Sustipanska plesna čarolija

Balet HNK u Splitu na 54. splitskom ljetu: Felix Mendelssohn, San ljetne noći, koreograf Youri Vamos, 3. i 4. 8. 2008.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski prošle je godine u dramskoj predstavi na Dubrovačkim ljetnim igrama postavila Shakespeareov San ljetne noći s odličnom mladom glumačkom ekipom na prekrasni Lokrum, na čijoj se kamenitoj obali (koja je stvorila idealan svevremeni, iskonsko božanski ambijent za ovo djelo) tik uz more odvijala glavnina prizora. Organizatori Splitskog ljeta također su pronašli idealnu lokaciju za ovo djelo u baletnoj verziji: bivše groblje Sustipan puno borova i čempresa danas je predivno šetalište s pogledom na Dioklecijanovu palaču i obližnje otoke, idealno za sastanke ljubavnih parova koji su i u središtu priče ovog djela.

Doduše, dubrovačka je predstava bila u punoj mjeri ambijentalna, tek se naknadno prilagođavajući za gostovanja, dok je u splitskoj, u koreografiji i režiji Yourija Vamosa od samog početka vidljiva režijsko-scenografska namjera prebacivanja u zatvoreni prostor (ipak su na otvorenom samo dvije izvedbe), te je Sustipan poslužio kao okvir, lokacija na kojoj je postavljena (relativno mala) kazališna pozornica.

Dodatni razlog tome je zahtjevnost baletne predstave koja traži savršenu podlogu te je znatno manje prilagodljiva terenu od dramske, no nema sumnje da je ambijent i ugođaj bio sjajan, te da su se scenografija Dinke Jeričević (osobito kraljevsko ljubavno gnijezdo Oberona i Titanije, s paukovom mrežom koja naglašava njihove spletke i lov nevinih žrtava) i kostimi Sonje Obradović (osobito goldfingerovski kostimi za Oberona te lepršavi kostimi Robina i Pucka i nostalgični kostimi ljubavnih parova) idealno uklopili u takvo okruženje.

Mendellsonova glazba iz različitih djela bila je lijepo odabrana i činila skladnu cjelinu koju nije mogla narušiti ni skromna kvaliteta reprodukcije snimki (koje bi u kazalištu svakako trebao zamijeniti živi orekstar, ako to već nije bilo organizacijsko-financijski moguće izvesti na Sustipanu).
Vamosov koreografski rukopis ovdje je različit od prikladno vrlo elegantnog i rafiniranog Romea i Julije kojim je prošle godine oduševio na kultnom Peristilu, kada je pomno dorađenim pokretima i sjajnom međuigrom likova uz kranje uživljene soliste dočarao sve emocije i tragiku Shakespearove drame. San ljetne noći bio je izazov drugačije vrste (u razigranosti bliži njegovoj izvrsnoj zagrebačkoj Coppeliji na Montmartreu), kojem je Vamos adekvatno odgovorio, dobro prilagođujući svoju (triput postavljanu) njemačku koreografiju ovog djelu splitskim solistima. Njegov San je duhovit, dinamičan i razigran, ali istodobno i mističan i snolik u scenama koje to zahtjevaju.

Kao što je zagrebačka predstava pokazala, za njegove predstave koje su režijskim konceptima i naglašenim glumačkim zahtjevima bliski kazališnim komedijama i mjuziklima, ključan je rad i talent solista (George Stanciu je u Coppeliji bio neuporedivo glumački bolji od Michala Matysa), i oni ga na Sustipanu nisu iznevjerili.

Najimpresivniji tumači svojih uloga bili su markantan i autoritativan Azamat Nabiulin, istinska zvijezda splitskog Baleta, kao besprijekorno oživljeni vilinski kralj Oberon koji suvereno dominira pozornicom, te razigrani i šarmantni Aydar Valeev u zahvalnoj komičnoj ulozi Vratila. Sanju Nevešćanin na drugoj je izvedbi zamijenila Albina Rahmatullina, koja je elegantno i precizno otplesala ulogu vilinske kraljice Titanije. Nestašni Puk i Robin bile su živahne Monika Dinoni i Zvončica Gracin, dok su šarmante mlade parove odigrali Elena Nikolajeva kao Helena i Irina Čaban u ulozi Hermije te odlični Artjom Žusov kao Demetrije i Andrej Kremz u ulozi Lisandra.

Iznenadna i parcijalna lokalizacija s putokazom za Imotski i konobom na pokretnoj pozadini bila je pomalo nepotrebno podilaženje splitskoj publici, jer je predstava i bez toga dovoljno dopadljiva i komunikativna. Univerzalnost ove predstave njena je vrlina i nije ju mudro narušavati. U pronalažanju režijskih motiva za takav postupak programska knjižica ne pomaže jer je riječ o prijevodu inače kvalitetnog teksta napisanog za njemačku predstavu iz 1998. Kao još jednu manju primjedbu na ovu vrlo kvalitetnu predstavu navedimo pojavu anakrone motorne trokolice koja se sa svojom bukom i dimom auspuha na ovako idiličnoj, prirodnoj lokaciji i maloj pozornici doimala poput grotesknog uljeza.

Cjelina je ipak bila dojmljiva i skladna, te je dvosatni San tako brzo prošao u sparnoj ljetnoj noći i pretvorio se u sjetno sjećanje na Sustipan kojim su dvije noći vladali splitski vilenjanci i vile vođeni mađarskim baletnim čarobnjakom.

Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 9. kolovoza 2008.