Baleti.hr

Dugo školovanje za kratko trajanje

Što je to zapravo plesni pedagog (ili Čitajte Zaharova)

• Prošlog mjeseca napustio nas je Marijan Jagušt, plesač zavidne karijere. Ne volim riječ umro je plesač, radije koristim – prestao je plesati. U našoj profesiji to je zapravo jedno te isto, dakako za one kojima je ples – život. Objavljujući tu vijest Plesna scena.hr je u sjećanju Davora Schopfa objavila mnoštvo dragocjenih podataka o jednom ispunjenom umjetničkom životu koji je kada bi istrošio mogućnosti jednog kazališnog izričaja sa lakoćom prelazio u drugi i uživao u tome. Potakao je taj osvrt u meni neka sjećanja na ljude te generacije u čijim sam predstavama imala sreću nastupati – Sertića, Šparembleka, Sulića, Vikića, Parlića, Zaharova. Koreografi, Dimitrije Parlić i Rostislav Zaharov, imali su na Marijana Jagušta svekoliki utjecaj. Osobito je naglašena njegova suradnja sa Rostislavom Zaharovim u predstavama Bahčisarajska fontana u Narodnom pozorištu u Beogradu i Labuđe jezero, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1962 godine.
  
  Rostislav Zaharov zanimljivo je ime ruskog, odnosno sovjetskog baleta. Kao jedan od osnivača GITISA (Državnog instituta kazališnih umjetnosti, odjela za balet), koji sa svojim djelovanjem počinje 1961 godine, ušao je u povijest ruskog baleta. Ostavio je traga ne samo kao koreograf (tu je djelatnost, kako sam kaže, rano započeo i rano završio), nego kao osoba koja je davala smjernice budućim pedagozima u njihovom radu sa učenicima. Rad sa učenicima, plesačima tema je česta u posljednje vrijeme naših kazališnih priča, medija pa čak i sudskih procesa. U svojoj knjizi Riječ o plesu Zaharov posvećuje nekoliko stranica tom važnom zadatku. Naša baletna umjetnica Maja Bezjak, koja je sa Zaharovim surađivala u predstavi Labuđe jezero, kao naša prva Odetta – Odilija, u svojoj knjizi Na vršcima prstiju dosta prostora posvećuje ljudima s kojima je radila i od kojih je učila poručujući na kraju knjige i svoju želju da se balet započne učiti ne samo u jednoj školi i ne samo kao smjer za profesionalnu djelatnost, nego kao i učenje klavira ili bilo kojega drugog instrumenta, koje ne mora nužno završiti u profesionalnim vodama. Kao i mnoge druge istine o školovanju plesača u nas koje je Bezjak izrekla mnogim svojim nastupima u javnosti, sve je ostalo već godinama na žalost – isto. Broj plesača u Hrvatskoj, govorim o domaćem kadru i dalje je vrlo mali. U odnosu na podatke koje nam navodi Schopf čini se da se 1955 godine rado plesalo, optimizam u tom smjeru opadao je svake godine do danas. Za nadati je da će studij za plesne pedagoge pri ADU, učiniti promjene u tom smjeru i popularizirati jednu trenutačno u društvu marginaliziranu profesiju.
  
  Osobno sa ljubavlju i poštovanjem pamtim svoje pedagoge, kako plesne tako i one koji su predavali teoretske predmete. Učeći povijest plesa i glazbe, klavir, solfeggio, ritmiku, karakterne, povijesne plesove, naši su pedagozi odgajali umjetnike, ne samo razvijali vještine nužne našem zvanju. Sa istim sjećanjem pamtim i koreografe koji su djelovali u HNK-u u Zagrebu Waczlawa Orlikowskog, Fleminga Flinta, Ivicu Sertića, Milka Šparembleka, Sonju Kastl, Miljenka Vikića, Olega Danovskog, da nabrojim samo nekolicinu. Na žalost svjedočimo danas i mnogim drugačijim primjerima, stoga je moja želja mudrim rečenicama Rostislava Zaharova, podsjetiti što je to zapravo plesni pedagog i kakva je njegova zadaća.
  
  „…dva su vrlo važna problema u pedagoškom radu: problem specifičnosti predmeta i odgoj učenika. Onaj koji se tome poslu posveti, mora imati mnoge kvalitete. Pedagog plesa kao i svaki drugi učitelj, mora biti primjer svojim učenicima… osim osnovnog znanja metodike, pedagog-koreograf mora poznavati anatomiju, glazbu, u nekoj mjeri biti i psiholog te biti sposoban analizirati duševno stanje svojih štićenika. Od opće kulture i znanja pedagoga u velikoj mjeri ovisi formiranje moralnih i estetskih kriterija plesača. Vrlo je važno da pedagog plesnog predmeta ili koreograf vlada svojim emocijama. Kada pedagog-koreograf pređe prag dvorane, svoje probleme i razmišljanja mora ostaviti iza zatvorenih vrata. Nervoza i razdraženost prenose se na učenika-plesača i sve rezultira nezdravom atmosferom i potpuno negativnim učinkom. Ponekad se pedagozi-koreografi žale na nepažnju učenika. U takvom slučaju treba prije svega potražiti uzroke u samome sebi, provjeriti vlastitu spremnost za zadani programa, razmisliti na koji način zainteresirati učenika-plesača… Sve to dovodi do zaključka da pedagog-koreograf mora imati i organizacione sposobnosti unutar umjetničkog procesa i sam sebi postaviti visoke kriterije kako bi isto mogao tražiti i od plesača…“
  
  Vrijeme Marijana Jagušta i njegove generacije čini se danas gotovo idilično. Ogroman entuzijazam, želja za učenjem i upoznavanjem novih događanja u svijetu umjetnosti, kada mogućnosti informiranja nisu bile tako jednostavne, rezultirale su uspješnim karijerama kako balerina tako i muškog plesačkog kadra, koji su redom ostvarili uspjehe i na polju koreografije. Na polju drugih umjetničkih grana, drame, filma, televizije, opere i glazbe općenito, likovnih umjetnosti, učinjeni su vidni pomaci od 1955. godine od koje sam krenula, u smislu školovanja, stipendiranja, i napredovanja umjetničkog kadra. Mada su prostorni problemi Muzičke akademije riješeni tek nedavno, ipak se kao zemlja možemo pohvaliti velikim brojem osnovnih i srednjih glazbenih škola, glumačkih akademija čije postojanje ponekad izaziva i komentare kako nema toliko kazališta, koliko ima glumačkog kadra. U svemu tome čini se da baletna umjetnost – stvaranje vlastitog plesačkog kadra, ide puževim korakom naprijed, promjene se događaju zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i manjih skupina, kojima treba čestitati.
  
  Pravi prostor za školovanje plesača još nemamo. Oslanjamo se dakle na kolege goste, iz drugih zemalja. Razmjena iskustava različitih škola dobro je došla, mada ponekad različitost stilova nameće brižljiviji rad baletnih majstora pri ujednačavanju rada ansambla. Mnogi plesači došli su u naša kazališta i ostali u njima, zasnovali obitelji, postali naši državljani i miljenici publike. Baš kao što je to nekada davno postala i generacija Marijana Jagušta u nekim drugim zemljama. Nisu nažalost sva iskustva inozemnih plesača ugodna. Svjedoci smo povremenih grubosti kojima su naše kolege izložene. Hrvatska je zemlja koja zna, može i umije biti ljubazan domaćin. Oni koji to ponekad zaboravljaju, a obavljaju posao pedagoga-koreografa, trebali bi povremeno čitati upute mudrijih od nas, kao što je to u ovom mom izboru Rostislav Zaharov. Njegovo mišljenje o načinu kako se formira plesač, kako se njeguje umjetnik, nije usamljeno u svjetski poznatim školama klasičnog baleta. Živimo profesiju koja traži vrlo dugo školovanje a traje nažalost vrlo kratko. Umjetnost je nužna potreba svakog čovjeka, ona nas štiti, potiče na napredovanje, budi u nama plemenite osjećaje. Obaveza umjetnika je djelovati u tom smislu.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2016.
  

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović