Baleti.hr

Krive su žene

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Staša Zurovac – Marjan Nećak, Modrobradi, red. i kor. Staša Zurovac

• 
  
  Jedan od važnijih događaja u povijesti suvremenog hrvatskog baleta (a moglo bi se reći i šire, u kontekstu cijele plesne scene uopće) bila je praizvedba Cirkus primitif baleta Staše Zurovca 2003. u HNK-u u Zagrebu, kao sukus umjetničkih traženja i neka vrsta manifesta, umjetničkog creda jedne angažirane, nove generacije plesača. Iza tog naslova stajala je grupa prokušanih samozatajnih plesnih boraca i entuzijasta, neodoljivih, uvjerenih izvođača koji su predvođeni Zurovcem i Oljom Jovanović mijenjali estetiku i poetiku baletnog kazališta. Uspostavljen je ne samo Zurovčev osebujan rukopis čije su karakteristike bile adrenalin i intuicija, humor i groteska, nego i izgled plesača i tehnika plesanja. Dirljivi u djetinje krhkoj strasti otkrivanja svijeta, pogrbljeni, neuredni i izgubljeni u ofucanim tutuima iz ropotarnice baleta, uspostavili su baletno pleme (nasuprot tradicionalnoj hijerarhiji), opterećeno silom težom i brzinom okretanja te začudne Planete, što je rezultiralo specifičnom plesnom tehnikom trzaja i grča, kontrakcije i izbačaja, karikaturalnim krokijem nemirnog izlomljenog tijela.
  
  I da ne duljim, silna je šteta što mi, po običaju, nismo tada odmah stali iza Cirkusa kao događaja od nacionalnog značaja (za što se autorica ovo teksta od početka svesrdno zalagala unutar svojih skromnih mogućnosti), pa je Zurovac međunarodnu vidljivost dobio godinu dana kasnije baletom Tko to tamo peva, po mnogim elementima bliskom Cirkus primitif baletu, realiziranim u Narodnom pozorištu u Beogradu (koji je, usput budi rečeno, krajem lanjske godine svečano proslavio stotinu i pedesetu izvedbu i deset godina igranja). A Cirkus je ove jeseni ponovo zaživio u Arnhemu u Nizozemskoj…
  
  U međuvremenu se, nakon niza odličnih radova u sličnom kodu i jednog sasvim drugačijeg vrhunca u koreografskom čitanju klasika kao što je bio riječki Romeo i Julija, Zurovac s više ili manje uspjeha okrenuo novim temama i suradnicima, sve bliži režiji i traženju totalnog teatra: poetskog, asocijativnog, simboličkog. U tom smislu je i ishodište Modrobradog, novog rada na kojem je nastavio suradnju s makedonskim skladateljem Marjanom Nećakom.
  
  Naslov Modrobradi danas možda izaziva različite asocijacije no kao arhetipski motiv, prisutan u pričama raznih naroda, govori o tajanstvenom, bogatom, moćnom i okrutnom muškarcu koji ubija svoje žene da bi se ponovno oženio; otkrivanje tajne nestalih prethodnica je smrtna presuda za posljednju suprugu (onu s kojom počinje priča), previše radoznalu i zaigranu da bi prihvatila fatalnu ozbiljnost muževljeve opomene. Tako je to kod Charlesa Perraulta i braće Grimm, znamenitih zapisivača narodnih priča koje sretno završavaju jer braća nesretne žrtve provaljuju u posljednji čas i ubijaju Modrobradog.
  
  Staša Zurovac, koreograf, redatelj, libretisti i dramaturg predstave odlučuje se za suprotno viđenje ove priče, utemeljeno na tekstu Anatolea Francea Modrobradi i njegovih sedam žena, što pretpostavlja da je Modrobradi zapravo bio dobar, nježan, zaljubljiv i stidljiv vlastelin i stoga žrtva agresivnih, glupih, pohotnih, pijanih i probitačnih žena. Ovo se čini kao mogući početak jedne velike kazališne farse (pomalo mizogine?), odraza svijeta u kaosu, u kojem ništa nije onako kako se čini. No, ispalo je kaotično na više razina, nezavršeno i neposloženo, uključujući i promjene slika.
  
  Jedan od problema je što nije jasno što se zapravo gleda, jesmo li u ozbiljnom ili komičnom, intelektualnom, postdramskom teatru, pomaknutom baletu ili nečem trećem; glazba je dojmljiva i dramatična, no ne čini se da podržava grotesku odnosno humor karikaturalnih situacija. Početna slika je još impresivno zbunjujuća, duhovito sudbinska u koreografiji plešućih snopova svjetla (nezaobilazni Deni Šesnić) uz nadrealno razbacane i simbolične elemente kao što su lutka u vjenčanici, giljotina, hamletovska dilema s odsječenom glavom (lutke u vjenčanici), plesačice u bijelom (donjem rublju) pod velom, uz razdrljenog u dugom crvenom kaputu Nikšu Kušelja kao sveznajućeg pripovjedača i zabavljača i onog koji vodi kroz tragičnu priču tužnog viteza Modrobradog i na neki način, citatima Zurovca, Francea i Oscara Wildea, najavljuje, komentira ili se barem reflektira na ono što se kao ilustracija dešava na sceni.
  
  I tu već počinju problemi baleta, bez obzira na požrtvovnost i angažiranost sjajnih, izražajnih i glumstvenih plesača kao što su u provom redu Guilherme Gameiro Alves i Iva Vitić Gameiro, a onda i Asuka Maruo, Pavla Pećušak, Natalia Horsnell i Atina Tanović kao i svi ostali koji su s velikom vjerom zaigrali u Zurovčevom pomaku koji nije ni jasan niti proveden do kraja nego nekako na pola, kompromisno, simplificirano, zbrzano, mjestimice banalno, s previše čaša, teturanja i stolova; zapamćena je tek duhovita scena u kojoj plesači sjedeći uz dugački stol izvode čistu i ritmički preciznu koreografiju za beštek (možda i mala posveta sceni prosidbe iz Đavla u selu?).
  
  Nije problem u (željenom) umjetničkom košmaru koji, jednom pokrenut, ima svoju zaumnu, naslutivu logiku. Problem je što se ovdje, umjesto homogenog tijela predstave u koji bi bili utkani plesači, tekst i glazba, sve stalno zaustavlja pa ponovno kreće, i objašnjava, prekida rečenicama i pjevanjem, dijeli na plesne brojeve (a nije kabaret), štuca i zamuckuje, čime je neutralizirana poznata energija Zurovčevih baleta. Kao da su libretist, redatelj i dramaturg ovaj put zajedničkim snagama potisnuli koreografski adut Staše Zurovca: toplinu, emociju, duhovitost, zaraznu energiju, ono kreativno što je sam nekad zvao adrenalin i intuicija.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. studenoga 2015.

Piše:

Maja
Đurinović