Baleti.hr

Onaj koji sumnja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Johannes Faust passion, kor. i red. Milko Šparemblek

• 
  
  Cjelovečernja baletna predstava Johannes Faust passion premijerno je izvedena 20. veljače 2015. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radi li se o znatno izmijenjenoj inačici istoimenoga baleta praizvedenog 2001. na istoj sceni ili je riječ o novoj predstavi? Koreograf, dramaturg, redatelj predstave Johannes Faust passion Milko Šparemblek objašnjava: „Kada mi je nova intendantica, gopođa Vrgoč, ponudila da to radim (i. e. obnovu baleta Johannes Faust passion op.a.) s oduševljenjem sam prihvatio, jer mi je to omogućilo da maknem sve nesuvislosti prve verzije, da popravim sve greške iz prve verzije, da ispravim nešto ovdje nešto ondje i malo pomalo sam tako ispravio cijelu predstavu. Načinili smo novu predstavu, koja je u smisaonom smislu također nova.“ (Iz emisije Na kraju tjedna, HR3, 21. veljače 2015.)
  
  Ulomak Muke po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha, glazba nepoznatih srednjovjekovnih autora ili autorica, za predstavu pisana glazba Nevena Frangeša i govoreni tekstovi iz Fausta Johanna Wolfganga Goethea ali i neke rečenice Milka Šparembleka, zvučna su potka ove predstave usustavljene u sedamnaest zasebnih prizora. Njihov dramaturški slijed logično, gotovo kauzalno razvija radnju s kojom Šparemblek ne iskušava postdramskost nego dosljedno svome dosadašnjem radu ustraje u koreodramskome, amalgamirajući pritom intelektualnost i osjetilnost u ono što prepoznajemo kao agoničnu, snažnu šparemblekovsku gestu, izraslu na zasadama ponajboljih ostvarenja europskoga modernog baleta. Likovni dispozitiv čini naglašeno simbolična scenografija Nenada Fabijanića (Faustov radni stol, Mefistofelesovo prijestolje, platna za pralje, mrtvački sanduk, kugla zemaljska i drugo) i raskošno krojeni kostimi Đenise Pecotić, koloristički jarki za puk, a za soliste naglašavajući liniju gornjega dijela tijela i sa slapovima tkanine u donjem dijelu, gdje se vrtlože pokretani gestama nogu i osnažuju, produžuju pokret.
  
  Asistentica koreografa Spomenka Šparemblek i balet-majstori Mateja Pučko Petković i Andrej Barbanov obavili su golemi posao brušenja gestike solista i ansambla, finoga nadzora nad množinom pokreta koji čine ono što Milko Šparemblek opisuje kao strukturu od 10 000 elemenata, dakle koreografiju koju je zamislio i postavio. On kaže: „Ako banalno enumeriram, u jednoj ovako velikoj baletnoj predstavi , koja traje cijelu večer, ima otprilike 10 000 koreografskih elemenata, od maloga prsta pa do velikih skokova i tako dalje. Svaki taj element morate postaviti u točno vrijeme, s točnom dinamikom, na pravome mjestu i uz pravu glazbu ili bez glazbe.“ ( Iz emisije Hrvatska uživo, HTV1, 19. veljače 2015.)
  
  A vladajući i pravovremenošću i dinamikom i prostornošću, muzikalni i plesno-tehnički virtuozni bili su solisti premijerne postave predstave Johannes Faust passion: Tamás Darai kao Faust, Iva Vitić Gameiro kao Margareta, Guilherme Gameiro Alves kao Mefistofeles i Edina Pličanić u ulozi Lilith. No treba naglasiti da je cijeli baletni ansambl precizno i energično iznosio prizore pučkih uživanja s jedne i ratnih stradanja s druge strane, a treba izdvojiti i dvije napasnice, dva Demona, Atinu Tanović i Dunju Novković koje od početka do kraja predstave koncentrirano utjelovljuju klaunsko dvojstvo iskušenja, i Kornela Palinka kao Jedinog preživjelog iz pošasti rata u njegovu ogoljenu ganutljivu solu maloga čovjeka, te Sretan par Natalije Horsnell i Andreja Schifanoa, kao idealizaciju mladenačke ljubavi koja još ni u što ne sumnja.
  
  Ipak, iznad svega, predstavu utvrđuje, natkriljuje, pokreće kvartet u kojemu se neprestance križaju svjetlo i tama: Faust i Mefistofeles, Margareta i Lilith. U naslovnoj ulozi,Tamás Darai zadivljuje lakoćom kojom izvodi tehnički zahtjevne sekvencije i plijeni finoćom gestike. Ali je i rastrgano dramatičan jer je to Faust kroz čije se sposobno mladenačko tijelo probija krhkost i iscrpljenost staroga Fausta u netom, a kao posljedica pakta s Mefistofelesom, pomlađenome tijelu. Također, kao povlasticu toga pakta, on dobiva na dar svu u bijelome, lijepu i punu života, nezapitanu i netaknutu Margaretu. U zanosnoj plesnoj izvedbi Ive Vitić Gameiro ona je veoma mlada, vižljasta, dugokosa, plavokosa, zaigrana i nježna Gretica u prvome dijelu, a u drugome izluđena u svome rastrojstvu Ofeliji slična, gotovo animalnim očajem shrvana djevojka, u zaprljanoj bjelini svoje odjeće, dok kao čedomorka držeći zubima zavežljaj u koji je umotano mrtvo djetešce puzi scenom. Iva Vitić Gameiro posjeduje sve tankoćutne izvrsnosti suvremene balerine koja može utjeloviti, nadahnuti, otplesati najzahtjevniji repertoar klasičnoga baleta i suvremena plesa.
  
  Suprotnost Faustu i Margareti su, u tamnocrvene halje odjeveni, skladni i sukladni par: muškarac i žena koji stalno niječu, iskušavaju i sumnjaju – Mefistofeles i Lilith. Ustrajno, polagano, promišljeno zavođenje plesnom gestom Guilhermea Gameiro Alvesa uspostavlja Mefistofelesa u amblematičnoj za ovu predstavu, ponavljanoj gesti vaganja ili prekriženih ruku na prsima u gesti promatranja, iščekivanja rezultata svojih zamisli, pothvata. Pritom, Mefistofeles je neumoljivo strpljiv, jer on, Goetheovim stihom u Faustu, pita: „Čemu užitak ravnoputi?“ Tek u ponekome trenutku kroz gestiku njegova suverena demonskog repertorija proplamsa iznenadni klasično-baletni virtuoso, kao da ni on nije svemoćni gospodar samoga sebe nego je moguće da i njega tijelo izda u nekome vražjemu pokretu poput cabriole effacé ili double saut de basque. Guilherme Gamiero Alves plesač je odlične tehnike i izvanredne izražajnosti, prijeteće snage i opasnoga stava tijela s glavom malo pognutom naprijed, dugačkih, moćnih gesti ruku i suverena vladanja prostorom. Mefistofeles je to kojemu se teško oduprijeti dok se on istodobno sasvim slobodno opire božanskome sustavu, tražeći božansko iznad Boga. U Šparemblekovoj predstavi dostojna mu je družica u tome traganju Lilith, žena koja sluti da su te dvije vlasti, ta dva moćnika, božansko i lucifersko veoma bliski jedan drugome i da se zapravo ne zna tko je iznad koga.
  
  Edina Pličanić plesala je Djevojku iz Sretnoga para i Margaretu, u predstavi Johannes Faust passion iz 2001. godine. Četrnaest godina kasnije ona utjelovljuje Lilith, sa znanjem o tim prethodnim stanjima i zaljubljene djevojke kojoj je ljubav jednakom mjerom uzvraćena i strašno izdane žene koja ubija vlastito dijete. Vertikala akademskoga plesa ostaje besprijekorno sačuvana u njezinu stavu dok izvodi naglašenu amblematsku šparemblekovsku široku drugu poziciju u polučučnju. Zaobljenih gesti ruku u moćnim solima što u tišini pozornice zvuče muzikalitetom njezina zaplesanog tijela i u legatu proboja kroz scenu ona pleše Lilith kao najmoćniju ženu svijeta predstave Johannes Faust passion, a opet ženu koja se čini tako duboko usamljenom. Jer Lilith i Mefistofeles ne ostvaruju, usprkos svojoj izvanrednoj sukladnosti, niti jedan afektivni dodir. Edina Pličanić nedvojbeno je zvijezda baleta Hrvatskoga narodnoga kazališta koja sve svoje toliko puta u različitim predstavama iskazane plesno-tehničke izvrsnosti i plemenitu izražajnost zrelošću pretvara u još suptilnije nijansirane plesane ženske likove koji nas se gotovo osjetilno dotiču i tiču.
  
  Johannes Faust passionom Milko Šparemblek je kreirao ozbiljnu, zapitanu predstavu o ljubavi, znanju, vjeri, sumnji, moći, umjetnosti. U spomenutoj radijskoj emisiji Šparemblek objašnjava: „Nakon moje ideje o krivnji i kazni, koju sam imao u prvoj verziji Johannes Faust passion, došao sam do zaključka gledajući svijet oko sebe, da nema kazne za nepravdu koja je učinjena u svijetu. Samo u filmovima, američkim filmovima, da, ali ne drugdje. Onaj koji je prekršio neke fundamentanlne zakone postojanja spram drugih ljudi oko sebe je rijetko kada kažnjen. (...) Moj Faust pomalo se približava tome a ja nemam nikakvu kaznu za njega; on ostaje na svojim pozicijama... ne neutralnosti nego neshvaćanja svijeta koji je oko njega... nerazumijevanja. “ Dominante, glasne rečenice sa scene su: „Ja sam onaj koji sumnja!“ i „Mehr Licht!“ dok samom realizacijom ove predstave bogate referencama i asocijacijama, ustrajavanjem na moćnoj plesnoj gesti, pokrećući je uvijek u prvi plan, Šparemblek afirmira ponajviše plesnu umjetnost samu. U kojoj agira punih sedamdeset godina kao, kako ga je u svojemu eseju nazvao Vjeran Zuppa – „učeni igrač“.
  
  O opstojnosti umjetnosti danas, u radijskome razgovoru, Milko Šparemblek kaže: „Ona je uvijek važna jer je to jedna intuitivna kategorija koja je iznad racionalne. Ona otkriva neke stvari u ljudima, u samome sebi, u svijetu, u društvu u kojemu mi živimo, ponekad uspješno ponekad ne. (...) Tako da umjetnost ima svoje mjesto; za neke ljude nema, dobro, ne treba, ne treba svima kao što ne treba svima ni pjesma, ni glazba... Ali velik dio svijeta, nakon nekog vremena, nakon što je zadovoljio a možda čak i nije, svoje najnužnije potrebe, ima potrebu da prijeđe u neku drugu kategoriju, koja se zove: makar malo umjetnosti. „
  
  Pa ako suvremeni američki književni kritičar i teoretičar William Deresiewicz tvrdi kako se paradigma umjetnika s aurom, umjetnika per se danas mijenja u kreativnoga poduzetnika nužno sposobnoga da sam sebe afirmira umreženošću u sve procese prodaje svoga djela, recimo kako s predstavom Johannes Faust passion zasigurno „makar malo umjetnosti“ stiže do nas i, zasigurno, nastojanjem da privilegirajući pokretačku sumnju stvara samosvojno baletno kazalište, opstaje još uvijek i Umjetnik – u radu koreografa, dramaturga i redatelja Milka Šparembleka.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2015.
  foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Katja
Šimunić