Baleti.hr

O vizijama i idejama

Intervju: Leonard Jakovina, plesač i ravnatelj Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

• Prosinac 2014. u zagrebačkom Baletu dočekan je s olakšanjem. Nakon višemjesečne neizvjesnosti vezane uz izbor nove uprave Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, središnje nacionalne kazališne kuće, na mjesto ravnatelja Baleta HNK-a u Zagrebu, stupio je Leonard Jakovina.
  
  Leonard Jakovina zagrebački je đak koji, nakon završetka Škole za klasični balet 1997. god. odlazi na doškolovanje u prestižnu münchensku Visoku školu za glazbu i kazalište na kojoj je i diplomirao 2000. god. Iste godine dobiva angažman u Bayerisches Staatsballettu u Münchenu, da bi već od 2001. bio angažiran u berlinskome Staatsballettu, u kojemu 2003. dobiva status solista velikih uloga.
  
  U četrnaest sezona provedenih u Berlinu s jednakim je uspjehom interpretirao uloge klasičnoga, neoklasičnoga, suvremenoga i modernoga repertoara. Letimičan pogled na taj opsežan popis donosi pred nas jedan zanimljiv detalj. Iako u svojoj karijeri nije plesao samo glavne uloge baletnog repertoara, Leo Jakovina imao je rijetku sreću da su neke uloge i neki baleti bili kreirani upravo za njega (Madijin Don Juan, Bigonzettijev Caravaggio te Mujićev Out of 99). Jakovina je sa svoje 33 godine prije svega, još uvijek mlad plesač, plesač u naponu snage, što se najčešće i vezivalo uz njegovo ime u mjesecima iščekivanja konačnog imenovanja novog ravnatelja.
  
  U cijelom proteklom razdoblju licitiranja s različitim imenima, u procesu izbora novog ravnatelja Baleta HNK, tvoje je ime bilo prilično neočekivan izbor. Kako to da si odlučio prihvatiti ovaj izazov?
  
  Mogu reći da se sve nekako dogodilo spletom okolnosti. Recimo, do prije par mjeseci uopće nisam razmišljao o tome da će mi se život zapravo preokrenuti u sekundi... Ne znam, nešto se počelo mijenjati. U Berlinu sam bio četrnaest sezona i tamo se isto promijenilo vodstvo. Otišao je Vladimir Malakhov koji je godinama bio ravnatelj. Naprosto, završilo je neko razdoblje u kojem sam se i ja profilirao kao plesač i ne samo ja nego i generacija mojih kolega, nas desetak, koji smo, de facto držali kompletan repertoar. Neki od tih ljudi su isto otišli, neki su ostali s novim vodstvom i to je najnormalnija situacija... Međutim, nakon toliko godina u kojima sam odradio role o kojima sam mogao samo sanjati mogu reći da sam sretan. Sretan što mi je karijera istovremeno i skromna i lijepa i mislim da sam ostavio neki trag. Imao sam i svoj klub obožavatelja!
  
  Ne mogu reći da je došlo do zasićenja, dapače još uvijek žudim za plesom i volio bih biti na sceni, ali Zagreb je za mene uvijek bio nešto posebno. Znao sam, još kada sam odlazio da ću se jednog dana sigurno vratiti i to je bilo samo pitanje vremena. Nakon upoznavanja s Dubravkom Vrgoč, i nekoliko početnih razgovora uvidio sam da nam se vizije i ideje poklapaju. Savjetovala mi je da se javim na natječaj. I tako sam shvatio – vrijeme je. Sastavio sam četverogodišnji plan; promislio, porazgovarao s mnogim menadžerima i koreografima…
  
  Kaniš li i dalje plesati, budući da si trenutno ipak u najboljim plesačkim godinama?
  
  U trenutku kad sam postao ravnatelj bio sam svjestan da je to ili – ili, barem u početku. Vrlo je teško naći dovoljno vremena za sve. Trenutno mi je prioritet – ansambl. Moram dobro skenirati situaciju, moram vidjeti s kojim ljudima raspolažem i nakon toga moram početi i realizirati četverogodišnji plan koji sam zamislio. Dakle treba mi sigurno mjesec, dva da dobro upoznam ljude i situaciju.
  
  A što se plesanja tiče – ne bih htio napraviti pogrešku. Naime, ne želim se gurati, meni je vrijeme za nešto drugo. Ne želim otići u prvu liniju i oduzeti prostor plesačima koji su sad tu, u usponu, koji su ovdje startali i došli na svoje pozicije. Međutim, razmišljao sam možda u budućnosti, kada će se raditi neke nove predstave i nove kreacije koje bi meni bile zanimljive, npr. s koreografima s kojima sam već radio pa bih htio ponovo surađivati ili pak s onima s kojima nikada nisam surađivao, znači u tim situacijama – zašto ne? Tek toliko da na neki način budem dio ovog ansambla i da mogu doprinijeti svojim znanjem i iskustvom. I da možda dam onaj šećer na kraju!?
  
  Problem je samo u tome što zaista nemam slobodnog vremena. Nemam vremena niti za privatni život, u kazalištu sam od jutra do mraka. Ne stignem vidjeti ni vlastitu obitelj koja živi dvije ulice dalje! Ipak, ponavljam, želja za plesanjem još uvijek postoji.
  
  Dakle tvojoj plesačkoj karijeri još nije kraj?
  
  Definitivno nije kraj. Evo danas ću i prvi puta vježbati nakon mjesec i pol dana, a na sceni ovdje nisam bio punih deset godina, a to je stvarno puno. Uvijek kad dođem tu imam taj poznati osjećaj... gledam kazalište, vizualno se sjećam svega, svakog kuta… Trenutno sam toliko sretan svojom pozicijom ovdje, a čeka me zaista jako veliki posao. Želim plesačima omogućiti da se nadograđuju, da surađuju s različitim koreografima, da primaju iskustva i da se umjetnički razvijaju.
  
  Koji su konkretni planovi? Koje bi predstave ovdje volio postaviti, u kojem bi smjeru, u umjetničkom smislu, volio razvijati repertoar?
  
  Pa, teško mi još govoriti o konkretnim imenima jer sam trenutno u pregovorima, a i ne želim još sve otkriti. Neka bude malo neizvjesnosti. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da će temelj naravno, biti klasični repertoar. Ipak smo mi Hrvatsko narodno kazalište i ovo je ansambl koji ima klasičnu bazu i toga ćemo se i držati. A nakon toga dolazi cijeli spektar plesnog izričaja koji treba širiti. Dakle dati i publici, ali i plesačima u ansamblu – raznolikost. Pritom mislim i na koreodrame i autorske projekte, moderne, suvremene, neoklasične predstave, znači maksimalna širina repertoara. Pokušati svaku sezonu napraviti raznolikom ali u dobrom omjeru. Iz iskustva znam da je to najzdravije. Volio bih i da Zagreb postane na neki način centar regije i da naša publika ne mora putovati kako bi vidjela naslove koji ih zanimaju već da publika iz regije počne dolaziti u Zagreb kako bi vidjela zanimljive predstave.
  
  A sad teška pitanja. Situacija u Baletu nije jednostavna. Mislim prvenstveno na činjenicu da se ne mogu zapošljavati mladi plesači kao i na činjenicu da je prilično velik broj plesača u tzv. zrelim godinama te da njihov beneficirani staž nije riješen?
  
  Kao prvo smatram kako je ključ za rješenje navedenih problema u promjeni određenih zakona i to je ono jedino što može promijeniti tu situaciju. Situacija je alarmantna to je točno. Ipak, moj stav je uvijek bio: „Što imaš, s tim se moraš nositi i napraviti najbolje s onim što si dobio.“ Dakle, koliko god situacija bila alarmantna ja to ipak vidim na drugačiji način. Naime, gledajući predstave, i to ne samo Anu Karenjinu za koju osobno smatram da je najbolja predstava koju imamo na repertoaru, vidim ansambl s velikim potencijalom. Baš u Ani Karenjinoj je to jako vidljivo, kako zbog prijema publike tako i zbog kreacija uloga koje su se radile upravo prema plesačima. Dakle plesači su se potpuno identificirali sa svojim ulogama, mogu reći da su im na neki način ušle u genetski kod. U toj predstavi svatko diše sa svojom ulogom i zato ona živi i živjet će još dugo. Želim reći da zaista nemamo što skrivati. Dakle, vidim ansambl s potencijalom i vrlo veliki broj ljudi koji imaju kvalitetu parirati plesačima u svjetskim kompanijama. Treba im repertoarno omogućiti da se dodatno profiliraju kao umjetnici u različitim stilovima jer će im svaki taj novi stil ili izričaj pomoći i u klasici. Pokret je uvijek pokret i svaki novi stil donosi novu muzikalnost i novi osjećaj vlastitog tijela te novi način na koji ga koristiš. To kasnije pomaže i u klasici, počinješ se drugačije kretati, postaješ otvoreniji, međukoraci postaju širi… Sretan sam dakle jer imam jako čvrst i zdrav ansambl koji ima kvalitetu. Naravno, treba ih brusiti, ali tako je svugdje.
  
  Na koji način brusiti? Što točno očekuješ od plesača?
  
  Najvažnija mi je radna etika i disciplina, bez toga ne možemo funkcionirati. Takav sam kao plesač i kao čovjek. Dakle za ono što sam odredio da ćemo raditi u slijedeće četiri godine trebam aktivne plesače koji predano rade svoj posao. Vidim da ljudi primaju nove informacije, da ih žele čuti i zbog te ostvarene komunikacije sam presretan. To je i ono što stalno ponavljam na probama na kojima sudjelujem. Moramo raditi na kvaliteti jer svaki od tih plesača može raditi barem još deset do petnaest posto više nego što sad radi. Nije važno je li riječ o prvaku ili o članu ansambla.
  
  Osoba koja je uvijek zadovoljna svojom izvedbom ustvari se blokira i ne želi više istraživati. A svatko od nas može više: ili u umjetničkom ili u tehničkom ili u plesnom smislu. Zato razlikujem samo plesača od umjetnika. Za mene je samo plesač netko tko cijeli dan odrađuje. Odradi vježbe, odradi probu, odradi predstavu, ne razmišlja više o tome i ide doma. S druge strane, umjetnik je osoba koja 24 sata razmišlja o onome što radi. Polina Semjonova, jedna od najvećih balerina današnjice s kojom sam više puta surađivao, ostajala bi u dvorani kasno nakon što bi probe završile i vježbala bi – mimiku. Tražila bi i istraživala, radila na sebi. Gledajući nju, shvatio sam kako postoji jedna puno veća dimenzija. To je dakle ono što bi htio postići. Ne samo da naši solisti i prvaci rade na taj način nego i ansambl. Jer ansambl je baza svake predstave. Svaki detalj i svaka mala gesta je užasno važna, nije sve u tehnici i u linijama. Ne želim da, dok plesači drže linije postanu muzej voštanih figura odnosno, da prestanu plesati.
  
  Trenutno u zagrebačkom HNK-u postoji vrlo specifičan problem: djevojke iz generacije koje su prošle godine završila Baletnu školu i koje djelomično sudjeluju u repertoaru kuće ne mogu prisustvovati kondicijskim vježbama. Pritom je i sama škola u velikim problemima zbog nedostatka prostora. Na koji se način može pomoći tim djevojkama i na koji način se suradnja sa školom može intenzivirati?
  
  Nedavno sam o tom pitanju razgovarao i s ravnateljicom Baletne škole Lidijom Treščec-Bobetko. Potpuno je jasno kako jedni bez drugih ne možemo funkcionirati. Želim apsolutnu suradnju na najvišoj razini, gledajući da maksimalno iskoristimo kadar koji imamo na raspolaganju. Naravno, kvaliteta je prioritet da bi se ušlo u HNK, znači kadar treba biti kvalitetan i na tome se mora raditi. To je stvar pedagoga, ali i talenata u određenoj generaciji. Npr. i za Bajaderu ove sezone, ali i za sve buduće klasične projekte takva će suradnja biti nužna. I to nas dovodi do još jedne važne činjenice, a to je da nam nedostaje barem deset ljudi u ansamblu. Kada bi imali barem još deset ugovora, pet muških i pet ženskih onda bih bio miran. Tada bi nešto mogli ponuditi i generacijama koje dolaze i imali bi jako dobru bazu na kojoj možemo graditi repertoar. U ovoj situaciji repertoar ćemo graditi tako da maksimalno iskoristimo svakoga. Ne želim nikako zapostaviti ni plesače starije generacije koji, što radi dobi, što radi problema s ozljedama, nemaju više mogućnost sudjelovati u cijelom repertoaru. Definitivno kanim od koreografa tražiti da iskoristi cijeli ansambl. No, činjenica je da bi nam deset ugovora spasilo cijelu situaciju… Nadam se da će Ministarstvo kulture imati sluha i da će nam nekako pomoći da uspijemo otvoriti nova radna mjesta. U ovom trenutku s učenicama baletne škole popunjavamo taj manjak. Žao mi je samo što im trenutno ne možemo ponuditi radno mjesto. Dok se ta situacija ne riješi treba im svakako omogućiti da vježbaju, da budu ovdje i da budu prisutne te da ih se angažira po projektu. Ipak, ja sam samo mjesec dana ovdje i nemam čarobni štapić…
  
  Tužno je da generacije završavaju baletnu školu i nakon toga praktično ostaju na ulici. Očito je da cijeli taj sistem ne funkcionira i to je nešto što se mora početi rješavati. Mora se pronaći neki model, ali ne model koji će početi funkcionirati za deset godina, nego model koji će početi funkcionirati odmah sada. Tim promjenama trebalo bi se riješiti i pitanje novih radnih mjesta i mirovina za plesače. Naravno tu treba biti vrlo pažljiv jer se radi o ljudima koji su prolili krv i znoj za ovo kazalište u svojih 20 ili 30 godina staža i to treba tretirati s velikim poštovanjem i oprezom… Svakako je važno da se napravi neki model za budućnost jer i to je i signal i poruka novim generacijama – zašto uopće krenuti u balet, ako poslije nemaju nikakve mogućnosti?
  
  U Zagrebu je prošle godine otvoren Studij baletne pedagogije i iako je ples do prošle godine bio jedina umjetnička grana bez mogućnosti visokog obrazovanja u Hrvatskoj, još i danas se čuju prigovori kojima se procjenjuje treba li plesačima takav oblik obrazovanja pogotovo onima s višegodišnjom karijerom. Kakav je tvoj stav o nastavku obrazovanja i što misliš da li je tako nešto uopće potrebno?
  
  Mislim da je to nešto što je izuzetno važno. Bez znanja ne možemo napredovati. Nikada ne znamo dovoljno. Mislim kako je samo osnivanje akademije izuzetno važno, i hvala bogu da se nešto takvo konačno pokrenulo. Imamo tri baletna ansambla u tri nacionalne kazališne kuće i stvarno ne vidim razlog da se naši pedagozi idu školovati u inozemstvo da bi se onda vraćali kući? Premalo se godinama ulagalo, nije se razmišljalo o detaljima: npr. tko su pedagozi koji rade s djecom i jesu li kvalitetno obrazovani? Mislim kako plesačko iskustvo ne mora biti presudno. Imao sam i pedagoge koji su imali veliko ime, ali i loš pristup i slabe rezultate. Moj pedagog u baletnoj školi u Munchenu, pokojni gospodin Prokofjev koji je došao iz Boljšoja i koji je stvorio neke od najvećih svjetskih plesačkih imena uopće, nije bio osobit plesač, ali je bio izvanredan pedagog. Njegov način rada neću nikada zaboraviti. Od samog početka on je imao točnu viziju za svakog svog učenika i od svakog pa i onog najmanje sposobnog napravio je plesača koji je mogao pronaći posao u nekom od baletnih ansambala u svijetu. Svako dijete je važno, na svakom djetetu treba raditi i svako treba pravilno usmjeriti. Te stručne kvalitete i ta znanja može dati jedino obrazovanje.
  
  Kao što smo već rekli balet, kao i ples uopće – prilično je marginalizirana umjetnost. Što možemo učiniti kao struka da promijenimo tu percepciju?
  
  Meni je izuzetno važno na koji način ja to mogu promijeniti. Želio bih napraviti edukacijski program kroz koji bi se mogli povezati s osnovnim školama, vrtićima, srednjim školama i dati im mogućnost da dođu u kazalište, da naprave obilazak, da vide naš proces rada, da mogu postavljati pitanja i saznati sve što ih zanima. Tako educiramo nove naraštaje. Male tako možemo potaknuti da se upišu u baletnu školu, a ove starije pretvoriti u našu novu publiku. Također zanimljiva bi bila i suradnja s fakultetima pogotovo onim umjetničkog usmjerenja. Još jedna ideja koja mi je jako važna i koju želim pokrenuti je – želim osnovati Klub obožavatelja baleta. To se svakako mora napraviti jer želim da naši plesači publici postanu dodirljivi i da ih publika može upoznati kroz razgovore i druženja. Želio bih od plesača napraviti zvijezde, ali zvijezde s kojima publika može komunicirati. Mislim da je važno da se otvorimo prema publici i da uđemo u dijalog s njom. Čini mi se da je publika željna takvih stvari i želim im to omogućiti. Također zanimljiva ideja su tribine povodom premijere, razgovori s koreografom, a ne da publika samo dođe na predstavu i čitajući knjižicu pokušava shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Želim ih prije upoznati s djelom da znaju što ih čeka. Volio bih doživjeti to iščekivanje premijere kao važnog događaja, da publika poludi za kartama!
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 12. veljače 2014.

Piše:

Mihaela
Devald