Baleti.hr

Od statista do solista

Intervju: Ivica Sertić, baletni umjetnik – Generacija pedesetih (1)

• 
  
  Suradnja koreografa i plesača u klasičnom baletu intenzivan je i dinamičan proces unutar kojeg se stvaraju delikatni odnosi sazdani na povjerenju, odnosi u kojima se plesač otvara, prepušta riziku i napušta svoju sigurnu zonu. Upravo zbog ranjivosti plesača u tom trenutku, izuzetno je važno da sam koreograf bude kompetentna, zrela i ostvarena osoba koja će razumjeti plesača i koja će mu s pažnjom i osjećajem omogućiti da se razvija i raste. Ukoliko se sigurna zona probija nasilno, bez razumijevanja osobnosti plesača, pitanje koje se postavlja nije, hoće li plesač taj proces izdržati (vjerojatno i uglavnom hoće) nego je pitanje što će nakon tog procesa ostati? Ožiljci i emotivni talozi te intenzivni osjećaj iskorištenosti ono je što bi plesači vjerojatno naveli kao posljedicu. Ukoliko pak, koreograf ne vodi plesača prema umjetničkom riziku i ne razbija sigurnu zonu, plesač ni u kojem segmentu neće napredovati, ostajući u svojem umjetničkom kalupu, u maniri izvođenja na koju je navikao i koja mu pruža određenu zaštitu od prevelikog izlaganja i rizika.
  
  Tijekom karijere imala sam priliku surađivati s koreografima različitih senzibiliteta. Neki od njih, iako profesionalni, na neki su način odradili svoj posao te niti su oni doprli do mene niti sam ja doprla do njih. Surađivala sam i s mnogo njih koji su ostavili trag, intenzivno utječući na mene, koji su mi pomogli da se kao balerina mijenjam i razvijam, otkrijem nove svjetove i proširim svoju sigurnu zonu iako unutar dominirajućeg odnosa koji sam uglavnom bila sposobna podnijeti. Samo je mali broj onih koji su me kroz proces vodili sigurno i s lakoćom, pokazujući mi put, a ne probijajući moje osobne granice. Jedan od njih svakako je bio i Ivica Sertić.
  
  Rad s Ivicom bio je u stvari u potpunoj suprotnosti sa svim onim na što smo navikli unutar dnevne plesačke rutine. Uvijek vedar, veseo i dobro raspoložen Ivica je na probe donosio odličnu atmosferu, smijeh i motivaciju. I iako su mu koreografije bile i tehnički i tjelesno vrlo zahtjevne nikada nismo doživjeli povišene tonove ili bilo kakvo iskazivanje nezadovoljstva. Sve teške situacije rješavao bi šarmantno, svojim prepoznatljivim zagrebačkim žargonom i iznimnim smislom za humor.
  
  No, bez obzira na osobne simpatije, o plesaču i koreografu Ivici Sertiću kao i o njegovoj supruzi, balerini Ludmili Naranđi važno je govoriti i pisati i stoga što čine bitan dio naše baletne povijesti. Povijest baleta u Hrvatskoj broji svoju sto trideset devetu godinu što svakako nije malo. Međutim, kronični nedostatak pisanih materijala i sačuvane kvalitetne povijesne građe dovodi nas do zaključka da o svojoj povijesti ili ne znamo dovoljno ili za nju ne marimo. Odgovornost za takvu situaciju nije u rukama drugih. Mi smo ti koji smo proistekli iz baletne profesije, a premalo se njome bavimo: naviknuti smo na intenzivnu tjelesnu praksu pa nam je teorijsko bavljenje nekako, iskliznulo iz ruku. Zamka se možda krije i u samoj prirodi naše umjetnosti u kojoj i želimo i moramo nadmašiti svoje prethodnike, i u tom stremljenju često zaboravljamo da povijest ne počinje od nas. 
  
  Plesač i koreograf Ivica Sertić i njegova supruga, balerina Ludmila Naranđa jedni su od onih koje je važno zapamtiti i o kojima je važno pisati. Oboje pripadaju tzv. generaciji pedesetih u kojoj je dvadesetak plesača zagrebačkog baleta potražilo svoju sreću van naših granica i nastavilo svoje umjetničke priče na mnogim svjetskim pozornicama. Izuzetna nije sama činjenica da su (u tolikom broju) otišli, nego da se na tom putu nitko nije izgubio i da su svi ostvarili respektabilne karijere. I iako su Ivica Sertić i Ludmila Naranđa u svijet baleta došli su na posve različit način, sudbina im je bila zajednička. Ovaj (pre) skromni par svoju je umjetničku i životnu priču započeo u Zagrebu. Ivica Sertić rođen je u Zagrebu 1927. godine i u rodnom gradu završio gimnaziju i glazbenu školu.
  
  Kako ste ušli u svijet baleta?
  
  S baletom sam došao u kontakt preko brata Vlade, koji je počeo plesati prije mene. U to vrijeme direktor baleta u Zagrebu bio je Oskar Harmoš i u ansamblu su mu nedostajali muški plesači. Potencijalni muški kadar tražio je na različitim mjestima pa je tako u jednom noćnom klubu vidio mladića koji je u sklopu programa plesao step. Bio je to moj brat. Oskar ga je nagovorio da se pridruži muškom ansamblu baleta koji tada gotovo i nije postojao. Ja sam se u to vrijeme bavio sportom i mogu reći da o baletu tada nisam znao ništa. Bio sam u pokretu cijelo vrijeme, bavio sam se nogometom, atletikom, plivanjem, a kasnije i košarkom. U tim sportskim krugovima naišao sam i na Milka Šparembleka. Upoznali smo se na jednom atletskom natjecanju, trčali smo 800 metara i dobro me pobijedio! Brat me je pozvao da dođem na predstavu u kazalište i da vidim o čemu se tu radi. Budući da sam jako volio glazbu i pokret, pristao sam. Vidio sam da svira krasna glazba, a ljudi od toga šport delaju i to mi se jako svidjelo. Nekako mi se učinilo da bih se tu mogao pronaći. Brat me doveo Oskaru i predstavio me, a Oskar je prokomentirao: „Možda budeš još malo porastao.“ Međutim, rekao mi je da mogu probati i da dođem.
  
  Bilo je to vrijeme u kojem se stvarao ansambl i u kojem nije bilo neobično plesače obučavati intenzivnim kraćim tečajevima na kojima su vrlo brzo, u kratkom vremenskom roku morali naučiti osnove potrebne za svoj plesački početak.
  
  Moje bavljenje baletom započelo je preko kursa za početnike koji su držali baletni solisti iz kazališta. Svaki dan smo morali ozbiljno raditi. Vježbali smo k'o ludi želeći sve nadoknaditi. Dobro je bilo to što smo kroz sport već imali razvijenu muskulaturu i kulturu tijela pa smo morali samo naučiti tehniku tako da smo radili koliko god je to bilo moguće. Svaki dan, ujutro, u podne, navečer... Bilo je zaista vrlo intenzivno. Milko i ja smo čak i po noći išli preko krova pa kroz žensku garderobu u dvoranu i potajno vježbali!
  
  Prvi su nas poučavali Ana Roje i Oskar Harmoš u ovom službenom dijelu u kazalištu. Naime, iako još nismo puno toga znali, morali smo sudjelovati u predstavama i u repertoaru. Treninzi su u doba Oskara i Ane bili vrlo strogi i oni su jako pazili na disciplinu. Na primjer, ukoliko bi netko zakasnio, zaključali bi mu vrata tako da poslije deset sati više nitko nije mogao ući (smijeh). Uglavnom, mi smo u tri godine prošli ono za što vam je u školi potrebno sedam, osam godina, ali mogu reći da smo radili troduplo tako da smo, na taj način uspjeli nadoknaditi osnove. I tako je sve počelo. Prvo smo statirali, zatim smo plesali male uloge, zatim u ansamblu, Oskar nas je sve više koristio jer je vidio da smo nekako k'o bedaci zagrizli i da želimo raditi.
  
  Bila je tu zanimljiva situacija. U to vrijeme nismo imali novaca i željeli smo zaraditi neke honorare sa strane, što nam u kazalištu nisu dozvolili. E, onda smo Milko i ja štrajkali. Ali kako? Imali smo svoje trikove. Rekli bismo kolegama da kažu Oskaru kako smo mi otišli na audiciju u Rijeku. Oskar je bio izuzetno bijesan zbog toga, a mi smo se nalazili svaki dan u deset sati, odlazili bi u Botanički vrt i tamo smo čitali... Nakon tri dana smo se vratili. Oskar je i dalje bio bijesan, ali ipak nam je odlučio pomoći. Nakon toga smo počeli dobivati neke honorare. Međutim i dalje smo morali učiti sve uloge, puno smo radili sami i tako smo napredovali. Na kraju smo dobili ugovor. Dakle, za dvije godine smo dobili ugovor, a za tri godine smo već plesali solističke uloge. Bilo je u to vrijeme dosta ljudi zajedno s nama, ali nisu svi imali jednaki interes niti motivaciju i nisu svi ostali u baletu.
  
  Zanimljivo je promotriti kako izgleda zagrebački balet u to vrijeme, netom prije nego što će se generacija pedesetih otisnuti u svijet...
  
  Kad smo mi došli u balet (Ivica Sertić i Milko Šparemblek postali su članovi ansambla 1948. god; op.a.) tu je bio Nenad Lhotka koji je bio prvi plesač, zatim Frane Jelinčić, tada je i moj brat još bio solist, Ana Roje, Sonja Kastl, Nevenka Biđin, kasnije je došla i Zlatica Lanović, zatim i Podkovac...  
  
  Godine 1954. Ludmila je završila baletnu školu i dolazi, zajedno sa svojom generacijom, na audiciju u kazalište. U to vrijeme nije bilo direktora baleta, ne znam zašto; Nenad Lhotka je bio samo zamjenik tako da smo na audiciji za djevojke iz baletne škole u komisiji bili i mi, solisti iz kazališta. Sjećam se kako su na audiciju došle Ludmila, Višnja Hrbud i Irena Milovan te također Buba (Ljubinka Dobrijević) i još jedna djevojka iz Beograda. Sve su bila angažirane osim Višnje Hrbud kojoj su preporučili da se prebaci na pedagoški smjer i tako je i bilo. Tako smo se Ludmila i ja prvi puta sreli.
  
  (nastavlja se)
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 30. prosinca 2015.

Piše:

Mihaela
Devald