Baleti.hr

Neprekidan proces učenja

Intervju: Raffaella Renzi, talijanska baletna umjetnica

• U svakoj pripremi baletne premijere cijeli je niz različitih suradnika koji svojim kreativnim prinosom omogućavaju kvalitetu, uspjeh i željenu dugovječnost novog djela. Uz koreografa i njegov autorski tim, ključna je a često neprimijećena figura ona koreografovog asistenta – baletnog majstora. To je osoba koja će, prevodeći želje i zamisli koreografa u stvarnost, intenzivno komunicirati s plesačima te djelovati kao most i posrednik između te dvije, ponekad i suprotstavljene strane. Za tu ulogu često se odabiru plesači bogatog i raznolikog plesačkog iskustva, ali i dobrih komunikacijskih vještina, oni koji su spremni preuzeti odgovornost u trenutku i donijeti neke ključne odluke, ali istovremeno i prihvatiti kompromis, ponekad i na vlastitu štetu. Baletni majstor je osoba od povjerenja, iznimne radne etike, strpljenja i visokih profesionalnih standarda. U pripremi nove premijere zagrebačkog baleta – Romea i Julije Patricea Barta, ta je uloga pripala Raffaelli Renzi, dugogodišnjoj primabalerini Berlinskog baleta i istaknutoj talijanskoj baletnoj umjetnici.
  
  Raffaella Renzi započela je svoju profesionalnu baletnu karijeru sa šesnaest godina nakon završene baletne škole u Firenzi. Nakon dvije godine odlazi u zapadni Berlin, gdje je provela glavni dio svoje plesačke karijere. Otplesala je gotovo sve uloge modernog i klasičnog baletnog repertoara u predstavama najznačajnijih koreografa današnjice (Neumeier, Petit, Béjart, Kylián, MacMillan, Cranko...). Kad je pitate da nabroji svoje tri najdraže uloge odnosno uloge koje su ju obilježile kao balerinu, Raffaella će uz osmjeh reći kako ne može niti jednu posebno izdvojiti. Jednako je uživala plešući Tatjanu u Onjeginu, Neumeierovu Ondine, kao i romantičnu Giselle. Poseban izazov bile su joj čak i uloge za koje može reći kako joj nisu idealno odgovarale, zato što je voljela istraživati različite likove i osobnosti kroz koje je napredovala i mijenjala se. Profesionalna znatiželja zajedno s nepredviđenim životnim okolnostima doveli su je postupno do pozicije baletnog majstora i asistentice Patricea Barta kojeg percipiramo kao jednu od najutjecajnijih osoba u baletnom svijetu današnjice.
  
  Kako ste kao balerina proživjeli taj kritični trenutak – prestanak plesačke karijere i početak novog, drukčijeg života, nove karijere?
  
  Plesala sam do svoje četrdesete godine kada sam zatrudnjela; nakon čega sam dobila otkaz koji je bio obrazložen potrebom da se reducira broj plesača u kompaniji. Bilo je to jako teško vrijeme za mene. Bilo je teško i zato što je trudnoća, u kontekstu baleta, razdoblje u kojem gubite kontrolu nad vlastitim tijelom i postajete i u profesionalnom smislu vrlo ranjivi. Nakon toga sam se nekako silom prilika počela baviti pedagoškim radom, prvo u Berlinu kao gostujući pedagog, a zatim i u drugim kazalištima. U početku nije bilo nimalo jednostavno i zato što u to vrijeme još nisam bila pedagog niti baletni majstor, tu sam profesiju tek trebala naučiti. Također, imala sam osjećaj da bez obzira na godine mogu još neko vrijeme plesati. U svakom slučaju, trebalo mi je vremena da prihvatim tu činjenicu, što za balerinu nikad nije lako. Nakon određenog vremena, vratila sam se u Firenzu gdje sam počela podučavati u baletnoj školi i u kazalištu. Također, u Firenzi počinjem aktivnije raditi kao baletni majstor, a zatim nakon nekoliko godina odlazim u Rim, gdje sam se prvi put susrela s Patriceom Bartom.
  
  Jeste li ikad u svojoj mladosti maštali o takvom nastavku karijere?
  
  Ne, apsolutno nisam! Dapače, u mladosti sam uvijek gledala baletne majstore kako sumanuto jure na sve strane i razmišljala sam kako se nikad ne bih mogla baviti nečim takvim. Ipak, kroz karijeru sam sakupila veliko plesačko iskustvo, što je svakako dobra predispozicija za bavljenje tom profesijom i naprosto me život postavio u takvu poziciju.
  
  Otkad datira Vaša suradnja s Patriceom Bartom?
  
  Počeli smo zajedno raditi prije četiri godine i otad zaista mnogo surađujemo. Dosad smo zajedno radili Giselle, Romea i Juliju i Labuđe jezero. Suradnja s umjetnicima poput Barta je veliki izazov, ali i velika privilegija. Patrice Bart je čovjek od kojeg se može iznimno mnogo naučiti zato što ima ogromno znanje i iskustvo. Rad s njime nije uvijek jednostavan, ali ako se želite razvijati kao baletni majstor i ako želite učiti, onda je upravo rad s takvim umjetnikom ujedno i najbolja prilika za to. U taj rad ulažem vrlo mnogo jer za svaku probu moram biti dobro pripremljena, ali istovremeno napredujem, učim i razvijam se.
  
  Pa kako se osjećate danas, s ove druge strane?
  
  Danas uživam u tome što sam i dalje u kazalištu, što surađujem s mladim plesačima, kao i s koreografima koji su uglavnom vrlo inspirativni. Ja sam u tom pogledu imala sreće... Također, ukoliko radite na međunarodnoj razini možete puno putovati i upoznavati nove ljude, što osobito volim. Ipak, u početku je bilo vrlo teško, kako zbog moje privatne situacije tako i zbog činjenice da o tom poslu nisam znala ništa. Onda sam počela koristiti svoje znanje koje sam stekla kao balerina, polako sam ga nadograđivala i učila dalje. Jako je važna ta svijest da morate učiti. Ne možete naprosto odbaciti balerinsku tijaru i reći: ne moram se prilagođavati, ja sve znam jer sam to nekad plesala! Ovo je posao koji se uči radeći i ponekad najviše naučite upravo u najtežim situacijama. Za ovu sam se suradnju pripremala točno šest mjeseci kako bih bila spremna prenijeti plesačima svaki detalj predstave.
  
  Zanimljiva je činjenica da su koreografi uglavnom vrlo snažne osobnosti i da znaju biti teškii zahtjevni. U tom slučaju baletni majstor je svojevrsni most između koreografa te svega onoga što on traži i plesača, njihovih osobnosti, karaktera i potreba. Kako se nosite s tom situacijom?
  
  Mogu reći da sam kroz svoju baletnu karijeru, a primabalerina sam postala vrlo mlada, dobro upoznala različite koreografe i njihov način rada i naučila sam se s time nositi. Sada je ta pozicija donekle drukčija, pogotovo ukoliko ste stalni baletni majstor nekog ansambla, zato što ste vi prva osoba kojoj će se plesači obratiti kad imaju nekakvih problema ili su nezadovoljni, tako da su to situacije koje također morate naučiti rješavati. U svakom slučaju, o koreografu i njegovoj osobnosti ovisi hoće li poslušati neku moju preporuku ili sugestiju. Ukoliko je i ne posluša, ja se s time mogu nositi...
  
  Što ste sve naučili u radu s Patriceom Bartom?
  
  Kao prvo, žao mi je da se nikad nismo susreli za vrijeme moje plesačke karijere. Trebala sam naime plesati u jednom njegovom baletu, ali termini nam se nisu poklapali i nisam bila slobodna. Upoznala sam ga kasnije, sasvim slučajno, kada je trebao doći u Rim koreografirati Giselle. Čula sam priče o tome kako je vrlo zahtjevna osoba snažnog karaktera, ali ja sam u stvari cijeli život radila s takvim osobama jer to u baletnom svijetu nije rijetkost. Patrice je naprosto veliki znalac koji je, nakon nekoliko desetljeća rada u Pariškoj operi, jednoj od najvećih kazališnih kuća svijeta, postao dio povijesti. Danas, nakon što sam naučila korake njegovih baleta, mogu reći kako oni u sebi uvijek sadržavaju nekakvo značenje i kako ništa nije na scenu postavljeno tek tako. Režija također slijedi određenu logiku. Impresivan je i način na koji on prenosi svoje koreografije i podučava plesače, način na koji im se obraća i na koji prosuđuje ono što je otplesano... Sve to je izuzetno profesionalno. Njegovi baleti imaju značenje i to nikad nisu puki baletni koraci. Svaki put dok se pripremam za rad na njegovoj predstavi i učim koreografiju, uvijek u potpunosti razumijem zašto je određeni korak upotrijebljen. Pariška škola iz koje Bart dolazi je izvanredna i njegovo znanje je naprosto ogromno. Zaista sam zahvalna na mogućnosti da radim s njime.
  
  Preferirate li više raditi s ansamblom ili sa solistima i kako razlikujete ta dva aspekta svog rada?
  
  Volim i jedno i drugo. Rad sa solistima i prvacima ponekad je rad na već gotovom materijalu, na nečemu što im je od prije poznato i s čime se ne susreću prvi puta. No međutim, ponekad je izazov pronaći upravo one detalje koji im, kao individualcima, najviše odgovaraju. Psihološki pristup je također važan. Naime u radu sa solistima mora se na pravi način izbalansirati ohrabrujući pristup s onim malo zahtjevnijim koji je neophodan kako se plesači ne bi opustili. Mislim da je u radu sa solistima važno i da ste sve te korake i osobno izvodili. Teško ćete naime nekoga naučiti double assemblée en tournant s partnerom ukoliko ga sami niste probali. O radu s ansamblom morala sam više učiti jer je to posve drugačiji princip rada. Oni moraju plesati i disati zajedno i usklađeno, moraju biti precizni i poštivati određene geometrijske obrasce koje od njih zahtjeva koreografija. Također, važno ih je i estetski uskladiti te obratiti pozornost na osjećaj opće harmonije. Radi se naprosto o drugačijoj energiji. Jednako tako, velika je razlika radite li sa dva ili dvadeset četiri plesača jer je kod veće grupe ljudi teže zadržati njihovu koncentraciju. Kada ih je više, to automatski predstavlja veći izazov. Plesači u ansamblu su često različite dobi, ali i različitih mogućnosti, što dodatno otežava cijelu situaciju. Zato im je izuzetno važno pokazati da su oni jednako važni kao i prvi solisti i da su bitan element predstave. U predstavi Giselle na primjer, ukoliko je ansambl loš, i cijela predstava će biti loša. Također, vrijedi i obrnuto pravilo.
  
  Koji problem ili nedostatak ste prepoznavali u vlastitom radu na početcima pedagoške karijere?
  
  Jedan od najvećih problema za mene bio je, kako pronaći pravi pristup plesačima. Pitanje je, naime, kada čovjek radi na stalnom radnom mjestu u ansamblu poput npr. zagrebačkog Baleta, kako zadržati određenu distancu i ne postati previše blizak s plesačima. Također, teško se izuzeti iz odgovornosti i očekivanja plesača vezano uz podjele uloga zato što, na neki način, stalno morate djelovati kao posrednik između direkcije i plesača i tu ponekad može doći do potencijalno neugodnih situacija. To naravno ne znači da ne možete pokazati svoju sklonost određenim ljudima i pohvaliti njihov rad, ali je važno ne uplitati se previše i na neki se način distancirati.
  
  Nemoguće je naime postići da svi budu zadovoljni i sretni. Morate naprosto zauzeti poziciju u kojoj ste im dovoljno bliski, ali i dovoljno daleki kako bi vam oni pružili ono najbolje od sebe. Pretjerana bliskost s ljudima bila je najčešća greška koju sam u početku radila. S vremenom sam naučila da je nemoguće sve zadovoljiti i da je to u redu. Puno toga dolazi i s iskustvom te s određenom rutinom koju čovjek stekne kada daje npr. dvjesto classeva godišnje. U početku sam se jako uzrujavala ukoliko se nekome na classu ne bi svidjele moje vježbe, a danas me to više ne zanima. Kao što sam već rekla, nemoguće je zadovoljiti sve ljude i nije potrebno zbog toga gubiti energiju. Ipak i danas, nakon dvanaest godina bavljenja ovim poslom, mogu reći da još uvijek učim, trudim se i moram biti bolja.
  
  Možete li nam reći nešto o ovoj produkciji Romea i Julije i što je to što ju razlikuje od ostalih verzija?
  
  Romeo i Julija je balet koji je napravljen prema priči i kao takav razumljiv je svim tipovima publike. Educiranijoj publici i onima koji su upućeniji u baletnu umjetnost biti će zanimljivo vidjeti vrlo šik i elegantan način slaganja koraka koji u sebi sadrži sva obilježja francuske škole. Za drugi tip publike ova će predstava također biti razumljiva zato što vrlo jasno prati priču, čista je i režijski odlično napravljena.
  
  I za kraj, kako ocjenjujete svoju suradnju s zagrebačkim Baletom? Jeste li ostvarili sve ono što ste htjeli? Biste li se ponovno vratili u Zagreb?
  
  Ostvarili smo sve što je planirano iako moram reći da sam prije početka bila malo zabrinuta zato što smatram da se, kada govorimo o Bartovom Romeu i Juliji, radi o iznimno zahtjevnom baletu. Međutim, plesači uče korake izuzetno brzo, vrlo su disciplinirani i svi daju najbolje od sebe. Iznimno smo lijepo primljeni ovdje, Zagreb je prekrasan i na svakom koraku možete osjetiti kako se radi o gradu s bogatom prošlošću. Ipak, moram reći kako se još uvijek osjeća da je zemlja prošla kroz rat te da se na ljudima vide posljedice gospodarske krize, što su također činjenice kojih morate biti svjesni kada negdje radite. Prekrasno je putovati i upoznavati nove ljude. Svi su ovdje zaista jako simpatični, plesači rade kao ludi tako da bih se sigurno voljela vratiti jednog dana…
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 11. ožujka 2016.

Piše:

Mihaela
Devald