Baleti.hr

Povezivanje klasičnog i modernog

Mia Čorak Slavenska ili O profesiji sa stavom (1)

• Mia Čorak Slavenska prva je hrvatska primabalerina i jedna od najznačajnijih baletnih umjetnica u našoj baletnoj povijesti. Čitajući njezinu biografiju (objavljenu u Zagrebu 2004.) i prateći tragove njezine životne priče, postaje potpuno jasno kako je Mia ostvarila izniman utjecaj na plesnu umjetnost i u svjetskim razmjerima. Tim više čudi činjenica da je njezina sudbina u domovini, pogotovo za širu javnost, donedavno bila nepoznanica. Poznavali smo tek pokoju fotografiju slavne balerine koja je i s vremenskim odmakom zorno svjedočila o njezinoj fascinantnoj ljepoti i markantnoj pojavi. U ovom tekstu neću se baviti profesionalnim uspjesima koje je Mia nizala od dječje dobi. Ono što me puno više zanima jest Mia kao individualka, samopromišljajući subjekt unutar plesne zajednice, umjetnica koja je često bila ispred svog vremena, kao i ispred sredine iz koje je potekla.
  
  Činjenica da je u dobi od dvanaest godina već imala profesionalni angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu govori nam mnogo o njezinom talentu, ali isto tako govori nam ponešto i o stupnju razvoja baletne umjetnosti u to vrijeme na ovim prostorima. Imajući u vidu upravo činjenicu kako je vrijeme Mijinog odrastanja ujedno i vrijeme postavljanja temelja profesionalizma i nekih, danas uobičajenih pravila baletne struke, mnoge njezine izjave i način promišljanja o baletnoj umjetnosti zvuče nevjerojatno zrelo i suvremeno. To se donekle može objasniti činjenicom da Mia Čorak Slavenska od najranije dobi ima doticaj i sa svjetskom baletnom scenom preko svojih učitelja kojima odlazi na usavršavanje u Beč i Pariz, što znači da nije osuđena samo na domaću, zatvorenu sredinu. Ipak, za mladu balerinu posvećenu svom školovanju i razvoju vlastite plesne tehnike, Mia Čorak o baletu razmišlja puno šire, izlazeći tako daleko izvan uobičajenih okvira.
  
  Bavljenje baletnom umjetnošću zahtjeva intenzivan rad na sebi koji se kroz neprestano vježbanje i usavršavanje vlastitih mogućnosti može ponekad percipirati i kao egocentričan. Sama Mia u jednom svom intervjuu (koji je Vjesnik u srijedu od 23. veljače 1955. preuzeo iz američkog kazališnog časopisa Theatre Arts, 1955.) objašnjava: „Naravno postoji vrlo dobar razlog da balerina posvećuje sve svoje misli samo sebi. Za razliku od glazbenika koji svoj instrument može nositi pa tako i zaštititi u nekoj kutiji balerina ima samo jedan instrument: svoje tijelo koje može zaštititi jedino brigom i pažnjom.“ Ipak, ta iznimna posvećenost sebi i razvijanju vlastite vještine ponekad onemogućava da sagledamo širu sliku. I dok je za očuvanje instrumenta važna posvećenost sebi, za razvoj umjetnika, prema Slavenskoj, neophodno je uvijek ostati u doticaju sa stvarnosti: „Da bi se umjetnik sačuvao od učmalosti, neprestano mora biti u vezi sa svijetom i životom. On treba misliti o svijetu oko nas... neophodno je da balerina odluči da otkrije interes i izvan svoga plesa i da prihvati izazov života.“ Tako razmišlja Slavenska, otkrivajući na taj način jedan od najizraženijih problema baletne struke.
  
  Naime, i danas kada razgovaramo o baletnoj umjetnosti možemo primijetiti dva najčešća načina percepcije te profesije. Pozicija u kojoj se bavljenje baletom doživljava kao patnja, muka i žrtvovanje jednako banalizira plesnu profesiju kao i ona druga krajnost u kojoj balerinu doživljavamo kao objekt divljenja, svodeći tako razgovore o baletnoj umjetnosti tek na nekoliko tema koje se uvijek iznova ponavljaju. Na taj način cijela se baletna profesija, već i onako marginalizirana, ne doživljava dovoljno ozbiljnom, vrijednom i jednakopravnom ostalim umjetnostima. Ta vječna objektivizacija balerine ostavila je traga i na percepciji profesije u cjelini. Čini mi se stoga izuzetno važno govoriti o onim umjetnicima koji su napravili iskorak u promišljanju baletne umjetnosti i koji su se bavili njome na jedan drugačiji i sveobuhvatniji način.
  
  Jedna od Mijinih najčešćih preokupacija kojom se kontinuirano bavila bilo je povezivanje klasičnog i modernog plesnog izraza. „Kroz čitavu moju karijeru, združivanje tih dviju formi i problemi skladnog gibanja fascinirali su me. Vraćala sam im se opet i nanovo.” Premda školovana u klasičnoj maniri, Slavenska se još kao mlada balerina susretala i s modernom plesnom tehnikom te je vrlo rano postala svjesna načina na koji je moderna plesna tehnika može pozitivno nadograditi kao umjetnicu. Iako su klasični balet i suvremeni ples kroz povijest imali snažan uzajamni utjecaj, ipak su često stajali odvojeni, na suprotnim obalama, promatrajući se međusobno s nerazumijevanjem. Tim više fasciniraju Mijine riječi, riječi petnaestogodišnjakinje, koja u stvari progovara o univerzalnom plesaču današnjice, plesaču kojeg svaka nova tehnika obogaćuje poput poznavanja novog jezika i koji danas jedino na taj način može i opstati.
  
  Ipak, Slavenska se u svojim razmišljanjima ne zaustavlja samo na toj razini; ona ulazi duboko u analizu kvalitete samog pokreta, prisjećajući se svojeg baletnog usavršavanja u Beču: „Kod Duboisa sam otkrila da se kretnja razlikuje ne po svojoj složenosti, već po stupnju svoje harmoničnosti. Naučila sam da je sjajan skok podvig kada govori – pogledaj samo čistom snagom savladavam sile prirode. Podvig predstavlja trvenje, napor. No sjajan skok postaje ples kada kaže – krećem se bez napora u skladu sa silama prirode. Ponajprije kroz moje osobno plesanje, a kasnije kroz moje podučavanje, provela sam veći dio života pokušavajući riješiti probleme transformacije podviga u ples.“
  
  Uobičajeni razvojni put svake mlade balerine u početku je neraskidivo povezan s ansamblom, tim kolektivnim tijelom u kojem vrijedi pravilo jednakosti i pravilo neisticanja. To je zahtjevan, ali važan period za svakog mladog plesača zato što ga uči disciplini, poštivanju pravila i svijesti o važnosti zajednice koja ga okružuje, bez obzira na to promatramo li zajednicu uže, samo kao baletni ansambl ili šire kao plesnu zajednicu u cjelini. Važno se uklopiti, biti isti, jednak kao i svi drugi te u početku suspregnuti svoju individualnost kako bi uopće došli u poziciju da je izrazimo. Međutim, disciplina i poštivanje pravila rađaju poslušnost koja često sprečava mladog umjetnika da u jednom trenutku postane drugačiji, da postane svoj. I iako će se u umjetničkom smislu ta granica ponekad lakše prijeći, u onom ljudskom smislu, u smislu osobne hrabrosti, jaz često ostaje nepremostiv. Takva situacija vidljiva je svakodnevno kroz mnoge probleme profesije s kojima se kao zajednica susrećemo, a pitanje je – možemo li i znamo li se s njima nositi?
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2016.
  (nastavlja se)

Piše:

Mihaela
Devald