Sve nijanse erotike
Hrvatsko narodno kazalište Split: Tramvaj zvan čežnja, kor. i red. Dinko Bogdanić, glazba Mladen Tarbuk.
-
Čak treća premijera hrvatskih autora ove sezone donijela je na daske HNK-a Split suvremenu tematiku. Bogata sezona (baletni ansambl je također bio angažiran u kreiranju i izvođenju predstave Plesni triptih povodom Svjetskog dana plesa) zaokružena je premijerom predstave Tramvaj zvan čežnja u koreografiji i režiji Dinka Bogdanića, a na glazbu Mladena Tarbuka. Djelo je rađeno po motivima istoimenog, jednog od najslavnijih djela američke suvremene drame 20. stoljeća autora Tennessee Williamsa. Tekst je na praizvedbi 1947. u režiji Elije Kazana doživio velik uspjeh, a autor je 1948. dobio Pulitzerovu nagradu. Planetarnu slavu ovoj popularnoj drami omogućila je filmska verzija, također u režiji Elije Kazana u kojoj su glavne uloge tumačili Vivien Leigh (nagrađena Oskarom za glavnu žensku ulogu) i fantastični Marlon Brando. Početkom 1960-tih godina Slavenska-Franklin Ballet izlazi s istoimenim baletom u koreografiji Valerie Bettis, u kojem je Mia Čorak Slavenska zablistala kao, po riječima samog Williamsa, njegova najbolja Blanche DuBois. Znamenit je također balet Johna Neumeiera postavljena za Stuttgartski balet 1983. i obnovljen godinu dana prije zagrebačke praizvedbe (prema prikazu Sibile Petlevski teško je izbjeći paralele između „koreografsko-redateljskih zahvata“ Neumeiera i Dinka Bogdanića kojemu se često spočitavaju i navode autorske preslike poput Béjartova Brela ili Labuđeg jezera Patrica Barta iz Berlinske opere).
No, predstava je prije deset godina otvorila 23. Muzički biennale Zagreb bijenale i upravo je za nju Bogdanić dobio Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju. U splitskoj izvedbi uz snimku glazbe u izvođenju orkestra zagrebačkog HNK-apod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja, korištena je kostimografija Dženise Pecotić i scenografija Dinke Jeričević velikodušno posuđene iz zagrebačkog nacionalnog kazališta.
Slojevita drama na vidjelo iznosi čitav spektar Williamsovih preokupacija. U adaptaciji autori su zadržali motive koji se odnose na homoseksualnost, često prisutne u djelima Tennessee Williamsa, i scenu silovanja, koji su iz filma zbog tadašnje cenzure izostavljeni. Balet je koncipiran od dvanaest slika promatranih iz perspektive Blanche DuBois. Fokus je zadržan na scene oko njezina boravka kod sestre Stelle i njezina boravka u umobolnici gdje sve počinje i završava. Naracija teče u razlomljenom vremenskom slijedu dok se Blanche nasumice prisjeća događanja koju su njezinu senzibilnu dušu načetu alkoholom, dovele do luđačke košulje. Režijom, dramaturgijom i glazbom jasno je naznačen prelazak iz objektivnog u subjektivan svijet glavne protagonistice. Ona se u svom kaotičnom umu neprestano vraća dramatičnim i nasilnim zbivanjima suvremene stvarnosti u kojima se nikako ne snalazi.
Na premijeri je ulogu Blanche DuBois tumačila izvrsna Elena Nikolaeva. Dražesna, glumački sofisticirana, tehnički upečatljiva, uvjerljivo je odigrala ulogu razmažene, neurotične Južnjakinje koja bježeći od svoje prošlosti, iznova doživljava situacije koje je odvode u propast. Ulogu Blanche osim Elene Nikolaeva, igraju također iskusne Irina Čaban Bilandžić (njezina povratnička uloga nakon porodiljskog) i Albina Rahmatullina te je doista šteta ne vidjeti i usporediti tako sjajne plesačice. Isto se odnosi i na mušku podjelu uloga. Stanleya Kovawalskog igra Mircea Munteanua, a u podjeli su Artjom Žusov i Ivan Boko. Munteanu, okretan i snažan plesač izrazitih elevacija, a lakoćom savladava zahtjevne tehničke sekvence. Njegov duet s Mihai Mezeiom koji tumači Stanleyeva prijatelja Mitcha, prepun grandioznih skokova, zasigurno je jedan od blistavijih trenutaka predstave.
Vođenje ljubavi baletnim jezikom, pa i silovanje, prikazano je eksplicitno. Vidjelo se golih stražnjica, nedvosmislenih poza, grubosti i erotike napretek. Heteroseksualni i homoseksualni odnosi našli su svoje mjesto na uzburkanoj pozornici punoj oprečnih i sirovih emocija. U tom su kontekstu Mircea Minteanu i sjajna Simona Caputo kao Stella, glumački i plesno ostvarili vrlo pretenciozne i ekspresivne ljubavne duete. Snažan utisak na publiku ostavili su Lev Šapošnikov kao Stariji gospodin i Remus Dimache kao Allan. Jednostavnim i sugestivnim koreografskim jezikom oni su svoju tragičnu zabranjenu ljubav pretočili u pokret i gestu. Predstava započinje i završava snažnim, proročanskim glasom Lejle Bajramović u liku Meksikanke: Flores, flores para los muertos. Fatalna pojava okarakterizirana kostimom i šminkom, sveprisutna je na sceni i vrlo vješto iskorištena prilikom promjena iz slike u sliku i praktično uklanjanje rekvizita sa pozornice.
Predstava je protočna i dramaturški znalački vođena. Pretapanje iz slike u sliku je neusiljeno i logično. Rotaciona pozornica korištena je za prikaz rastrojenog psihičkog stanja, a istovremeno i funkcionira vrlo praktično. Zbog toga doslovno bode oko uklanjanje kreveta na kraju druge slike kada tri časnika koji se pojavljuju niotkuda (Romulus Dimache, Shunsuke Amma i Askhatbek Yusupuhanov), preciznošću pletenja paukove mreže vode ljubav s Blanche, da bi zatim nespretno izguravali krevet pokušavajući napraviti prijelaz u drugu sliku. Kod izvođača prilikom brojnih kontakata provlači se mala doza nesigurnosti pri doista kompliciranim, zapetljanim i neuobičajenim podrškama što kod izvođača i publike odvlači pozornost od zbivanja na sceni. Intimne scene na velikoj pozornici naglašene su svjetlom Srđana Barbarića, vrlo važnim elementom predstave koji značajno pridonosi atmosferi. Povremeno je svjetlo nedovoljno jasno određeno i izražajno da bi se podržala zahtjevna i suptilna radnja na ogromnoj pozornici.
Unatoč primjedbama, baletna predstava Tramvaj zvan čežnja hrabro i nadasve slobodno na scenu iznosi sukobe međusobno različitih socijalnih struktura i sukobe različitih unutarnjih svjetova kroz sukob grube realnosti s iluzijom. Kod svih protagonista zajednička je žudnju za ljubavlju, ma kakva ona bila.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 22. svibnja 2015.
Piše:
Sanja Petrovski