Ljubav prema nacionalnoj baštini
Hrvatsko narodno kazalište Split: Fran Lhotka, Đavo u selu, kor. Pia i Pino Mlakar, kor. prenijeli Ljiljana Gvozdenović i Dinko Bogdanić
-
Prva ovogodišnja baletna premijera HNK-a Split bila je potpun uspjeh. Odabir baletno-scenskog ostvarenja, i kako se često naglašava, jednog od naših najpoznatijih baleta Đavo u selu autora Frana Lhotke naišla je na veliko odobravanje ne samo publike, nego i struke. Osim same premijere kojom su obilježene osamdeseta godišnjica praizvedbe baleta i stogodišnjica zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Split, organizirana je u foajeu izložba fotografija i kostima splitskih i zagrebačkih izvedbi Đavla. Istovremeno je na istom mjestu inicijativa tvrtke Enti Šport Život je ples našla svoje mjesto pod staklenim zvonom i radoznalim pogledima publike koja je mogla razgledati kreacije hrvatskih dizajnera na temu baletnih papučica. Sav prihod od prodaje donirat će se (kao i dosad) novoosnovanim Plesnim studijima pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Uoči početka premijere publiku je pozdravio v.d. ravnatelja Baleta Dinko Bogdanić i na pozornicu pozvao petnaest plesača koji su sudjelovali u dosadašnjim izvedbama Đavla u selu u produkciji HNK Split počevši od Anči Mladinić koja je plesala danas daleke 1954. godine kada su prvu splitsku premijeru postavili Ana Roje i Oskar Harmoš. Franjo Horvat je postavio predstavu 1972. na Splitskom ljetu, a 1986. koreograf je bio Zvonimir Reljić. Godine 1993. posljednji put na daskama splitskog kazališta koreografiju prenosi Sonja Kastl dodajući joj elemente klasičnog baleta. A točno na 80. obljetnicu praizvedbe koreografiju Pije i Pina Mlakara na scenu HNK Split prenose Ljiljana Gvozdenović i Dinko Bogdanić, plesači koji su nekada zajedno plesali Jelu i Mirka.
Orkestrom i zborom Opere dirigirao je Hari Zlodre. U izvedbi sudjeluje preko 170 izvođača: baletni solisti i članovi baletnog ansambla, djeca polaznici Studija HNK Split, plesači muškog ansambla KUD-a Jedinstvo i KUDŽ-a Filip Dević, orkestar, zbor i solisti splitske Opere. Scenografija Antuna Augustinčića i kostimi Inge Kostinčer realizirani su u suradnji sa zagrebačkim HNK-om odnosno preuzeti iz zagrebačke postave Đavla iz 1954. koja je onda obnovljena 2002. a koje su za potrebe splitskih izvedbi prilagodili i nadopunili Antun Serdar i Ika Škomrlj.
Đavo u selu vrhunsko je ostvarenje hrvatske klasične baletne umjetnosti. To antologijsko djelo Frana Lhotke nadahnuto narodnom pričom o Đavlu i njegovom šegrtu, praizvedeno je u Stadttheatru u Zürichu 1935. godine i polučilo kod publike i kritike senzacionalan uspjeh. Scenska realizacija Lhotkina djela dobila je svoju vrhunsku umjetničku i vizualnu dimenziju kroz simultanu sinergiju scenarija i koreografije bračnog para Pije i Pina Mlakara koja je i dan danas svježa i živa. Lhotka je paralelno utjelovio dva svijeta: vanjski, realističan kroz ljubav Jele i Mirka nasuprot simboličnom svijetu podzemlja kroz likove Đavla i njegove družine. Balet se sastoji od tri čina koncipirana kroz osam slika međusobno kontrastno tematski raspoređenih što pridonosi dinamici predstave već samom strukturom.
Uigran par Artjom Žusov kao Mirko i Eva Karpilovska kao Jela djeluju skladno i harmonično na sceni. Lirska nota kojom su obilježeni njihovi sretni trenutci, u suprotnosti s nesrećom koja ih je zadesila, izvlače na vidjelo bogatu paletu emocija izraženu glumačkim i mimskim nijansama. Artjom Žusov je decentan i profinjen glumac i plesač. Stilski vrlo odmjeren, sjajan plesni tehničar, pouzdan i nenametljiv partner te stoga idealan odabir za ulogu Mirka. Emotivna borba koju proživljava transparentno je prikazana bogatom paletom geste i mimike. Emotivna Eva Karpilovska kao i njezin partner, proživljava na sceni sve krajnje emocije – od velike zaljubljenosti i sreće do istinske tuge zbog nevjere i prisilne udaje za nevoljenog mladića. Tuga i bol ostavljene žene, rastrojenost i bezvoljnost u sceni prošnje, nevoljko sudjelovanje u vlastitoj svadbi, situacije su kada je majstorski uvjerljiva. Lirske scene idilične ljubavi i sreće pomalo su sladunjave, sa istim izrazom lica bez istinske strasti i oslanjaju se na vanjske efekte.
Ulogu Đavla na premijeri je samouvjereno i snažno odigrao Mihai Mezei. Virtuozan u pokretu, dobar tehničar, lakrdijaš i sjajan pantomimičar, možda jest malo prelijep za ulogu Đavla. Iako nisam gledala Oskara Harmoša u toj ulozi već sam sa njegovim uprizorenjem upoznata preko fotografija, njegov lik svojom visokom figurom, dijaboličnim izrazom lica i upečatljivim profilom kao da se nadvio nad cijelu predstavu i prosto mami na usporedbe. Možda je i bolje što se nastojala izbjeći bilo kakva sličnost s tim najupečatljivijim Đavlom hrvatske plesne scene. Đavolica koju tumači gipka, snažna i ekspresivna Elena Nikolaeva, omiljeni je lik baletne publike. Nikolajeva se saživjela sa svojom ulogom i s velikom lakoćom izvela sve zahtjevne elemente klasične baletne tehnike. U trećoj po redu slici na temu sajma, Đavao na scenu iznosi krhku lutku koju igra Monica Dinoni. Vilinski pečat netipične baletne lutke iznenađuje svojom pojavom. Po karakteru uloge korespondira sa svojim gazdom, nonšalantno, začudno duhovito i lakrdijaški.
Uvježban, razigran i zaigran baletni ansambl, svojom koncentracijom i posvećenošću i najsitnijim folklornim koracima pridonio je veličanstvenom dojmu ovog baleta. Čistoća, preciznost, uvježbanost i karakter pokreta rezultati su očito predana rada tandema Ljiljana Gvozdenović – Dinko Bogdanić. Sve masovne scene koreografski su pomno razrađene, raskošne, stilski cjelovite i vrlo zanimljive. Elementi ekspresionizma u glazbi podcrtani koreografijom jasno su naznačeni u antologijskoj sceni prošnje za stolom u seoskoj kući na početku trećeg čina. Jednostavnim, minimalističkim pokretima zrelog ansambla u maniri groteske stvara se vrlo moćna, snažna slika ljudske mašinerije. Među svim likovima transformiranim do neprepoznatljivosti ističe se bogat, sramežljiv i zbunjen mladoženja Igor Gluškov. Minimalistički patetično, no vrlo efektno i uvjerljivo stvara od svoje sporedne uloge malo remek-djelo. Posljednji čin i završno kolo u kome sudjeluje pedeset izvođača, glazbena i koreografska kulminacija predstave, ostavlja publiku i plesače bez daha.
Folklor na scenu unosi energiju, ljubav i iskonsku životnu radost. Na neki način dotiče i sklad življenja s prirodom. Balet Đavo u selu oslonjen je na folklorne motive, stilizirano prerađen, protkan općeljudskim temama s autorskim dramaturškim pečatom. Unatoč sjajno uvježbanom, kvalitetnom ansamblu, sveopćoj slici ponekad zasmetaju ustupci klasičnom baletu kao prenaglašen arabesque, previsoki developpe (u nekim situacijama npr. kod golišavih zavodnica dugih nogu taj pokret je dramaturški opravdan, no apsurdan je kada Provodadžija za stolom u trećem činu pri nagibu na jedu stranu, na drugu podiže besmisleno visoki arabesque, ili recimo dosljedno i nepotrebno previsoki á la seconde Jele u ljubavnim scenama koji odvlače pažnju od onoga što je bitno).
Đavo u selu pripada novijoj povijesti hrvatske glazbene i plesne scene, no odavno je zaslužio atribut klasika. Nadahnuto zajedništvo Lhotke i Mlakarovih vrlo je spretno ispreplelo žanrove i stilove: ekspresionizam modernog plesnog i glazbenog izraza s početka 20 stoljeća, grotesku i pantomimu, klasičnu baletnu tehniku i motive folklora, a sve u korist predstave. Kad god se izvodio, Đavo je bio značajan za zajednicu koja ga je producirala. Mislim da danas, u doba besmislenog pojeftinjenja kulture i društvenim situacijama koje mijenjaju svoju pojavnost usko povezanu s nacionalnom svijesti, da ne budem prepatetična, ovakvi projekti predstavljaju pomak prema poželjnoj kulturi življenja. Predstavu iz koje isijava ljubav prema hrvatskoj nacionalnoj baštini rado su i s poštovanjem igrali mnogi vrhunski međunarodni plesni umjetnici na sceni splitskog kazališta. S obzirom na entuzijazam ansambla i velik broj alternacija, nadam se da će Đavo u selu igrati dugo i sretno.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2015.
Piše:
Sanja Petrovski