Baleti.hr

Baletna disciplina

Intervju: Ivica Sertić, baletni umjetnik – Generacija pedesetih (5)

• Sertićev koreografski opus fascinira silnim bogatstvom tema kojima se kroz karijeru bavio. Zajedničko stremljenje koje se kroz te posve različite naslove ipak može iščitati je svakako težnja ka suvremenom načinu uprizorenja. Očituje se to i u kritici baleta Romeo i Julija Nenada Turkalja izvedenog 1972. god. u Zagrebu. Tako kritika ističe Sertićevu koreografsku zrelost, suvremenost i odmak od koreografskih prethodnika: „U usporedbi s ranijim koreografijama Margarite Froman i Dimitrija Parlića, Ivica Sertić ostvario je psihološki najmoderniju koncepciju. Sertić je progovorio neosporno kao umjetnik našeg doba, predstavivši se osim toga ponovo kao koreograf neobično bogate mašte i duhovitih zamisli.“
  
  Svoju želju za osuvremenjenim uprizorenjima pa i vlastitih djela najbolje je pokazao baletom Dom Bernarde Albe kojim je otvoren 20. Muzički biennale u Zagrebu. U programskoj knjižici baleta Sertić objašnjava kako je već 1964. god. u Lübecku napravio balet Napuštene, također prema motivima Lorkine tragedije i na glazbu Milka Kelemena (balet je 1965. god. izveden i na 4. Muzičkom biennalu u Zagrebu). „Prisjećajući se praizvedbe te, u to doba moderno koncipirane baletne drame, s današnje mi se vremenske distance upravo nameće zaključak da se ni glazba Milka Kelemena, a ni moja redateljsko-koreografska vizija ne bi uklopili u suvremene izraze plesne umjetnosti.“
  
  Promatrajući kritički vlastito djelo Vi i Kelemen pristupili ste njegovom osuvremenjivanju te su novim izborom glazbe i jačom karakterizacijom likova „premostili prvotnu verziju doradivši je“. Na taj ste način stvorili novo djelo koje ste „s punim pravom smatrali praizvedbom“.
  
  Jako mi je draga predstava Dom Bernarde Albe koju sam 1999. god. napravio u Zagrebu na glazbu Milka Kelemena i malo mi je žao što se nije dulje zadržala na repertoaru. Za tu sam predstavu dobio i Nagradu hrvatskog glumišta. U Munchenu sam dva puta nagrađen Nagradom kritike za najbolju predstavu u sezoni. Prvi puta je to bilo za Coppeliu koju sam radio sa Zlatkom Bourekom. Jako smo je puno igrali, preko sto puta. Zanimljiv je bio i balet Der Weg koji sam napravio u Wuppertalu 1969. godine. Govorio je o budućnosti čovječanstva i imao je u sebi jaku pozitivističku poruku. Kritike baleta bile su odlične i imao je jako dobar odjek. Romeo i Julija je također bila vrlo uspješna predstava. Prvo sam ju koreografirao u Wuppertalu, a zatim u Zagrebu s Vesnom Butorac i Štefanom Furjanom u glavnim ulogama. Nakon toga istu predstavu napravio sam i u Baselu gdje ju je Ljudmila igrala dvadesetak puta.
  
  U jednom intervjuu rekli ste da ste se kao koreograf posvetili plesačkoj karijeri svoje supruge za koju ste postavili brojne balete te da ste za nu postavili svoje najljepše koreografije, smatrajući je idealnom interpretkinjom kroz čije ste plesno umijeće mogli ostvariti svoje ideje. U istom intervjuu Vaša je supruga o toj intenzivnoj zajedničkoj suradnji rekla: „Prema meni Ivica nije bio popustljiv i nije mi činio ustupke. U dvorani smo bili plesačica i baletni majstor.“
  
  Često smo radili zajedno. Ja sam imao neku predodžbu, potom smo eksperimentirali, nešto isprobavali i onda uzeli ono najbolje. Ludmila je bila dobar instrument!
  
  „Iako ne baš poslušan!“ – kroz smijeh je dometnula Ludmila.  

  *****

  Godine 1990. Ivica Sertić na Baletnoj akademiji u Münchenu osniva katedru karakternih plesova na kojoj i predaje sve do 2000. god. U svom pedagoškom radu susretao se i s mnogim plesačima iz Hrvatske. Te suradnje se s ljubavlju prisjetila i prvakinja zagrebačkog Baleta i bivša Sertićeva učenica Pavla Pećušak (Mikolavčić): „S Ivicom Sertićem radila sam za vrijeme svog školovanja na Baletnoj akademiji u Münchenu gdje mi je predavao karakterne plesove. Iako sam s njim radila vrlo kratko, na mene je ostavio dojam čovjeka koji nosi karizmu i naprosto vas, bez imalo posebnog truda, zarazi svojim entuzijazmom i smislom za humor. Naročito me se dojmila maštovitost i plesnost njegovih kombinacija koja nas nije opterećivala nego je jednostavno donosila uživanje u plesu. Znam da su se svi veselili Sertićevom satu i to je bila poslastica nakon napornog dana zato što smo se na njegovim satovima uz ples svi mogli i zabaviti. Uvijek je nama studentima prilazio otvorena srca i mislim da je to pridonijelo posebnoj atmosferi na njegovim satovima.“

  *****

  
  
  Kako je došlo do Vašeg angažmana na Baletnoj akademiji u Münchenu?
  
  Nakon mog umirovljenja kontaktirala me direktorica Baletne akademije Konstanze Vernon koju smo poznavali iz viđenja. Zanimljivo je da se naš prvi susret dogodio još u ono vrijeme kad me Tatiana Gzovska zamolila da koreografiram nešto za Berlinsku operu za jednu mladu jako talentiranu balerinu. Bila je to Konstanze Vernon. Kasnije je ona postala direktorica Baleta u Münchenu i direktorica Baletne Akademije. Uglavnom, Konstanze je uočila da münchenska Baletna akademija nema sve ono što druge škole, od Sankt Petersburga, Moskve do Pariza imaju, a to su nacionalni i karakterni plesovi i pitala me bi li ja mogao to predavati, znam li to, imam li smisla za to i tako dalje... Moram reći da se meni tako nešto oduvijek sviđalo. Još u vrijeme kada sam bio u Zagrebu gledao sam gostovanje slavne ruske trupe Moisejev i to me fasciniralo. To nije bio folklor, to su bila čuda! Kasnije sam to studirao, sakupljao sam njegove snimke i mislim da ga mogu svrstati uz bok najvećih svjetskih koreografa i to ne samo folklornog plesa nego puno šire. Njegova mašta je nevjerojatna i pravi ga je užitak gledati. Nakon što sam to jedno vrijeme proučavao odlučio sam vidjeti što sam mogu napraviti. Tih deset godina koliko sam predavao karakterne plesove bile su zaista stvaralačke. Nisam radio samo folklor jer to ne bi bilo dovoljno, pokušao sam uzeti npr. čardaš i vidjeti što se sve s time može napraviti. Isto tako za ruske plesove, mazurku, fandango... Uglavnom, bilo je to deset godina prekrasnog rada. E sad, budući da je rad u školi državna služba, oni imaju vrlo stroge zakone prema kojima se sa šezdeset pet godina mora ići u mirovinu. Međutim, budući da nije bilo nikoga drugog tko bi to predavao, Konstanze mi je stalno produžavala angažman na još dvije godine tako da sam predavao do sedamdeset četvrte godine. I mnogi hrvatski plesači bili su moji učenici na münchenskoj Akademiji. Među njima su Leonard Jakovina, Pavla Mikolavčić i Tomislav Petranović.
  
  Godine 2011. Dobili ste nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za cjelokupni doprinos baletnoj umjetnosti. Tom prigodom održana je izložba Vaših slika. Posljednjih petnaestak godina aktivno se i strastveno bavite i slikanjem. Tada ste u razgovoru za jedan hrvatski tjednik rekli: „Mogu reći kako je slikarstvo moj fizički i duševni spas jer se nakon pedeset godina aktivnog rada nisam mogao tek tako zaustaviti.“
  
  Nakon karijere posvetio sam se isključivo slikanju, čak sam išao na Likovnu akademiju položiti ispit prije deset godina. Taj ispit bio mi je važan zato što sam želio ući u Zajednicu likovnih umjetnika. Prvo su me odbili, međutim nakon četiri godine pokušao sam ponovo. Tada su mi rekli da moram donijeti osam najnovijih slika i nakon toga su mi priznali status i primili me. Međutim niti to nije sve. U posljednje vrijeme sam počeo svirati i saksofon što mi predstavlja veliko veselje. Naprosto, sad pod stare dane moram imati neki zadatak i moram ga ispuniti. Vjerojatno je uzrok tome naša baletna disciplina koja me tjera da stalno nešto radim...
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 4. siječnja 2016.

Piše:

Mihaela
Devald