Za početak, otkrijte nam Balazsa kroz nekoliko biografskih rečenica...
Kao dječak želio sam postati profesionalni plesač narodnih plesova. Sa osam godina napokon sam krenuo u školu folklora gdje sam svakodnevno morao pohađati i satove baleta. Tako sam zapravo bez ikakve namjere prvi puta doživio puninu i ljepotu baletne profesije. Shvativši da je to izazov koji me u životu najviše pokreće, sa sedamnaest sam godina odbio raditi kao plesač u Nacionalnom kazalištu u Pečuhu da bih stekao profesionalnu kvalifikaciju na Mađarskoj akademiji za plesnu umjetnost u Budimpešti. Nakon što sam diplomirao s odličnim uspjehom, i odbio još jednu ponudu, onu iz Mađarske državne opere i baleta, krenuo sam raditi u torinskoj plesnoj kompaniji EgriBianco Danza. No ubrzo sam bio primljen u Lyonsku opernu kuću iz koje sam pak krenuo put Marseilla. Tu sam plesao u Companie Ballet d'Europe i u Ballet Preljocaj. Nakon nekog vremena, odlučio sam se vratiti kući da bih djelovao u mađarsko-francuskoj plesnoj trupi Pal Frenak. To je samo manji dio... kao plesač proputovao sam sve od Kine do Velike Britanije, Rusije i Indonezije... koreografirao sam Francuskoj, Njemačkoj, Kini, a u Rusiji, gdje sam postavio pet baleta, upoznao sam i svoju suprugu Olgu.
Što pamtite kao svoje najbolje plesno iskustvo?
Slavni Nacho Duato svojevremeno je za sebe i partnericu koreografirao duet Corp perdut. Tražeći plesače koji bi ga zamijenili u tom broju, održao je audiciju koja je doslovno trajala tjedan dana. Bio sam odabran da plešem u prvoj postavi što mi je bilo ogromno priznanje i poticaj za dalje. Sjećam se tog dueta kao iznimno zahtjevnog i u fizičkom i u tehničkom smislu. Istovremeno je taj ples projicirao iznimnu, nesvakidašnju i egzotičnu atmosferu; uvijek mi se je javljao osjećaj sa plešem u nekoj sasvim drugoj, između ostaloga i pokretljivijoj dimenziji postojanja.
Kojim ste svojim koreografskim radom do sada najzadovoljniji i zašto?
Najvjerojatnije sa svojim novim djelom Dogma koje će premijerno biti prikazano u listopadu 2016. S obzirom da smo još duboko u procesu rada, prihvaćam da je ovakva izjava možda preuranjena no čini mi se da postoji svojevrsna jukstapozicija; s jedne strane to je apstraktni komad, a s druge strane isprepliću se solo koreografije, dueti i trija koja imaju vlastiti priču kao i određenu povezanost i koheziju. One pak generiraju koreografsku i dramaturšku cjelovitost višestrukih i paralelnih nivoa priče... Mislim da je to zapravo prvi put da se bavim paralelnim pričama koje se kriju unutar naizgled apstraktnog pokreta.
Što Vas je dovelo u Rijeku i što Vas tu i dalje drži?
Došao sam pred gotovo tri godine, na poziv bivšeg ravnatelja Ronalda Savkovića kako bih radio kao balet-majstor, pomoćnik ravnatelja i plesao solističke uloge. U međuvremenu sam postao i otac i ravnatelj Baleta, a ono što me još uvijek drži ovdje je – izazov.
Vaš osvrt na baletnu sezonu 2015./2016. pod Vašim vodstvom?
Trenutno je izuzetno teško poduprijeti balet u financijskom smislu. Svake godine kazališta širom Europe imaju sve više problema iz razloga što, bar kako ja to vidim, naša profesija nije adekvatno tretirana. Još uvijek često čujem: „Ok, znam da plešeš ali koja ti je prava profesija?“ U trenutku kada će ljudi koji odlučuju o davanjima za umjetnost (uključujući balet i ples) spoznati složenost plesne profesije, i naučiti da ples nije samo skakanje i valjanje po podu već da su u podlozi svega godine i godine vrlo ozbiljnog učenja i vježbanja, tada će se otvoriti prostor za zanimljive promjene. Ovo govorim iz razloga što je ova sezona bila jedna od financijski najtežih za riječko kazalište ikad. Morali smo iznjedriti projekte koristeći vrlo niske budžete, a nije nimalo lako postići dobru kvalitetu sa minimalnim ulaganjima. Zato me sada raduje mogućnost da osvježim i ojačam riječki Balet s novim plesačima, za početak njih dvoje, za koje ćemo održati i audiciju 9. srpnja 2016.
Pamtimo Vas kao tehnički izvrsnog i umjetnički vrlo ekspresivnog plesača. Iz kojega vas razloga više ne viđamo na sceni i planirate li povratak?
Ne planiram se vratiti na scenu kao plesač. Ove sam sezone plesao u želji da pomognem kompaniji jer nismo imali novaca za uposliti plesače. Nažalost biti istovremeno direktor, koreograf i plesač, a uz sve to povremeno i pedagog koji daje vježbe plesačima – to je jednostavno previše za mene. U karijeri sam radio sa koreografima sa kojima sam zbilja želio raditi, plesao sam puno i mislim da je vrijeme da prepustim prostor mlađim plesačima.
Kako vidite nadolazeći repertoar i općenito budućnost riječkog Baleta?
Riječki Balet vidim kao neoklasičan, čini mi se da im to (barem trenutno) najviše odgovara. Svakako želim nastaviti širiti repertoar tj. uz neoklasična prezentirati i klasična i moderna djela. Time bi i dalje privlačili široku publiku, a plesačima omogućili da razvijaju svoju profesionalnu svestranost u tehničkom i izražajnom smislu. Također mi je vrlo važno da nastavljamo sa edukacijskim programom. Naime, na nama je omogućiti nadolazećim generacijama da uvide da je to prelijepa profesija, i da se isplati doći i pogledati nas. Profesionalno gledajući, vrlo dobro poznajem neke od najpoznatijih koreografa današnjice koje sam i uvrstio u svoj četverogodišnji plan rada. Ukoliko zbilja budemo u mogućnosti pozvati sve njih (a svi su zainteresirani za suradnju), čekaju nas četiri predivne i raznobojne sezone.
© Kristina Kaplan Rukavina, PLESNA SCENA.hr, 27. lipnja 2016.
