Labuđe jezero je baletna predstava koja ne može dosaditi. Nedavno sam pisala o izvedbi iz Boljšoj teatra, a pogledala sam bezbroj različitih verzija i nevjerojatno je koliko svaka (iako slijedi isti scenarij), iščitava i prezentira ovaj balet praizveden davne 1877. godine u Moskvi, na drugačiji način. Pokazatelj koliko je ovaj balet popularan, zasigurno je i činjenica da su za prijenos uživo iz londonske Royal Opera House rasprodane sve ulaznice u dvije dvorane zagrebačkog multipleksa Cinestar kina.
Mislim da bi na temelju same predstave, bez pročitane najave, rijetki pogodili iz kojeg je teatra ova izvedba. Naime, scena a pogotovo kostimi Yolande Sonnabend, kao i koreografija, pogotovo karakternih plesova toliko je osmišljena i realizirana u ruskom stilu da je prva pomisao i bila da gledamo predstavu iz Moskve ili Kirova... Čak u usporedbi s Labuđim jezerom Jurija Grigoroviča iz Boljšoj teatra o kojoj sam nedavno pisala, ruski stil osjeća se više u londonskoj inačici. Grigorovič je pribjegao modernizmu i avangardnom stilu šezdesetih godina, pa je odmak od tradicionalnog vrlo vidljiv, dok je Anthony Dowell u očitoj potrazi za povijesnim temeljima došao do osmišljavanja i inscenacije Labuđeg jezera kakvom se pretpostavlja da su je postavili njeni izvorni autori Marius Petipa i Lev Ivanov.
Uvodni govor prije samog početka prijenosa, vodila je bivša zvijezda, primabalerina Darcy Busell. Prisjetila se svog prvog nastupa u toj predstavi koja je na londonskoj sceni već punih 28 godina, od 1987. godine. Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti i premijernog princa Jonathana Copea, koji se i dan danas sjeća svih opaski i želja koreografa te sada djeluje kao baletni majstor i prenosi svoje iskustvo na nove generacije. Direktor Royal Balleta Kevin O'Hare je naglasio da Labuđe jezero nije bilo koji balet, nego da je to „The Ballet“, gdje je uz vrhunske soliste, esencijalna uloga ansambla. „Balerine, labudice moraju disati zajedno.“
Zastor se otvara i spektakl počinje. Scena je doduše malo tamna, s gotičkim elementima starog dvorca, ali je u isto vrijeme razigrana i šarena. Događaji koji se odvijaju u predvorju dvorca veseli su i prpošni, prepuni ruskih manira i znakovlja, pogotovo na kostimima i dekoraciji. Princ Siegfrid (Matthew Golding) pojavljuje se u vojničkom kaputu. Krasi ga odvažnost, vojnički hod i prodoran pogled. U ovom djelu Dowelove režije princ je više-manje figura, ples i tehničke bravure pokazuje tek u trećem činu u varijaciji i codi.
Što se tiče koreografije, ona se ne razlikuje previše od onih koje smo imali prilike vidjeti na zagrebačkoj sceni a opet ima mnogo dijelova u kojima si je koreograf dao kreativnog oduška. Ima tu pomalo i Deana i Danovskog (spominjem ih kao poznate zagrebačkoj publici), odnosno engleske i ruske inačice koja je stapanjem stilova dobila novu kvalitetu. Dvorske lude u ovoj verziji nema nego je na taj dio glazbe postavljen dražestan, razigrani ples dvije male balerine iz baletne škole.
Valcer i poloneza isprepleteni su i plešu ga svi i pučani i aristokracija, djeca i vojnici. Isprepliću ga kao majsko drvo kojega pletu na sceni pred kraj 1. čina. Pauza je bila kratka, tek nekoliko minuta kada počinje 2. čin u kojem se pojavljuje princ sa svoja četiri kadeta koji dolaze na jezero u lov na labudove. Uznemiruje ih pojava labudice koju pleše Natalia Osipova, ruska zvijezda koja je otišla na zapad i zadnjih je nekoliko sezona članica Royal Balleta. Njezin pedagog Jonathan Cope kaže da je obožava jer ima u sebi zavidnu spontanost s kojom pleše iz dubine duše. Iako sunarodnjakinje, Svetlana Zaharova (Boljšoj teatar) i Osipova dijametralno su suprotne. Napisala sam da je Zaharova kraljica Labuđeg jezera, ali kada sam pogledala u cijelosti način na koji je Osipova donijela ulogu, ostala sam osupnuta. Osipova je mišićave konstitucije i naizgled ne djeluje kao labudica. Fantastično je otplesala Pas de deux u 3. činu, njeni fouettesi su bili izvanserijski i malo je balerina koje mogu konkurirati njenim tehničkim dostignućima; a u 2. činu je bila toliko srčana, spontana, emotivna i snažna, dirljiva kao da joj je to zadnja večer, zadnja izvedba u životu … Osipova je, inače karakterna balerina s enormno visokim skokovima i čudesnim vrteškama, a otplesala je labudicu sa svim vrlinama koje jedna vrhunska balerina može imati.
Zanimljivost ove predstave su ansambl labudice u kostimima neobičnim za Labuđe jezero. One naime nose duge kostime, bijele haljine pomalo nalik onima u 2. činu Giselle. Duge suknje, iskidane i pune perja i tila, djeluju pahuljasto kao tijela pravih labuda. Ostaje pitanje zašto onda samo glavna labudica, Odetta, ima pačku, kratku malu haljinicu, odnosno zašto je takva razlika između ansambla i solistice, kada su sve – labudice?
U 3. činu sve je opet mračno, sve uloge i svi plesovi su pod maskama te djeluje morbidno. Predstava završava tragično – princ Siegfrid odlučuje umrijeti s Odette te oni zajedno skaču s litice u ponor hladnog jezera, konačno sjedinjeni u smrti i – ljubavi vječnoj...
© Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 8. travnja 2015.
