Izvedbom La fille mal gerdée (The Wayward Daughter) ili, kako je u nas prevedeno, Vragolasta djevojka Frederica Ashtona završila je sezona prijenosa uživo na najljepši mogući način. Predstava je bila doslovno – vragolasta! Dva čina smijeha, humora i veselja (nadahnuta bakropisom Pierre-Antoinea Baudouina Kazna / Majka kori mladu djevojku) čine balet koji je praizveden 1789. na glazbu Ferdinanda Hérolda, u koreografiji i po libretu Jeana Daubervala. U to doba je predstava s običnim ljudima i folklornim elementima koraka i glazbe bila novost koja je doživljavala nevjerojatan uspjeh na svim scenama. Héroldova glazba se tijekom godina mijenjala i dorađivala, kao i koreografija koja je doživljavala stalne promjene.
Frederic Ashton je Vragolastu djevojku postavio još 1960. godine (u istom londonskom kazalištu iz kojeg smo pratili ovu izvedbu), a postigla je ogroman uspjeh i zadržala se do danas na repertoaru – punih 55 godina! Svi elementi čine od ove „briljantne komedije“ remek-djelo: od vrlo zahtjevne Ashtonove koreografije, do glazbe Ferdinanda Hérolda, scene Osberta Lancastera i naravno interpreta pred kojima je veliki zadatak. (Ravnatelj londonskog baleta Royal Opera House, Kevin O'Hare požalio se na aktualni problem vezan uz prijenos Ashtonove koreografije. Sve je manje izvornih plesača koji su surađivali s Ashtonom i koji su do danas prenosili koreografiju, te je osnovana fondacija Frederic Ashton u svrhu obrazovanja kadra koji bi i dalje vjerno prenosio kako ovaj balet, tako i sva ostala njegova djela.)
Radnja baleta se odvija u dvorištu seoske farme. Veliku ljubav između dvoje mladih, Lise i Colasa uznemiruje i ne dopušta stroga Lisina majka, udovica Simone (koju tradicionalno igra muškarac), jer dogovara brak s budalastim sinom seoskog bogataša. Lisu igra već nam poznata Natalia Osipova (koju smo nedavno gledali u Labuđem jezeru), i to tako da se čini da skače do nebesa. Njezina stopala kao da ne dotiču tlo i to je nešto nevjerojatno. Osjećaj konstantne elevacije ostavlja dojam leptira koji nježno lebdi i onda samo promijeni cvijet ispod sebe. Zapanjujući su njeni grand jetèi, fouettési u okretu, pa couru s kojima prelazi preko cijele pozornice kao da stoji na pokretnoj traci. Piruete i sve toureve izvela je ne razmišljajući koliko će ih izvrtjeti – 2, 3 ili 4, jednostavno bi se prepustila i vrtjela. Užitak je gledati takvu slobodu i mislim da u njezinu slučaju snimka ne umanjuje prijenos energije. Prelazak rampe kod Natalije Osipove je doslovan i neupitan. Ona sama kaže kako je to njezin karakter, ovako vragolasta i neuhvatljiva, i da je zato njezino uživanje u ulozi Lise tako očito. Napomenula je još kako se ruski stil u kojem je ona odgajana razlikuje od engleskog stila i kulture te da je ustvari najviše vremena potrošila na usvajanje engleskih manira, koje se u Ashtonovim koreografijama jako ističu.
Predstava počinje buđenjem jutra i famoznim plesom pijetla i kokica. Mnoštvo plesača je prvo iskustvo u baletu Vragolasta djevojka imalo baš u tim ulogama. Čak i slavna engleska primabalerina Lesli Colier govoreći u pauzi između činova, spominje kako joj je uloga kokice bila prva uloga, nakon koje je dobila glavnu rolu i do danas ostala kao jedna od najpoznatijih Lisa. Colier se prisjetila rada s Ashtonom koji je rijetko bio zadovoljan tražeći uvijek više. Inzistirao je na brzini stopala, i sve te sitne koračiće mogla je izvesti samo balerina s enormnom, vrckavom energijom. Colier je upozorila na još jedan težak moment iz predstave, duet sa trakicama, kod kojih je teže naučiti zapetljavanje i odpetljavanje (a da se pritom ne raspadne željeni položaj traka) nego plesni korak.
I stvarno kada su u predstavi Lisa i Colas otplesali duet i uspješno složili i isprepleli trakice, odjeknuo je veliki aplauz iz gledališta. (Lijepo je kad publika prepoznaje teške elemente te nagradi plesače pljeskom!) Izdvojila bi još trenutak kad Lisa stoji na balansu, u attitude pozi na špici i drži se s jednom rukom za trakice koje tada ansambl okreće, okrećući pritom i samu balerinu. U tom trenutku svi plesači moraju surađivati s velikom koncentracijom jer bi i najmanji trzaj mogao srušiti balerinu.
Steven McRae je bio odličan u ulozi Colasa. Brzina nogu i okretnost te bezbroj sitnih i veznih koračića davale su njegovoj varijaciji polet i lakoću. Naravno da je Alain prosac (Paul Kay) izazvao najviše smijeha u publike svojim komičnim ponašanjem i nespretnošću. Dio koji uvijek posebno razveseli u ovom baletu je ples s klompama Lisine majke. Prepoznatljiva, vesela, ritmična, lako pamtljiva glazba odlična je podloga plesu s klompama koji oduvijek plešu muškarci ne bi li potencirali i još više naglasili razliku između nježne kćerke Lise i velike, stroge majke koja joj brani viđati se s dragim. Plesač koji pleše majku, Philip Mosley već niz godina izvodi tu ulogu i očito beskrajno uživa. Mnogi pamte ovu predstavu i po sceni u kojoj ansambl pleše majsko drvo, gdje se najviše osjeća homogenost ansambla.
I na kraju, majka ipak popušta i prihvaća pravu ljubav Lise i Colasa te se oni vjenčaju, a sve završava čudesnim plesnim slavljem: podrške u duetu su bile kao one kod klizača na ledu, a u solo varijacijama plesači izvode akrobatske elemente kao da su u vrhunskom cirkusu. I pri tom plešu sve brže i brže...
Za sljedeću sezonu, koju s nestrpljenjem očekujemo direktor Baleta Royal Opera House Kevin O'Hare najavio je repertoar od šest naslova: Giselle, Orašar, Frankenštajn, dva složena programa te jedan balet Kennetha MacMillana.
© Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2015.