Baleti.hr

Što bi rekao von Kleist?

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Bruno Bjelinski – Giorgio Madia, Petar Pan, kor. i red. Giorgio Madia

• 
  
  Teško je zamisliti radosniji kraj sezone od scenskog glazbeno plesnog spektakla (u pozitivnom značenju te danas prilično potrošene riječi zazorna sadržaja) koji se dogodio u zagrebačkom HNK-u u četvrtak 30. lipnja 2016. Petar Pan Brune Bjelinskog je balet koji se spominje kao antologijsko djelo hrvatske glazbene baštine no uvijek je pitanje što će se dogoditi pedeset godina kasnije (nakon uspješne praizvedbe u koreografiji Nenada Lhotke)? Kako će uz dirigenta Alana Bjelinskog, partituru i libreto pročitati novi, suvremeni autor, kako će to izmaštano prenijeti i zaigrati plesače, i na kraju: kako će to prepoznati publika? I to ona premijerna, velika, tj. ozbiljna publika koja je u onom jednom osobnom ključnom trenutku pristala – odrasti.
  
  Talijanski koreograf i redatelj Giorgio Madia je projektu pristupio beskrajno pažljivo i analitički; način na koji sluša i čuje i vizualizira glazbu, koja uopće nije lagana („tancovalna“ kako bi rekla Fromanica)  fascinantan je, zanatski čist i silno duhovit. Plesači se, čini se,  uistinu s nestašnim veseljem igraju scenske bajke, vidljivo očarani osvajanjem dosad nedostižnih dimenzija visine. (Ne znam kako bi Heinrich von Kleist reagirao na ove antigravne plesače koji poput lutaka „ne znaju ništa o tromosti materije“; svakako bi morao revidirati svoje stavove o prednosti marioneta nad plesačima.)
  
  Naime, oni stvarno lete i opušteno se igraju u zraku, a Petar Pan (tako točan u liku Kornela Palinka) plešući skače do stropa, visi naglavačke i kao da radi što hoće, tako lagan kao mala ptica, a slijedi ga znatiželjna, neustrašiva Wendy (dražesna, vrckava Iva Vitić Gameiro) i oba njezina brata. A opet nije ništa pretjerano, ni predugo, niti efekt radi efekta, u režiji zračnih scena Rana Arthura Brauna, kao što je i čarobna i kompaktna centralno smještena i pomična scena Kinsuna Chana: jednostavna i brza u transformacijama dječja soba / gusarski brod / otok / pećina / šumsko sklonište izgubljenih dječaka.
  
  Poznati roman je, prema libretu Bjelinskog, vrlo spretno dramatiziran i vođen kroz bitne točke  priče. Nigdjezemsku čine četiri živopisne grupacije koje svaka ima svoj način kretanja/plesa: gusari (groteskno nespretni, mimski izražajni pod vodstvom Georgea Stanciua), izgubljeni dječaci (akrobatski spretni, u suvremenim plesnim tehnikama brzih i mekanih prijelaza), indijansko pleme (dostojanstveni kao indijanski princ Guilherme Gameiro Alves, egzotični kao Tigrica Lily Rieke Suzuki, stiliziranog pokreta naglašene ornamentike) i vile (balerine, predvođene nervoznom, ljubomornom Zvončicom Catarine Meneses). I začudni Krokodil koji periodično samo prođe scenom! Prelazi su čisti i brzi i kao i koreografije izvježbani u tančine, svi plesači zdušno i glumački prisutni u zajedničkoj izvedbi, a koreografija je puna duhovitih detalja, dosjetki i šala. Ukratko, predstava kojoj ćemo se veseliti na jesen, i užitak koji sigurno neće biti privilegij samo dječje publike.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. srpnja 2016.
  
  Bruno Bjelinski – Giorgio Madia
  Petar Pan
  koreograf i redatelj Giorgio Madia
  premijera 30. lipnja 2016.
  oblikovatelj svjetla Giorgio Madia, dirigent Alan Bjelinski, scenograf Kinsun Chan, kostimografkinja i asistentica koreografa Adriana Mortelliti, dramaturginja Annegret Gertz, redatelj zračnih scena Ran Arthur Braun, baletna majstorica Mihaela Devald, asistent scenografa Ante Serdar, asistentica kostimografkinje Tihana Cizelj, tehnički supervizor zračnih scena Jacob Sebastian Malm, autori cvjetnog uzorka Marina Marić i Damir Medvešek
  izvode: Kornel Palinko (Petar Pan), Catarina Meneses (Zvončica), Iva Vitić Gameiro (Wendy), Gianmarco Beoni (Michael), Adam Harris (John), George Stanciu (Kapetan Kuka), Rieka Suzuki (Indijanska princeza), Guilherme Gameiro Alves (Indijanski princ), Milka Hribar Bartolović (Gospođa Darling), Natalia Horsnell (vila) i drugi

Piše:

Maja
Đurinović