimke položila je audiciju za sudjelovanje na Međunarodnom baletnom natjecanju Vaganova Prix koje se ove godine održalo od 23. do 30. listopada. Natjecanje je nakon desetogodišnje stanke pokrenuto na inicijativu novog umjetničkog ravnatelja škole Nikolaja Tsiskaridzea, postavljenog izravno dekretom iz Moskve nakon nikad dovoljno razjašnjenje demisije dotadašnje umjetničke ravnateljice i velike baletne zvijezde Altinai Asilmuratove.
Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika iz vlastitih je sredstava omogućilo sudjelovanje mlade hrvatske laureatkinje na tom natjecanju, a HNK u Zagrebu joj je omogućilo profesionalnu pripremu. Po dolasku u Sankt Peterburg naša kandidatkinja prolazi i drugi i treći krug. Strogo određene solističke dionice morale su biti pripremljene točno prema povijesnim uzorima bez ikakvih modifikacija, te prošavši test zahtjevnog Vaganova baletnog classa kao i izvedbu varijacije Gamzatti iz baleta La Bayadère na glazbu Riccarda Driga u koreografiji Mariusa Petipaa prema redakciji Vladimira Ponomareva i žensku varijaciju iz seljačkog pas de deuxa iz baleta Giselle na glazbu Riccarda Drigoa u koreografiji Mariusa Petipaa, Anamarija Marković osvaja posebnu nagradu žirija, moralno i materijalno možda i najznačajniju, a to je desetomjesečna stipendija za usavršavanje na znamenitoj akademiji Vaganova.
Upravo tih dana u Sankt-Peterburgu održavala se i 47. međunarodna konferencija o plesnim istraživanjima u organizaciji CID UNESCO-a na koju sam bio pozvan da održim izlaganje na temu Balet – tradicija i suvremenost. Bila je to za mene velika čast i prilika iznijeti mali dio svog doktorskog istraživanja pred znalačkom ruskom i međunarodnom akademskom publikom, ali i mogućnost da nakon trideset godina ponovno posjetim akademiju Vaganova kao i sanktpeterburške muzeje i kazališta. Sankt Peterburg je sačuvao svoje arhitektonsko lice i veći dio grada izgleda kao povijesna kulisa na kojoj bismo uz izuzeće prometa i asfaltiranih ulica mogli bez problema snimati primjerice neku adaptaciju Dostojevskog. Knjižare, kazališta i muzeji puni su poput kakvog disko kluba što svjedoči o tome da se ne radi o efektu Potemkinova sela.
Ono što fascinira je da je proteklih godina ruska država uložila izuzetno mnogo sredstava za adaptaciju svih značajnih zgrada i iza fasada, pa je tako posjet učilištu Vaganova bio vrlo emotivno prisjećanje mog ruskog školovanja, ali i zadivljenost današnjim unutarnjim uređenjem ove akademije s pet zvjezdica. Nakon strogo nadziranog ulaza, kroz hodnik se prvo dolazi do velikog baletnog muzeja akademije koji uz pomoć fotografija, kostima, crteža i drugih artefakata dočarava njihovu bogatu povijest, od samih početaka Jeana-Baptistea Landéa, preko Charlesa-Louisa Didelota pa sve do današnjih dana, ne izostavljajući rusku emigraciju nego je prezentirajući kao značajni dio ruske i svjetske povijesti baleta (Mihail Fokin, George Balanchine, Vaclav Nižinski, Rudolf Nurejev, Mihail Barišnjikov, Natalia Makarova – su sanktpeterburški đaci). Liftovi zatim vode na šest katova koji se prostiru poput dvorca do kraja poznate ulice Rossi imenovane po svom arhitektu i zatvaraju čitav blok s desecima baletnih dvorana, učionica, kabineta, medicinskog odjela, kantine, pa čak i školskog teatra sasvim solidne veličine na kojem polaznici uvježbavaju scensku praksu.
Kad bi samo zagrebački gradski oci i predstavnici Ministarstva kulture prošetali tim hodnicima i dvoranama i odlučili da Zagreb zaslužuje makar desetinu viđenog. Ali ipak, iako naša škola trenutno nema zgradu i radi u neadekvatnim uvjetima iznjedrila je učenicu kao što je Anamarija Marković koja se ravnopravno natjecala s polaznicima škole Vaganova i koja je kao jedna od rijetkih stranaca uspjela doći do finala uz nevjerojatno talentirane i dobro školovane Korejance Lee Soo Bin i Lee Sang Min, čija škola njeguje blizak odnos s ruskom akademijom. Dodjela nagrada i priznanja bila je u povijesnom potpuno renoviranom Marijinskom teatru 29. listopada 2016. Prvi dio sastojao se od koncerta laureata i dodjele, kada su odabrani, uključivši i našu Anamariju Marković, primili nagrade iz ruku proslavljene Irine Kolpakove.
Iako je gala koncert bio koncipiran po standardnom sistemu klasičnih solo dionica i dueta, što bi sasvim lijepo zaokružilo večer i zadovoljilo prosječnu baletnu publiku, u drugom dijelu nam je ponuđena prava poslastica – balet Vila lutaka u izvedbi učenika i studenata škole. Bio sam vrlo uzbuđen jer upravo je Bayerova Vila lutaka prvi balet izveden u Zagrebu (1892.), međutim za razliku od austro-ugarske verzije plesanja valcera i drugih plesova u cipelicama uz pantomimu, ponuđena nam je verzija Konstantina Sergejeva koju je obnovio i revidirao Tsiskaridze, a koja koreografski gotovo doseže razmjere Petipaovih baleta. Brojnost ansambla, muških i ženskih solističkih dionica kao i naslovna uloga koju je izvela laureatkinja natjecanja Eleanora Sevenard, zvijezda škole i potomak znamenite baletne obitelji, bila je fascinantna, te bi na takvoj brojnosti, uigranosti i kvaliteti mogli pozavidjeti mnogi profesionalni ansambli u Europi. Upravo škola je ono što čini ruski balet, pa tako ne samo da Vaganova producira dovoljan broj đaka za Marijinsko kazalište, nego i za Mihajlovski i mnoga druga manja kazališta, a njihovi bivši đaci plešu po čitavom svijetu.
Sljedeće večeri bilo je vrijeme da se pogleda balet Marijinskog kazališta. Izvodio se balet Le Corsaire (Gusar) u redakciji Petra Guseva prema Petipau, na velikoj novoj sceni čija se velebna zgrada s gledalištem od dvije tisuće mjesta naslanja na staru i povezana je ostakljenim prolazom visoko u zraku. Bila je to jedina suvremena zgrada koju sam vidio da je interpolirana u povijesnu arhitekturu Sankt-Peterburga i znak je velikih ulaganja koja Rusija daje u svoju kulturu i umjetnost (i znameniti Boljšoj u Moskvi također dobio svoju drugu scenu). Na tim scenama se često simultano odigravaju brojni baletni i operni programi, ponekad tijekom čitavog dana. Unatoč suvremenoj, gotovo avangardnoj arhitekturi Marijinskog II predstava je bila izuzetno klasična obnova Petipaova baleta s realističnim prikazom jedrenjaka koji plovi i drugim standardno raskošnim kulisama i kostimima.
Ne treba niti reći da je ansambl bio savršeno uvježban, a fizionomija plesača i plesačica, precizni épaulementi, i brojni drugi detalji upućenom oku neumitno otkrivaju probrano vrhnje škole Vaganova. Glavni solisti oduzimali su dah. Prvi par Anastazija Kolegova i Andrej Jermakov izrazito stasitih figura, visoki i lijepo uigrani upravo su arhetip vodećih sanktpeterburških baletnih prvaka. Usprkos skladnim baletnim figurama i izduženim linijama nigdje se nije nazirala zapadnjačka androgenost, već se može reći da se radi o izuzetno ženstvenoj plesačici i muževnom plesaču čija je široka gesta odnosno muški port de bras, rad ruku, već i prije samog početka plesanja rastopio svaki mogući otpor u gledalištu. Naravno, nakon toga su uslijedili visoki skokovi, stabilni pirueti, fantastične zračne podrške, sve ono najbolje što ruski balet sankpeterburškog tipa može ponuditi.
Od ostalih interpreta izdvojio bih Igora Kolba, poznatog zagrebačkoj publici s gostovanja ruskih zvijezda 2010., u ulozi Birbantoa i Ernesta Latipova u ulozi Alija iza čije lirske apolonske vanjštine neočekivano probija velika strast i koji je svojim virtuoznim skokovima, dijagonalama i manègeima bio ravnopravni sudionik velikoga pas de trois koji se često na koncertima izvodi kao pas de deux. Gledajući interprete čovjek bi pomislio – blažene li ignorancije, ta oni grade liniju ruskog klasičnog baleta neprekinutu od carskog vremena, ne obazirući se na moderne i postmoderne teoretičare, nova čitanja, dekonstrukcije i netrpeljivosti prema velikim naracijama, razne manifeste i animozitet prema herojima, natprosječnim pojedincima izvanrednih tjelesnih mogućnosti, ne mareći za rodnu problematiku i uživajući u svojim arhetipskim muškim i ženskim ulogama koje osnažene postrevolucionarnim dobom lebde nad riječima Maksima Gorkog koji je 1919. godine sanjao o „heroju, otmjeno samozaboravnom, strastveno zaljubljenom u svoje ideale, heroju u pravom, širokom smislu riječi“ (Selma Jeanne Cohen (ur.) Dance as a Theatre Art, 1992:166).
Naravno, to bi bio samo privid jer školovani sanktpeterburški plesači ne samo da poštuju konvencije i tradicije klasičnog baleta razvijajući ga izražajno i tehnički do savršenosti, nego su osposobljeni plesati i suvremene stilove kojima je Rusija otvorena i koji nisu nepoznanica za ruske plesače. Kad sam već spomenuo suvremeni izraz, svakako treba nadodati da sam sljedeće večeri posjetio Mihajlovski teatar koji je često smatran drugim ili malim teatrom ali taj nadimak sigurno ne bi nosio nigdje u Europi jer po svojoj veličini kazališta kao i raznolikom repertoaru i brojnosti ansambla i vrhunskih solista ne zaostaje niti za jednim kazalištem u Europi. Njihova prvakinja Ekaterina Borchenko poznata je zagrebačkoj publici. Na moj poziv nastupila je kao gošća s Friedemannom Vogelom u naslovnoj ulozi na premijeri baleta Giselle 2014. u HNK u Zagrebu. Bio je to njihov prvi plesački susret koji se razvio u partnerstvo koje na međunarodnoj sceni traje i dalje. (Friedemann Vogel je u međuvremenu postao i gostujući prvak Mihajlovskog teatra. op.ur.)
Na repertoaru Mihajlovskog teatra bila je predstava Multiplicity. Forms of Silence and Emptiness Nacha Duata, kojeg je umjetnički ravnatelj Faruk Ruzimatov pozvao da radi s njegovim ansamblom kao kućni koreograf, te sam se na vlastite oči imao prilike uvjeriti kako akademski školovani ruski plesači besprijekorno izvode suvremeni Duatov plesni izraz. Duato i Mihajlovski našli su se u savršenoj simbiozi, a živa izvedba orkestra dodala je novu kvalitetu tom već svjetski poznatom naslovu. Volio bih vidjeti i neki balet koji je kreiran upravo za njih, a ne samo balete koji su već doživjeli svjetske praizvedbe. Možda je ovdje prilika da se spomene kako je i zagrebački Balet uz velike klasične naslove donedavno imao na repertoaru djela koreografa poput Duata, Williama Forsythea, Hansa van Manena, Marca Goeckea, Uwe Scholza, itd. te je 2014. dobio državnu nagradu Vladimir Nazor za najviša dostignuća u kulturi, što pokazuje koliko su neprimjerena sporadična prozivanja hrvatskog baleta kao nedovoljno kvalitetnog – i protekle dvije sezone velike baletne naslove postavljali su Patrice Bart iz Pariza i Vasilij Medvedev iz Sankt Peterburga.
I na kraju, što reći nego da od najboljih treba učiti, da s njima treba surađivati i biti samouvjeren, da i mi imamo potencijal u koji treba ulagati i za koji se treba boriti kako bi se stekli uvjeti za nesmetan razvoj naše profesije. Naši baletni ansambli su transnacionalne kompanije i kao takve ne mogu se uspoređivati s primjerice baletnim ansamblima u Rusiji ili Parizu gdje su škole dovoljno jake da produciraju kadar za svoja kazališta, ali i da budu emitivna tržišta baletnih plesača. Hrvatska ne može i ne treba težiti tome kao mala srednjeeuropska država, članica EU, ali svojim mladim talentima treba pružiti mogućnost da se ostvare i da prezentiraju našu umjetnost i kulturu u zemlji i inozemstvu na taj način pridonoseći jedinstvu s ostalim zemljama našeg civilizacijskog kruga, ali čuvajući našu posebnost kako bi zadržali onu autohtonu kulturu koja nas određuje. Sankt Peterburg je možda nedostižan uzor, ali pokazuje kako čuvanje tradicije i otvorenost novim trendovima te jasna strategija nadležnih u području edukacije, umjetnosti i kulture može rezultirati visokim dosezima i izvrsnošću na koju nas obavezuje i naša bogata baletna povijest.
© Svebor Sečak, PLESNA SCENA.hr, 14. prosinca 2016.
