Balet Dama s kamelijama u koreografiji glasovitog koreografa Johna Neumeiera, na čudesnu glazbu Frederica Chopina a po romanu Alexandrea Dumasa sina, nastao je pod neobičnim okolnostima 1978. u Stuttgartu. Naime, kako saznajemo iz kratke anegdote tijekom najave prije samog prikazivanja baleta, slavna stuttgartska primabalerina Marcia Haydée (koju je proslavio i postavio na pijedestal koreograf i direktor baleta John Cranco) pozvala je Neumeiera na večeru. Bila je sva skrhana i umorna od baletnih proba i takva sjela za stol u restoranu. Iako je prešla četrdesetu, bila je u dobroj fizičkoj formi. Njih dvoje razgovaraju o budućim predstavama te što bi ona još mogla plesati na što Neumeier odgovara kao iz topa: „Napravit ću za tebe Damu s kamelijama i želim da izgledaš baš ovako kao sada, bez šminke i iscrpljena.“ I tako su zajedno kreirali rolu koja ju je i na neki način obilježila, a nastala je fantastična predstava. Balet Dama s kamelijama ima više svojih inačica, ali je ova redakcija zauzela mjesto u povijesti baleta kao jedna od najznačajnijih.
Sam koreograf kaže da je ovaj balet koliko popularan toliko i njemu veoma važan, kao i simbolika priče o žrtvovanju za ljubav koja ide do kraja, kojoj ni smrt ne predstavlja prepreku. Nadalje spominje kako se ovaj balet razlikuje od onih iz 19. stoljeća jer osim glavne balerine i niti vodilje, ansambl je taj koji drži cijelu strukturu priče. Chopinova glazba je za Neumeiera nevjerojatan spoj duha stoljeća, njegove poljske krvi i u isto vrijeme bolesti koja je sumirala senzibilitet i emocije u suglasju s tužnom pričom. Koreograf se odlučio za filmsku verziju koja ne prati linearnu liniju redoslijeda događanja, nego izmjenjuje događaje, miješajući prošlost i sadašnjost. Praćenje paralelnih realnosti podržava i scenografija Jürgena Rose: vrlo jednostavna te vrlo dobro, samo s detaljima pokućstva daje minimalističku naznaku manirističke raskoši i elegancije vremena. Sve scene se isprepliću u nevjerojatan kolaž, koji se ipak lako prati u dramaturgiji djela, slijedeći autorsku promjenu fokusa.
Predstava započinje završnom scenom, zapravo epilogom priče, u tišini, rasprodajom pokućstva i svih umjetnina te privatnih dragocjenosti iz kuće kurtizane Marguerite Gautier nakon njene smrti. Dolaze mnogi kupci, a među njima i bliski poznavatelji kao i Armand Duval, njezina neprežaljena ljubav. U trenutku kada jedan od kupaca sjeda za glasovir čuje se zvuk, glazba Chopina. Scena se najednom počinje buditi. Armand se zagleda u njezin portret, te se u tom trenutku scena transformira; stvari se rasprodaju, kupci odnose stolice, tepihe, vaze… prizor se pretvara u scenu u teatru i sjećanje na trenutak njihovog prvog susreta. Dolaskom Marguerite (koju pleše svjetska baletna zvijezda Svetlana Zaharova) svi ostaju osupnuti. Igra pogleda, sjaj u očima, kemija između Marguerite i Armanda prelazi u poistovjećivanje njih dvoje s predstavom i ljubavnom pričom Manon Lescaut (Anna Antropova) i Des Grieuxa (Semyon Chudin). Gledatelji su istovremeno izvođači, a predstava (u predstavi) njihovo ogledalo.
Glavni protagonisti plešu iznimno kompliciranu koreografiju, neoklasičnu s puno sitnih, minucioznih koraka i čudesnih podrški. Baletni majstor i Neumeierov suradnik Kevin Heigen u intervjuu za vrijeme pauze napominje kako u toj koreografiji nema ispraznog koraka, kako svaki korak ima svoj značaj i značenje u njihovom stalnom dijalogu koji se odigrava na sceni. Izbor Zaharove je i ovaj put pun pogodak jer su role tragičnih heroina njezina uža specijalnost. Njezino lice je hladno a opet tako milo i sjetno, kad kao Marguerite sakriva bol i bolest. Armanda je plesao Edvin Revazov, mladi plesač izvrsnih glumačkih kvaliteta.
Scena sela u 2. činu potpuno je otvorena: samo plavo nebo i par vrtnih stolaca; besprijekorno čista, baš kao i ljubav dvoje strastvenih zaljubljenika. Ona raspušta kosu i senzualno se prepuštaju glazbi koju prekida ulazak Monsieura Duvala (Andrei Merkuriev) – Armandovog oca. Muk i tajac, drama, bol, nagovori, prijetnja, kraj ljubavi… Marguerite ponizno i nevoljko prihvaća očevu naredbu da napusti njegovog sina i – znamo kraj. Potresna priča o ljubavi i dalje pronalazi put do gledatelja, a prenošenje književnih i dramskih djela u neverbalni jezik baleta, jezik tjelesnog pokreta, emocije i strasti nesumnjivo nema nikakvih zapreka.
Samo da podsjetim, zagrebački Balet je 2008. godine praizveo Damu s kamelijama engleskog koreografa Dereka Deana i američkog skladatelja Carla Davisa.
© Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 2. veljače 2016.
