Baleti.hr

Poetika strasne brzine

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: San ivanjske noći, kor. i red. Leo Mujić

• 
  
  Čini se da HNK Ivana pl. Zajca ipak nije odustalo od Baleta. Nova premijera San ivanjske noći u koreografiji i režiji Lea Mujića vratila je riječki balet na doličnu razinu primjerenu nacionalnom Baletu. Mujić ne odstupa od svoje poetike strasne brzine, upada u prostor koji se razlama i svako malo proključa uznemirenim tijelima i razbacanim dugim udovima. Nesumnjivo taj koreograf poznat po nizu uspješnica, ima i sistem i neodoljivu pedagošku i autorsku uvjerljivost jer se njegovi plesači bacaju u zadani plesni vrtlog; oni su u pravilu brzi, fokusirani, utegnutih, artificijelnih tijela – što je naglašeno kostimom Manuele Paladin Šabanović. Balet počinje po nepogrešivom receptu napetog iščekivanja jednako opipljivog na sceni kao i u publici, uz stihove vjerojatno najpoznatijeg Shakespeareovog soneta Shall I compare thee to a summer's day?; živa slika dvorske svečanosti iščekuje pokretački dah – koji se najednom, vrlo suptilno iz predzadnjeg stiha: So long as men can breathe – prelije na scenu i pokrene likove.
  
  Mujić čita poznati dramski predložak u karakterističnom osobnom pomaku, nužnom pri prijenosu u drugi medij, prevođenju na jezik suvremenog baleta, ali istovremeno ostavlja i pukovski prostor sna za maštovite varke, umjetničko poigravanje motivima drame i simbolima koji izranjaju iz dubina ljudske podsvijesti. Nema sumnje da Shakespeareov tekst, u kojem je uobičajeno da isti glumački par igra Tezeja i Hipolitu (zaručnici na atenskom dvoru) i Oberona i Titaniju (vilinski par u svađi oko indijskog dječaka), implicira duhovitu igru na temu ljudske podvojenosti. S jedne strane dvorski interijer na svjetlu dana, strogi protokol odijevanja i ponašanja, uključujući i nedostatak prava na osobni izbor partnera; s druge mistična noć u vilenjačkoj šumi pod mjesečinom, gdje se u sigurnosti mraka i pod krinkom sna smije sve. Skinuti su sputavajući kostimi, otvorena tjelesna osjetila – to je kraljevstvo tjelesne žudnje.
  
  U tom smislu je posebno zanimljivo autorsko rješenje epizode Vratila (ne samo zbog odlične interpretacije Alija Tabboucha, zamjetnog pojačanja u muškom dijelu riječkog Baleta), priprostog člana i ovdje jedinog predstavnika amaterske glumačke družine, koja u konačnici postaje poenta Mujićevog plesnog teatra. Naime, Vratilo izvodi tragičnu priču o Piramu i Tizbi za goste na dvoru na početku predstave, kao mimski solo: u tišini, bez rekvizita i u neutralnom crnom kostimu. Ne radi ništa spektakularno, jako se trudi unutar svojih mogućnosti koje svakako ne spadaju u milje raskošne dvorske zabave. I kako je zalutao na dvor, tako je zalutao i u šumu u kojoj postaje dio čarolije, ali u konačnici, uz sve posložene muško-ženske parove, on ostaje sam, pokriven magarećom kožom, iskorišten i u ovom drugom, snovitom svijetu. Tabbouch je sjajno odigrao tu definitivno najsloženiju ulogu, nijansirajući transformacije tijela i kvalitete pokreta od trapavog diletantskog glumca koji sa silnim angažmanom izvodi cijelu priču o Pramu i Tizbi, zbunjenog, skromnog tkalca koji se budi u snu vilenjačke noći kao moćni Vratilo, preko zaljubljenog magarca, do Oberonova (ostavljenog) ljubavnika.
  
  Laki, brzi, nježni Owen Lane je logični izbor za Puka i sam za sebe je odličan. Njegova tehnika zadivljuje, no u kontekstu predstave nedostaje mu glumačkog izraza, prisutnosti i partnerstva na sceni. Atenska mladost, četvorka zapetljana u ljubavne trokute (Laura Orlić, Irina Köteles, Balázs Baranyai i Svebor Zgurić) pokretom je zadržala duhovito dramatičnu igrivost teksta i na neki način bila prepoznatljivo narativno uporište, dok su Oberon Bálinta Rauschera i Titanija Marte Kanazir imali poziciju ozbiljnijeg, intimnijeg sukoba nego je uobičajeno u vedroj i duhovitoj Shakespeareovoj drami.
  
  Zapravo, svi plesači besprijekorno funkcioniraju u tom mujićevskom organiziranom i strogo kontroliranom, nabrijanom košmaru u kojem, i to bi bila jedina primjedba, nema vremena za disanje, za tjelesnu kemiju. Tako je nekako složena i glazba, kolaž brzih stavaka, koja tjera i vuče i pleše se bez predaha. Kratki predah dogodi se samo u neplesanim dijelovima, uz poeziju i promjenu scene, ali ne i kao neka prodisana, dinamički različita plesna cjelina nakon koje bi tehnika bravurozne brzine još više došla do izražaja.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 29. siječnja 2016.
  
  San ivanjske noći
  koreograf i redatelj Leo Mujić
  premijera 23. siječnja 2016.
  asistentica koreografa Oxana Brandiboura Kožul, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, scenografkinja Aleksandra Ana Buković, glazba Philip Glass; Max Richter; Antonio Vivaldi (rekomponirao Max Richter), Felix Mendelssohn, Rodrigo Martinez, pomoć pri dramaturgiji Bálint Rauscher, glazbeni miks Svebor Zgurić
  izvode: Bálint Rauscher (Oberon, vilinski kralj), Marta Kanazir (Titanija, vilinska kraljica), Owen Lane (Puk, vilenjak), Ali Tabbouch (Vratilo, tkalac), Paula Rus (Hipolita, amazonska kraljica, Tesejeva zaručnica), Daniele Romeo (Tesej, atenski vojskovođa), Laura Orlić (Hermija, Egejeva kći), Irina Köteles (Helena), Balázs Baranyai (Demetrije), Svebor Zgurić (Lisandar), Joseph Cane (Filostrat (indijski dječak)), Andrei Köteles (Egej (Hermijin otac)), Anca Nicoleta Zgurić (Vila graškova cvijeta), Marta Voinea Čavrak / Tanja Tišma (Vila paučina), Sabina Voinea / Tena Ferić Dokmanović (Vila moljac), Tamara Szilagyi (Vila zrno goruščice), Cristina Lukanec (Vila trešnjin cvijet), Shakespeareove stihove čitao Owen Lane

Piše:

Maja
Đurinović