Joseph Albano, poznat u Connecticutu kao „Mr. Ballet“ ili kao „Mr. A“ u plesnome svijetu, američki je baletni umjetnik, koreograf te osnivač Hartford Ballet Company 1960. godine. Baletne osnove je stekao u studiju Maximiliana Fromana, a po dolasku Margarite Froman u Sjedinjene Države ubrzo postao je njezin učenik i, kako se izrazio „njezin jedini plesni produkt“ na tome kontinentu. Mogućnost za razgovor smo dobili prilikom njegovog nedavnog boravka u Republici Hrvatskoj, kada je došao posjetiti Zagreb i HNK u Zagrebu kao mjesta u kojima je Margarita Froman djelovala više od tri desetljeća.
Kako ste se počeli baviti baletom?
Moja baka je bila iz Austro-Ugarske i razumjela je moju želju za plesanjem. Ona mi je to omogućila radeći u hotelu, pospremajući krevete i čisteći ured za ruskog baletnog pedagoga Zjugalova kod kojega sam pohađao prve satove baleta. No uprava hotela bila je više zainteresirana za satove društvenih plesova, a ja sam onda pročitao članak u novinama da u New London, Connecticut, dolazi Rus Maximilian Froman. Rođen sam 1938. godine, tada sam imao dvanaest godina, znači: on je došao 1950. podučavati u Školu stepa.
Kakav je dojam na Vas ostavio Maximilian Froman?
Činio mi se ogroman – metar osamdeset visok! Od njega sam naučio kako treba partnerirati, bio je fantastičan partner: jako snažan i siguran. A ipak, Margarita je bila ta koja me zainteresirala za koreografiranje… Dakle, on je držao klasične vježbe i koreografirao produkcije, a na klaviru ga je pratila njegova ruska djevojka Olga, s kojom je došao u Ameriku. Ona je bila pjevačica i pijanistica, isto tako visoka žena. Svirala bi glazbu iz Giselle, Oršara, Sylphide i Labuđeg jezera. Maksimilijan je postavljao plesne brojeve za mene – jedinog dječaka i još dvije djevojčice; za ansambl je koristio čak odrasle dame, koje su uzimale satove baleta kod njega. Imam fotografije prvih predstava koje je on napravio. Kako nije bilo prave scenografije, on je uzimao plahte i oslikavao ih… Sjećam se u Giselle – kod velikog križa… nisam imao pojma što radim, kao Amerikanac nisam imao pojma ni što je klasična glazba, on me naučio muzikalnosti, partneriranju i muškim baletnim koracima, te raditi double tour! U međuvremenu su u Maksimilijanov studio dolazili i takvi gosti kao Igor Youskevitch, Alexandra Danilova te držali vježbe i razgovarali i družili se, jer ruska zajednica nije bila tako velika, svi su oni dolazili družiti se s Maksom... Onda nam je najavljeno da dolazi njegova sestra Margarita.
Kako je prošao prvi susret s Margaritom Froman?
Imala je crveno obojanu kosu, skoro u nijansi mrkve, s nekoliko vlasi koje su neposlušno stršale prema gore i pušila je cigarete u cigaret-špicu. Ušla je u dvoranu, pogledala u mene i rekla: „Ja ću od tebe napraviti plesača.“ I onda je počela.
Pri našem upoznavanju istaknuli ste da rad i sjećanje na Margaritu Froman zauzima posebno mjesto u Vašem životu i srcu.
Svaki sam dan dolazio kod Margarite. Tu je bila i njezina i Maxova sestra Olga koja je s njom doputovala iz Europe. Olga je bila vrsna pijanistica i prekrasno je svirala. Margarita je za mene postavila puno lijepih koreografija. Najviše sam bio impresioniran Labuđim jezerom i Giselle. Ali je i pričala prekrasne priče o svom životu, o svojim sjećanjima, putovanjima, odnosima. Priče osobne naravi, razumljivo, ne mogu podijeliti s javnosti…
Nakon dvije godine došlo je do nekih nesuglasica između sestara i Maxove Olge i došlo je do razlaza između Margarite i Maxa. Ona je napustila New London i preselila se u 45 minuta udaljeniji Willimantic. Tamo su njih dvije imale baletni studio u preuređenoj gospodarskoj zgradi. Bila je to vrlo mala prostorija, upola manja nego studio kod Maxa. Zarađivale su za život tako da je Olga davala satove klavira, a Margarita satove baleta. Odlazio sam k njima na satove baleta tri puta tjedno.
Onda je došlo vrijeme da krenem na koledž, što nisam htio, a i Margarita me podržavala u tome jer je bila svjesna da se neću moći toliko posvetiti baletu, no nije znala mnogo o američkom školskom sustavu pa zapravo i nije mogla procijeniti. No, moja starija sestra je obavila jako ozbiljan razgovor sa mnom: rekla je da se svijet promijenio, da moram na koledž, da nikada neću moći živjeti od baleta, jer u Americi nema publike za ples i kulturu općenito, jer budući da je to emigrantska zemlja, doseljenici donose svoju kulturu i time utječu na razvoj društva, a za ozbiljnu kulturu trebalo je imati ozbiljno zaleđe, kojeg, po njenom sudu, u tadašnjoj Americi nije bilo. Koledž je bio ustrojen prema modelu Trinity Collegea u Oxfordu. Za mene je to bilo pravo mučenje, krenuo sam u školu, svi su bili mladići iz visokog društva, Englezi, jedino sam ja bio rimokatolik. Smijali su se mojoj ljubavi prema plesu, osim toga i fizički je bilo jako naporno (zahtjevan sportski program, op.a), čak sam i bježao dva puta...
Kako ste uspjeli uskladiti nastavak baletnog školovanja s obvezama na koledžu?
Nakon dva mjeseca odlučio sam vratiti se Margariti, a kako nisam imao auto, nagovorio sam sestru da me odveze. Rekao sam Margariti da nema baleta u školi, da sam kao u zatvoru i da ću moći dolaziti svega nekoliko puta tijekom ljetnih praznika, jer sam preko ljeta morao raditi; pokušavali su sve kako bi me odvukli od baleta, ali nikad nisu uspjeli. Rekao sam joj da me mora nastaviti podučavati u Hartfordu, a ona je zadovoljna mojom odlukom, pristala. Položio sam vozački, nabavio stari auto, crni chevrolet, skupio grupu studenata koje je zanimao balet, 10-15 ljudi, nisu bile bitne njihove plesne predispozicije, bitno je bilo da sam mogao pokriti tih 50 dolara, kako sam obećao Margariti za svaki njezin dolazak. Ponedjeljkom i petkom poslije predavanja u školi odlazio sam po nju i dovozio je u glazbenu školu, s kojom sam imao dogovor. Predavala je u crnim hlačama, pila čaj i pućkala svoje cigarete (tada se još smjelo pušiti u zgradama). Bila je divna. Pošto smo bili u muzičkoj školi, imali smo i klavir, ali njezina sestra Olga nikad nije dolazila s nama jer bi ostala podučavati klavir. Tako je to trajalo do završetka mojeg koledža kada sam imao devetnaest i pol godina, trebao diplomirati i odlučiti što dalje, a bio sam jako privržen Margariti.
Je li Margarita Froman imala nekih prijedloga u vezi Vašeg daljeg školovanja?
Margarita je rekla da bi me poslala svom prijatelju Pierreu Vladimiroffu koji je predavao u Balanchineovoj školi (School of American Ballet) i koji je imao veliko plesačko iskustvo. Tamo sam studirao s mojim velikim prijateljem Jacquesom d'Amboiseom, a bilo nas je 25 muškaraca u classu. Osim Vladimiroffa, predavao nam je i Anatolij Obuhov. No, ja tamo nisam bio sretan. Požalio sam se Margariti, a ona je predložila da se vratim te da započnemo u glazbenoj školi gdje sam nju etablirao kao predavača, s time da bih ja vodio djecu početnike. Tako bismo, govorila bi, formirali baletnu bazu, a ti bi putovao na relaciji Hartford – New York gdje bi radio s Vladimiroffim, vratio bi se u petak, došao po mene, te bismo radili od petka do nedjelje. Bila je briljantna osoba. I dalje me vodila, a ja sam bio svjestan da bolje u Americi nisam mogao dobiti. Željela je ostati tamo jer je bila vrlo privržena Olgi, a i Maxu, bez obzira na šizmu koja je nastala u obitelji.
Odlučio sam pohađati ljetni tečaj American Dance Festivala (ADF) na kojemu je, između ostalih predavala i Martha Graham, po meni najveći koreografski američki um dvadesetog stoljeća. Margarita nije bila sretna s time, no ja sam ipak otišao.
Smatram se sretnikom što sam imao priliku raditi s Margaritom Froman pred kraj njezinog bogatog umjetničkog života. Od nje sam naučio i sustav vrijednosti u životu; govorila mi je da je korijen svih zala – ljubomora. Iz naših razgovora bilo je jasno da je, kao i svi mladi ljudi, radila pogreške u životu, no od toga nije pravila neko pitanje.
Kako su prolazila vaša druženja izvan baletne dvorane?
Često smo išli zajedno u kazalište i tako smo jednom gledali neku produkciju Romea i Julije. Nije joj se svidjela. Tada mi je rekla da je njezin Romeo i Julija bio veliki uspjeh i posebno se referirala na efekt spuštanja Julije u grobnicu velikim stubištem što su, prema njenoj tvrdnji, kasnije koristili i neki zapadni koreografi. Pričala je o grandioznom gostovanju zagrebačkog Baleta u Londonu, gdje je ta predstava također gostovala. Spomenula je da su na predstavi bili Ninette Valois i Frederick Ashton. Žao mi je što nisam imao priliku vidjeti tu predstavu.
Imala je partituru Romea i Julije. Nisam znao čitati note, no ona bi me strpljivo vodila kroz radnju, pokazujući mi što se na koju glazbu događa. Vidio sam neke bilješke na neobičnom pismu, a ona mi je objasnila da se radi o koreografskim bilješkama na ruskom jeziku. Na taj je način uvodila moj umjetnički senzibilitet u svijet koreografije.
Jednom mi je prilikom pričala o Slavenskoj. Naime, rekla je da uz mene ima još jedan umjetnički proizvod u Sjedinjenim Državama. Bila je to velika Mia Slavenska. Jako je bila ponosna na nju. Pretpostavljam da je Mia plesala u nekim njenim baletima, to ne znam, ali ona je tvrdila da ju je uvježbavala, radila s njom ili joj puno pomogla u radu.
Iako sam već bio u školi Marthe Graham, dolazio sam prema ranijem modelu. Margarita je uvijek bila tu za mene. Uskoro se desila fatalna nezgoda, koja je kasnije dovela do njene smrti. Molio sam je da ne ide na operaciju, imao sam neki loš predosjećaj, no ona je bila odlučna i rekla da ne može tako živjeti. Posljedično, njenim odlaskom nisam imao više koga podučavati u Hartfordu. Iza nje je ostala pretužna sestra Olga koja je i dalje davala satove klavira.
Bio sam pred novom prekretnicom; nisam htio ići u NY City Ballet i biti samo plesač, imajući na umu Margaritne riječi: „Zašto bi plesao balet, ako ga možeš koreografirati?“ Ponekad sam se ljutio na nju, znala me izluđivati, ali u pozitivnom smislu, pobuđujući u meni kreativnost.
Je li pričala o godinama provedenim u bivšoj Jugoslaviji?
Ne, na taj način. Povremeno bi izvukla neke zgode iz privatnog života ili se referirala na neku predstavu, no najviše bi pričala o plesačima koji su prošli kroz njezin život. Satima je mogla pričati o Nižinskom, pričajući mi razne pikanterije iz djelovanja Ballet Russea, o rafiniranom znanju i razumijevanju kompozicije kod Djagiljeva..
Jednom sam je ponosno odveo da vidi predstavu trupe Mercea Cunnighama. Napeto sam iščekivao da čujem njen komentar. Šutjela je. Nisam izdržao, morao sam je pitati. Rekla je da je to već sve vidjela u Zagrebu i drugim europskim gradovima. To je bio njen komentar. Nije bila impresionirana.
Imali ste veliku želju doći u Zagreb, u Hrvatsko narodno kazalište u kojemu je Margarita Froman provela najveći dio svog kreativnog života. Kako se sada osjećate? Jeste li pronašli sponu koju ste tražili?
Da, svakako. Već godinama istražujem njezin život prije dolaska u Sjedinjene Države. Morao sam doći na izvor i osjetiti ga. Znate, vjerujem u poslije, u auru, u transcedentalizam, u komunikaciju s ljudima koji više nisu s nama. Dodatan je razlog što ovo ljeto postavljam Labuđe jezero u kojemu koristim i Petipaa i ono što sam naučio od Margarite, stavljajući to u moderni kontekst. Radeći na predstavi i postavljajući neke dijelove kako me ona naučila, ponovno proživljavam naš rad, sate s njom i zato mi je bilo bitno doći na mjesto na kojemu je ona kreirala. Tako je ono što je zasadila u Zagrebu došlo do Connecticuta gdje se fino stopilo s mojim radom. Tako je to u životu. Postoji jedna glavna osoba koja vam obilježi život – za mene je to bila Margarita. Pritom se nikako ne smije podcijeniti pedagoško umijeće Maximiliana koji je došao prvi i doveo Margaritu.
© Andrej Barbanov, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2015.
