„Balet je prošlost, sadašnjost i budućnost.“ – riječi su to Jordena Morrisa, koreografa baleta Moulin Rouge praizveden 15. listopada 2009. u Winnipegu prilikom obilježavanja sedamdesetogodišnjice najstarijeg baletnog ansambla u Kanadi. Pet godina kasnije taj razigrani baletni spektakl ponovno je odabran za proslavu njihove 75. obljetnice, a snimka predstave se prikazuje diljem Kanade i svijeta. (Na spomen Baleta iz Winnipega prva je pomisao na Nenada Lhotku, našeg proslavljenog baletnog umjetnika s međunarodnom karijerom plesača, koreografa, pedagoga koji je u tom gradu djelovao kao plesač i direktor baleta, otvorio svoju baletnu školu i ukratko, živio i umjetnički djelovao preko pola stoljeća; od 1955. do smrti 2011. godine.)
Naslov Moulin Rouge upućuje na zabavan, opuštajući balet uz dobru glazbu. Pogledom na prvu scenu podsjetio me na zagrebačku Coppélia na Montmartreu koreografa Yurija Vamosa. Naime, u oba baleta scenografija nas prenosi u Pariz, ispred čuvenog noćnog kabarea Moulin Rouge. Živopisne kućice, pariške ulice, dekadentni štih, harmonika kojom svirač na sceni uvodi u atmosferu pariškog života krajem 19. stoljeća. Ali za većinu je vjerojatno, i s pravom, prva asocijacija film Moulin Rouge s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Sličnost je u vremenu i mjestu radnje, atmosferi i ljubavnoj priči (dvoje mladih koji se zaljubljuju na Montmartreu), koja završava tragično, njezinom smrću.
Balet započinje scenom u kojoj vidimo Henrija de Toulouse-Lautreca (Yosuke Mino), koji je prisutan kroz cijeli balet kao narator, voditelj i promatrač priče o dvoje mladih, Mathieu i Nathalie, koji se zaljubljuju na prvi pogled prilikom slučajnog susreta. Razigrane Nathalie (Amanda Green) i njezine prijateljice pralje, provode vrijeme zabavljajući se na gradskim ulicama, a Mathieu (Christian Clark) je mladi slikar, koji došavši na Montmantre, u Pariz – grad slikarstva i buntovništva sanja o ispunjenju snova. Prolaze tu još i bogataši, prosjaci, boemi, pjesnici, slikari, putnici... Zanimljiva je uvodna scena bosonogih žena, Ciganki koje svojom domišljatošću i umješnošću džepare a pritom su plesački vrlo spretne i okretne, tihe i mačkaste.
Glazba je vedra, poletna i u duhu pariškog kabarea: glazba Franza Lehara, schnell polke, dobro poznata Tritsch-Tratsch Polka Johanna Straussa, dijelovi operete Šišmiš, izabrana glazba Mouricea Ravela, Dmitrija Šostakovića, razni valceri, can-can Jacquesa Offenbacha, a sve primjereno vremenu, ugođaju i duhu vremena. Sentimentalna Mjesečina (Clair de lune) Claudea Debussyja odabrana za ljubavni duet Nathalie i Mathieua iznimno sudjeluje u stvaranju romantične atmosfere.
Kako je slavni slikar Toulouse-Lautrec ovjekovječio na svojim platnima i plakatima duh Moulin Rougea zakutke, plesačice, bogatu gospodu, prosjake, pjesnike, slikare, boeme... po njegovim slikama moguće je rekonstruirati unutrašnjost i atmosferu Moulin Rougea te parišku modu tog vremena i izgled njegovih suvremenika što je scenograf Andrew Beck vješto iskoristio u oblikovanju kulisa i rekvizite. Isto vrijedi i za kostime. Kostimografkinje Anne Armit i Shannon Lovelace uspješno su osmislile koloritne haljine s bezbroj volana i podvezica u plesovima noćnog kluba.
Živahni, temperamentni, erotični plesovi kabarea izazivaju razdraganost u gledatelja. Naravno, pomak od kabaretskog originala je što balerine plešu na špicama pa time dobivaju na virtuoznosti i tehničkoj preciznosti. Koreografija je muzikalna i spretno postavljena, i vrlo zahtjevna s pregršt tehničkih elemenata, za što je potreban vrlo dobar baletni ansambl i solisti. U više navrata ansambl izvodi manege, dok solist u centru pleše s bravuroznim elementima vrteški. Glavni protagonisti i solisti u karakternim ulogama imaju svoje lajtmotive te ih prepoznajemo po hodu, plesu, koracima, odjeći, ali i glazbenoj podlozi. Jedini odmak u stilu plesanja od temperamentnih sekvenci je ljubavni duet Nathalie i Mathieua: senzualan, romantičan, neoklasičan, prepun koraka, pirueta, podrški koje glatko teku, pretapaju se i proizlaze jedna iz druge. I sam je koreograf uživao stvarajući te kaže kako su sami plesači bili dovoljno nadahnuće u kreiranju ljubavnog dueta a sve zbog kemije koja se rađala za vrijeme pokusa. Izdvojila bi još vlasnika Moulin Rougea, Zidlera (Amar Dhaliwal), kao izvrsnog negativca koji svojim ekspresivnim načinom plesa, britkog rada nogu i gestikulacijom nastoji prisvojiti mladu Nathalie ne bi li je postavio glavnom zvijezdom Diamondsa.
Rekla bi da je ovakva vrsta lakšeg baletnog repertoara izabrana radi približavanja baleta široj publici, koja i ne treba biti veliki znalac da bi shvatila da su se u ta dva čina vrlo dobro zabavili i da im osmjeh nije silazio sa lica. Ovakvi baleti možda neće ostati zapisani u povijesti i vjerojatno se neće dugo obnavljati, i u drugim teatrima, kao Petipaovi, Fokinovi, Balanchineovi, Forsytheovi i(li) Ashtonovi, ali imaju svoju draž, moć i čaroliju da u trenutku kada je opća svijest društva u krizi, neimaštini i strepnji oko sutrašnjice, podare osmjeh i trenutke iluzije: romantične ljubavi, začaranosti i opijenosti glazbom, plesom i apsintom u boemskom Parizu.
© Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2014.
