Peta sezona prijenosa Spektakli u CineStaru započela je jednom od najljepših ljubavnih priča, tragičnom romancom, baletom Romeo i Julija po dramskom predlošku Wiliama Shakespearea, na maestralnu glazbu Sergeja Prokofjeva i u koreografiji Sir Kennetha MacMilana. Ova inačica upravo slavi pedeset godina od prvog postavljanja sa scenu i nasljeđe je koje Royal Balet održava na repertoaru sve te godine. MacMilan je koreografirao Romea i Juliju za londonski kraljevski balet 1965. Postavio ga je u Covent Gardenu za baletne zvijezde Margot Fonteyn i Rudolfa Nurejeva, koji su, unatoč velikoj razlici u godinama, nastavili zajedno plesati te postali nerazdvojni partneri.
Balet je skladan još 1935., praizvedba je bila 1938. u Brnu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, u koreografiji Ive Psota iz Kijeva. Zanimljivo je da je engleska publika taj balet prvi put vidjela u koreografiji Margarite Froman i izvedbi zagrebačkog Baleta tijekom velikog gostovanja zagrebačkog HNK-a u Londonu početkom 1955. (Margarita Froman postavila je Romea i Juliju na zagrebačku scenu 1948. U naslovnim ulogama nastupali su Ana Roje i Nenad Lhotka, a na spomenutom gostovanju Juliju su plesale Zlatica Stjepan Bašić i Sonja Kastl, Romeo je ostao Lhotka, a Tibalda je plesao Oskar Harmoš.)
Cijelo kino odisalo je uzbuđenošću i emocijama koje ovaj balet prenosi na publiku. Koreograf McMillan poznat je po kreiranju dueta u kojima iz glavnih protagonista majstorski izvlači strast i emocije. Zabranjena ljubav mladih ljubavnika Romea i Julije prošla je u tri čina sve svoje faze – od slučajnog upoznavanja, skrivenih susreta, zabranjene ljubavi, pa sve do tragičnog svršetka, samoubojstva iz ljubavi, odnosno iz nemogućnosti njezina ostvarenja na ovom svijetu. Tema koja je uvijek aktualna, suvremena i svevremena.
U intervjuima koji su se odvijali prije predstave i u stankama između činova, sugovornici su se složili oko toga da svaka podjela glavnih protagonista djeluje kao premijera. Plesački parovi toliko se razlikuju da svoje role interpretiraju uvijek na svoj način, te je McMillan uživao radeći sa svakom novom podjelom. Naravno da je koreografija ista ali način izvođenja, plesačka kreacija, razlikuje se od para do para. U ovoj slavljeničkoj predstavi izabrani su solisti začudnog izgleda. Naime, na prvi pogled oni odstupaju od uvriježenog izgleda Romea i Julije. Romeo (Steven McRae) narančaste kose izgleda kao tipičan Englez (iako je porijeklom iz Australije), dok je Julija (Sarah Lamb) plavokosa. Sarah Lamb dočarala je Juliju u krhkosti, suptilnosti, nježnosti, zaigranosti, mladenačkoj vrckavosti koja nije jenjavala do samog kraja predstave. Njezini skokovi, piruete, sitni koračići dočaravali su lakoću, gracilnost i eteričnost. Tehnički, Sarah Lamb bila je neuhvatljiva, čas na jednom dijelu pozornice čas na drugom. Nevjerojatna je njena lakoća nogu, imala sam dojam da Julija izvodi cijele koreografske sekvence na samo jedan muzički takt. Sarah Lamb nije izlazila iz uloge ni u jednom trenutku, niti kad bi bila negdje na dnu scene. Kamere koje su snimale prijenos više su puta približile njezino lice u krupnom planu pa smo mogli vidjeti svu ekspresiju (čak bolje nego publika u ROH-u), mimiku i emocije koje je proživljavala, suze u oku. (Ipak sam mišljenja da je potrebna određena distanca, međuprostor između publike i izvođača koji su dio scenske iluzije. Baletne predstave su napravljene za kazalište, i nisu filmski mišljene.
Iluzija i čarolija predstava koje se gledaju u kazalištima imaju poseban čar koju će svaki posjetitelj opernih kuća potvrditi. Percepcija i doživljaj na temelju optičkog i zvučnog osjeta su neopisive i neponovljive, a toliko snažne da dopiru do gledatelja. Platno ipak ostavlja gledatelja uskraćenog za taj osjetilni dojam, ali nam zato ostavlja trajni zapis onoga što je u kazalištu prolazno.)
Romeova uloga koreografski nimalo ne zaostaje za Julijinom. Toliko pirueta i toureva iz raznih epaulementa u razne epaulemene, ponekad niti meni kao balerini nisu bili jasni. Romeo (Steven McRae) te njegovi prijatelji Benvolio (Tristan Dyer) i Mercutio (Aleksander Campbell) uvježbani su trojac koji je bila milina gledati. Sam ravnatelj londonskog baleta Kevin O'Hare rekao je za njih trojicu da su ključ predstave zbog svoje uigranosti i plesanja kao jedno.
Iako su u ovom baletu zastupljeni jednako i muški i ženski plesači, rekla bih da ipak prevladava muška energija. Stalne su borbe između obitelji Capuleti i Montecchi – vječitih rivala u Veroni. Scene mačevanja bile su vrlo atraktivne i uvježbane; adrenalinski prizori u kojima se ne smije napraviti pogreška, jer bi mogla završiti kobno. O'Hara napominje da je ovo mačevanje „best in the world“. Nekoliko dana prije prijenosa baleta uživo, na internetu je bila dostupna snimka mačevanja između Tibalda i Romea u dvorani za vrijeme pokusa, koja ostavlja bez daha. U takvim scenama se ne smije izgubit fokus i potrebno je potpuno povjerenje u partnera. Uostalom, to povjerenje i predanost je činjenica bez koje se i ne može plesati u paru ili u grupi. Kad sam već spomenula Tibalda kojeg je plesao Gary Avis, iskusan plesač odličnih glumačkih sposobnosti, transformacije koje su došle na vidjelo u drugom činu kod scene borbe i mačevanja sa Mercutiom i Romeom bile su doista nevjerojatne. Njegova mimika lica promijenila se do točke neprepoznatljivosti. Tibaldovu smrt oplakala je Julijina majka, grofica Capuleti u glumački ekspresivnoj interpretaciji Elizabeth McGorian.
Vratit ću se na prvi čin i na čuvenu scenu na balu obitelji Capuleti, gdje se Romeo i Julija prvi puta susreću, poznatu po glazbenoj temi: Ples vitezova koja se izvodi u tempu Allegro pesante. Prokofjev je napisao ovu glazbu za bal kod Capuletija baš s naglaskom na mračnu atmosferu u njihovom domu. Osjeća se taj naboj, jaka ritmizacija, teške dobe, svaka nota je potkrijepljena teškim koracima i koreografijom kojom se još više ističe moć i prevlast obitelji Capuleti.
Ravnatelj Baleta napominje kako je cijela produkcija bezvremenska te je ne misli mijenjati niti skidati s repertoara. Želja mu je da i nove generacije mladih plesača prožive i imaju priliku plesati u predstavama koje su odgojile mnoge plesače ROH-a. Zato je i napomenuo da je to nasljeđe koje se čuva punih pedeset godina. Velike operne kuće drže do svoje tradicije i to im ne umanjuje vrijednost, dapače pokazuje poštovanje i odanost vlastitoj kulturi. I na kraju nije na odmet spomenuti da će i zagrebački HNK, nakon postave Margarite Froman (1948), Dimitrija Parlića (1964), Ivice Sertića (1972), Waczlava Orlykowskog (1983) i Dinka Bogdanića (2002), ove sezone uprizoriti Romea i Juliju u koreografiji francuskog koreografa Patricea Barta.
© Mirna Sporiš, PLESNASCENA.hr, 7. listopada 2015.
