Baleti.hr

Onkraj ovozemaljskog

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ludwig Minkus, Bajadera, kor. Vasilij Medvedev (prema izvorniku Mariusa Patipaa)

• 
  
  „Stvarajući savršen plesni jezik (…) Petipa je najcitiraniji autor baletne povijesti, pa mnogi, kao i ja, zadržavaju pojedine dijelove njegovih baleta netaknutima. Uskoro ćemo slaviti 200. godišnjicu Petipaova rođenja, i skoro isto toliko godina prikazivanja njegovih koraka diljem svijeta, što dokazuje sve, ako uopće treba nešto dokazivati ili braniti. Ono što nam treba jest znanje.“ – piše u uvodnom tekstu programske knjižice Vasilij Medvedev, plesač, koreograf i redatelj koji se, kako sam kaže, najviše bavi obnovom starih baletnih spektakla koji su negdje u društveno povijesnim prevratima skoro izgubljeni, što bi u kontekstu prakse tzv. usmene, odnosno tjelesne predaje značilo da su skoro izblijedjeli u memoriji plesačkih tijela.
  
  Fascinantna je ta izravna veza koja, uspostavljena tjelesnim pamćenjem, omogućuje da se kroz tri stoljeća burnih promjena stilova i stavova (koji impliciraju potrebu i pravo za aktualnim intervencijama u original) sačuva tako složeno kazališno djelo kao što je balet. Taj pokušaj vraćanja izvorniku na razini pokreta, partiture, kostima i scene, kao i ustrajavanje na autorstvu, vjerojatno je i svojevrsna suvremena reakcija ne nered i površnost, olako korištenje / iskorištavanje imena i naslova, koreografija, libreta i glazbenih partitura, kojemu smo nažalost i sami svjedočili.
  
  Vasilij Medvedev prvi put gostuje u zagrebačkom HNK-u. Njegov ključ za pristup klasičnim djelima je u posvećenom istraživanju i uvažavanju digniteta velikih majstora, njihovih suradnika i djela, predstava koje su nesumnjivo kulturna baština ruskog, ali po kreativnoj međuzavisnosti francuskih, talijanskih i ruskih umjetnika i europskog duha. Pri postavljanju Bajadere Medvedev se transparentno poziva na libreto Mariusa Petipaa i Sergeja Hudekova, kao i Petipaov koreografsko redateljski izvornik nastao u suradnji s kompozitorom Ludwigom Minkusom, uz korištenje dijelova redakcija V. Čabukianija, K. Sergejeva i N. Zubkovskog.
  
  Tako je pred zagrebačkom publikom, koja je Bajaderu prvi put vidjela 2002. prema redakciji Nurejeva u koreografskom prijenosu Dinka Bogdanića, inačica, isti balet, ali razvidno drugačiji u dojmu. Krasi ga silna čistoća i preciznost: geste, koraka, formacije, sadržaja, slike koja u cjelini daje lakoću, prozračnost i prohodnost kazališnog djela. Čini se i manje pompozna, brža i plesnija, što je posebno očito u paradnim prolascima radžinim vrtom u 3. slici. Uopće ta scena koja zna biti nakićena, teška i duga, prođe vrlo lepršavo u sjajnim koreografskim minijaturama kao što je duhoviti, dražesni ples djevojke s vrčem (Ervina Sulejmanova) s dvije djevojčice, male balerine (Laura Badovinac i Zara Grgić) ili temperamentni, brzi ples s bubnjem (Milke Hribar Bartolović i Azamata Nabiullina) i u brzim smjenama živopisnih grupa: fakira (pod vodstvom upečatljivog Georgea Stanciua), djevojaka, vojnika, bajadera…. Iako je Medvedev u razgovoru za Hrvatski radio (kao gost emisije Na kraju tjedna Katje Šimunić) objasnio da ovo nikako nije ono bogatstvo scene i kostima koje su si Petipa i suradnici mogli i morali priuštiti da bi očarali carsku publiku, i da je u konačnoj realizaciji moralo biti kompromisa, rekla bih da je suradnička ekipa domaćih autora (Dinka Jeričević, Doris Kristić i Aleksandar Čavlek te orkestar pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera) sačuvala razinu profinjenog ukusa petipaovskog baletnog spektakla, glazbeno-scenskog uprizorenja te popularne egzotične, romantične priče o ljubavi, taštini, izdaji i ubojstvu, te otvorila prostor za ono najvažnije u baletu: plesačke interpretacije.
  
  U prvom redu tu je Guilherme Gameiro Alves kao ratnik Solor, iznimne elegancije dugih linija tijela, lakog, sigurnog i dugog skoka, profinjenog lika, stava i geste. Edina Pličanić pri svakoj pojavi nosi karizmu baletne dive. Ona je filigranski nježna i precizna, ali u prva dva zemaljska čina možda previše prozračna za lik bajadere Nikije, senzualne profesionalne hramske plesačice zaljubljene u ratnika, koja će u jednom trenutku gnjeva (u poznatoj dramatičnoj sceni sukoba sa Gamzati) potegnuti i nož na suparnicu. Natalia Horsnell je kao Gamzati u svom elementu: strasna, brza, glumstvena, s finim erotskim impulsom iz centra tijela karakterističnog za istočnjački zavodljiv način plesanja (potenciran i kostimom). Najavljeno je da će se Natalija Horsnell okušati i u ulozi Nikije i to će biti vrlo zanimljiv izazov za tu sjajnu mladu plesačicu. Tomislav Petranović je suvereno izveo kratki, poznat po težini kombinacije, Ples Zlatnog idola, a iz bogatstva linija i boja čiste plesne ornamentike treba izdvojiti još barem uvijek primjetnu gracioznost i nadahnutu suptilnost Ive Vitić Gomeiro i Rieke Suzuki (obje će se okušati i kao Gamzati).
  
  Treći, tzv. bijeli uvijek očekivani čin Bajadere, donosi pročišćenje i kaznu, ali i u Medvedevljevoj redakciji i prema izvorniku, otvara novu, naravno jedino moguću zvjezdanu perspektivu i prostore ljubavnog zajedništva onkraj ovozemaljskih raspleta, tako bahato vođenih od moćnika. Omamljen grizodušjem i opijumom Solor se gubi u snoviđenju carstva sjena u kojem se spiritualna Nikija umnaža do beskraja (ovdje, konkretno u 28 inkarnacija), pa scenu preplavljuje nježna treperava bjelina, i to hipnotičko iskustvo doživljajne poezije tijela postignuto savršenom, harmoničnom disciplinom tijela u matematički čistoj kombinatorici uzorka, čini klasični balet jedinstvenim i svevremenim i objašnjava njegovu trajnu snažnu privlačnost.
  
  Umjesto zaključka poslužit ću se Razmišljanjima o plesnom klasicizmu Alastaira Macaulaya: „Ako gledajući klasični ples shvatimo da ne gledamo utopijski svijet nego život, oplemenjen i uređen život u kojem agresija, osjećaji i senzualnost nisu potisnuti nego korišteni unutar skupa manira ili su korišteni kako bi taj skup manira proširili, tada počinjemo razumijevati njegove tajne.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 14. lipnja 2015.
  (osvrt se odnosi na prvu repriznu izvedbu 8. lipnja 2015.)
  foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Maja
Đurinović