Baleti.hr

Zakopano u pijesku

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Šeherezada, kor. Leo Mujić; Carmen, kor. Ronald Savković

• 
  
  Nakon uistinu pravog debakla zvanog Barok balet / Dozvoli mi da plačem riječki Balet je u petak 10. travnja 2015. premijerno izašao s dva privlačna klasična naslova: Šeherezada i Carmen, povezana imenima osebujnih, snažnih ženama kao ishodištem djela i – pijeskom na prosceniju, simbolom množine, pročišćenja, vremena; ili jednostavnije, komadićem pustinje ili plaže, mjestom tople podatnosti tijelu.
  
  Baletna jednočinka Šeherezada na orkestralnu suitu Nikolaja Rimskog-Korsakova vezana je u povijesti plesa uz nastup Djagiljevljevih Ruskih baleta u Parizu: nastala je 1910. prema promišljenom receptu: egzotično, erotično i spektakularno, u koreografiji Mihaila Fokina (libreto Benois, scena i kostim Bakst) i izvedbi karizmatične, fatalne trojke Ida Rubinštajn, Vaclav Nižinski i Enrico Cecchetti. Glazba skladana kao „kaleidoskop bajoslovnih slika“ Orijenta iz Šeherezadine pričaonice dobila je prilično banalan libreto: kralj Šahrijar ima harem ali zapravo voli samo ljepoticu Zobeidu, a njegov brat Zeman, inače skloniji hedonizmu, s pravom sumnja u njezinu vjernost; čim braća odu u lov djevojke pozivaju robove u harem; tako ih kralj koji se uznemiren bratovim primjedbama vrati ranije zatiče u orgijama, i usprkos osobne slabosti spram Zobeide, sve kažnjava smrću. (Margarita Froman, nekadašnja članica Ruskih baleta prenosi Šeherezadu u Zagreb već 1922, a čini se da je bila popularna jer je obnavlja 1932. i 1935. pa 1945; u Osijeku koreografiju 1952. postavlja slovenski plesni umjetnik Stjepan Suhi, a u Splitu 1962. Franjo Horvat.)
  
  Koreograf riječke Šeherazade, Leo Mujić vratio se glazbi u smislu slobode interpretacije i asocijacije, ali je negdje, vrlo neobično za njegov autorski pristup, upao u kontradikciju između „poštovanja apstraktnosti“ i neke nametnute angažirano suvremene, nadasve zbunjujuće narativnosti djela koja se i ne čini u suglasju s glazbom. Nije baš jasna veza između tako poetičnog i vizualno snažnog izranjanja likova (kao iz pijeska vremena) koji će na početku, koji obećava, vrlo slobodno postaviti u odnose mudru Šeherezadu i nasilnog ali i strasno radoznala Šahrijara i njegovu dvorsku svitu, i – Dubaia kao mjesta radnje; centra moći izraslog na nafti, gdje je „kraljevstvo shoppinga“ i gdje „bolno nedostaje umjetnička nadogradnja društva“?
  
  Uz to likovi su opterećeni dimenzijom alegorijskog značenja (Ironi-ja, Strast, Mudrost, Ljubav i Dželat, Anđeo, Agresija, Slabost, Poštovanje) čime bi njihovi susreti (dueti, trojke..) trebali biti dodatno znakoviti, ali zapravo su plesači: profinjeno lijepi, brzi i čisti u izrađenosti i lomljenju pokreta na poznato visokoj razini Mujićeve poetike plesanja, ostali blijedi bez osobnog erosa igre… Tek se možda Balazs Baranyai kao kralj Šahrijar izborio za svoju (scensku) Strast, kao i duhoviti djetinje razigrani, posve drugačiji i neobavezni par Mlade princeze i Mladog princa u izvedbi Laure Orlić i Owena Lanea, no i to se izgubilo u kontekstu općeg prelijevanja energije. Nema sumnje da je Mujić ovdje ubacio neke svoje šifre, ali je moguće i previše toga u vremensko prostornom ograničenju značenjski htio preklopiti pa je u konačnici i ono najvažnije – plesni izričaj, uz tek nekoliko muzikalnih plesnih dionica – ostalo nekako formalno i vidljivo u segmentima. Mujić je iznimno kreativan i plodan autor, i nesumnjivo majstor zanata, no ovaj put mu se jednostavno nije dogodio, odnosno ponovio moćni doživljaj plesnog teatra dosegnut s riječkim baletom lani u Pour homme et femme.
  
  Drugi dio večeri pripao je vjerojatno najpopularnijoj operno / baletnoj glazbi na svijetu, vječnoj Carmen. Mériméeova priča o neukrotivoj, hirovitoj Ciganki, o strasti slobode življenja koja izaziva sudbinu i smrt, stalna je i poticajna tema autorskih i izvođačkih interpretacija. I ako je nedavno u Rijeci opera Carmen pomaknuta u pokret i tjelesnu napetost u koreorežiju Selme Banich (vidi ovdje). Ronald Savković je baletnom uprizorenju pristupio više kao redatelj scenskih slika nego koreograf, što je samo po sebi moglo biti vrlo uzbudljivo i drugačije u proizvodnji dramatičnog naboja između likova. Naime, on cijelo vrijeme niže sjajne, efektne slike; živopisno razvedena scena bude silno napeta u dramatičnim tišinama okamenjenog pokreta koji bi onda trebao buknuti!
  
  Ali na taj odlično pripremljeni suspense scene eksplodira – glazba (nakratko), ali ne i plesački pokret. Nema dinamike, tjelesnog naboja potrebnog za dramu strasti, sve je nekako namješteno, zaustavljeno u pozama, s puno prešetavanja bez razvoja i krešenda. U tom kontekstu je i Carmen Tamare Szilagy blijeda, i uopće je teško primijetiti kako je tko nešto otplesao, ili izveo, jer su plesni brojevi kratki, jednostavni i nemaštoviti. Uz već poznate likove drame, uokvirene burlesknim narodom, Savković uvodi i lik Mériméea (Jurica Marčec) koji u scenskim tišinama izgovori poneku rečenicu, što je zanimljiv dramaturški element s nekim upitnim detaljima u realizaciji, a za efektne plesne točke u balet su pozvani gosti Marko Kalc i Roman Vrančić.
  No, uspjela je završna redateljska gesta, rez kojim se na kraju neutralizira upravo prikazana tragedija, poetična slika mrtve Carmen u pijesku; umjesto poklona ansambl se na aplauz privatno baca u plesnu burlesku poznatog glazbenog hita izazivajući veselje, koje je končano prešlo rampu, te je i publika, zaboravljajući naporne heroine i njihove sudbine, pjevušeći i u veselom ritmu, odšetala u noć.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2015.
  (uz repriznu izvedbu 11. travnja 2015.)
  
  Nikolaj Rimski-Korsakov
  Šeherezada
  koreograf Leo Mujić
  asistentica koreografa Ilja Louwen, scenograf Dalibor Laginja, kostimograf Aleksandar Nošpal, dizajn svjetla Dalibor Fugošić, projekcija Daniel Žeželj, baletni majstor Oxana Brandiboura, asistentica scenografa Aleksandra Ana Buković
  izvode: Marta Kanazir (Šeherezada (Ironi-ja)), Balazs Baranyai (Kralj Šahrijar (Strast)), Paula Rus (Dunjazada (Mudrost; Šeherezadina sestra)), Svebor Zgurić (Šahzeman (Ljubav i Dželat; Kraljev brat)), Balint Raucher (Vezir Đžafer (Anđeo, 3.entitet)), Laura Orlić (Mlada princeza), Owen Lane (Mladi princ), Daniele Romeo (Sultan Indije), Cristina Lukanec / Irina Kӧteles (Princ Husein (Agresija; Najstariji brat)), Sabina Voinea Vukman / Marta Voinea Čavrak (Princ Ali (Slabost; Srednji brat)), Anca Zgurić (Princ Ahmed (Poštovanje; Najmlađi brat)), Joseph Cane  (Princeza Nouronnihar)
  
  Georges Bizet
  Carmen
  koreograf Ronald Savković
  dramaturg Srđan Sandić, scenograf Dalibor Laginja, kostimograf Aleksandar Nošpal, dizajn svjetla Dalibor Fugošić, video projekcije Filip Koludrović, asistentica scenografa Aleksandra Ana Buković
  izvode: Tamara Szilagyi / Marta Kanazir (Carmen), Cristina Lukanec / Irina Köteles (Madame), Andrei Köteles / Svebor Zgurić (Makro), Balint Rauscher / Joseph Cane / Owen Lane (Don José (Konobar)), Daniele Romeo / Balazs Baranyai (Escamillo (Mafijaš)), Jurica Marčec  (Mérimée), Anca Zgurić, Paula Rus, Sabina Voinea Vukman, Marta Voinea Čavrak, Tena Ferić Dokmanović, Tanja Tišma, Deana Marčić (Burleska – djevojke), Joseph Cane, Svebor Zgurić, Balint Raucher, Dimitrij Andrejčuk, Vitalij Klok  (Burleska – dečki), Marko Kalc (Hula hop performer), Roman Vrančić (Plesač)

Piše:

Maja
Đurinović