Plesati Bolero mokre kose

Simpozij / radionica Petar Dobrijević i Ljubinka Dobrijević – sukreatori Baleta 20. stoljeća, Zagreb, 4. i 5. listopada 2014.

  • Petar i Ljubinka Dobrijević, Baudelaire, Grenobl, 1968.

    „Povijest se sastoji od pojedinačnih sudbina, od kojih su neke glasovite, a
    većina njih nepoznate.“ (Marguerite Yourcenar) No što kada neke glasovite sudbine ostaju nepoznate ili nedovoljno poznate i onima koji bi ih svakako trebali poznavati, pitanje je koje se nameće nakon simpozija o životu i umjetničkom djelovanju dvoje glasovitih baletnih umjetnika, Ljubinke i Petra Dobrijevića održanog u Hrvatskom ITI centru. Zahvaljujući višegodišnjem trudu i predanom istraživačkom radu Maje Đurinović i Katje Šimunić mnoge su priče izbavljene od zaborava pa je tako i ova, plesačko-životna, u subotnje jutro zaplesala pred našim očima. Bila je to ujedno i prilika da se obilježi 80. obljetnica života i 60. obljetnica umjetničkog rada Ljubinke Dobrijević kao i pet godina od smrti Petra Dobrijevića.

    Ljubinku i Petra Dobrijevića upoznala sam prije desetak godina kao umjetnike koji su glavninu svojih karijera ostvarili u inozemstvu, ali i kao vrsne stručnjake s kojima sam se, na žalost, profesionalno premalo susretala. Međutim na simpozij nisam došla samo kao balerina nego i kao studentica druge godine Studija baletne pedagogije, zainteresirana posebno za one sudbine iz naše baletne povijesti koje su, potpuno nepravedno, nedovoljno poznate široj javnosti.
    Maja Đurinović i Ljubinka Dobrijević
    U uvodnom dijelu prvog dana simpozija Maja Đurinović približila nam je bogatu karijeru bračnog para Dobrijević s posebnim naglaskom na njihovu dugogodišnju suradnju s velikim i jedinstvenim Mauriceom Béjartom. Drugi dan je u cijelosti bio posvećen Boleru. Katja Šimunić upoznala nas je sa mnogim aspektima nastanka djela pa tako i s činjenicom da je Ravel Bolero napisao prema narudžbi ruske glumice i plesačice Ide Rubinštajn. Budući da se radi o jednoj od najzvođenijih plesnih partitura, također je bilo zanimljivo vidjeti i rekonstrukciju prvog scenskog uprizorenja Bolera kojeg je, upravo za Idu Rubinštajn, 1928. godine koreografirala Bronislava Nižinska. Ne možemo, naravno znati je li Béjart ikada vidio rekonstrukciju originalnog djela, ali gledajući balerinu kako pleše na povišenom podestu (velikom stolu) u originalnoj verziji, čini se kao da je upravo u njoj i sam pronašao nadahnuće.
    Ljubinka Dobrijević, Monte Carlo
    Ipak, centralni i najvažniji dio cijelog simpozija bio je u cijelosti posvećen Ljubinki Dobrijević. Upravo su njezina živa i beskrajno zanimljiva sjećanja ono što je cijelom događaju dalo poseban šarm i jedinstvenu notu. Prisjećajući se i najsitnijih detalja Ljuba nam je ispričala fascinantnu priču o životu posvećenom umjetnosti. Ispričala ju je otvoreno i nepretenciozno, vjerno opisujući vlastite i suprugove uspjehe, ali pritom nimalo ne mistificirajući svoja postignuća. I sam Petar na sličan je način opisivao njihov rad i karijere: „U dvadeset godina provedenih s Mauriceom u Baletu 20. stoljeća sve naše svakodnevice prolazile su, bez pretenzije za slavom i popularnošću, kao svakodnevice prosječnog čovjeka: rudara, seljaka, radnika, liječnika... bili smo uvjereni u ono što smo radili i predani onomu čemu smo pripadali. Jednostavno, nitko se nije nikada žrtvovao, ili bio nesretan. Nije to bila samo profesija plesača – poslije pedagoga, baletnog majstora i koreografa – bilo je to zvanje.“ (objavljeno u Vijencu, br. 360, 20. prosinca 2007.)

    Promatrajući njihove karijere danas, iz perspektive ponovna sastavljanja hrvatske baletno-povijesne slagalice, posebno nam je važno da se ovo dvoje umjetnika susreće i svoj umjetnički put započinje upravo u Zagrebu. I dok Ljubinka karijeru započinje na, za plesačicu, uobičajen način te nakon završene baletne škole u Beogradu dolazi u zagrebački balet i ubrzo postaje solistica (od 1954. do 1958. godine) dotle Petar kreće pomalo zaobilaznim putem. Plesom se počinje baviti 1951. u folklornom ansamblu (preteči današnjeg Ansambla Lado) da bi 1955. god. bio angažiran također u zagrebačkom baletu, a već 1956. god. na poziv Ane Roje i Oskara Harmoša gostuje u Splitu plešući Romea u baletu Romeo i Julija. I Ljubinka i Petar dio su legendarne generacije pedesetih, jedinstvenog fenomena u povijesti hrvatskog baleta, u kojem je gotovo cijela jedna generacija domaćih plesača, njih više od dvadeset, prvo osvojila Pariz, a zatim i ostale svjetske scene.
    Katja Šimunić
    Međutim najvažnije i najduže poglavlje u karijerama bračnog para Dobrijević vezano je uz jednog od najvećih koreografa u povijesti plesa – Mauricea Béjarta. U dvadeset godina zajedničkog rada s Béjartom, Ljubinka i Petar prošli su put od plesača u njegovim baletima pa sve do njegovih asistenata i baletnih majstora. Kao Béjartovi prvi suradnici Dobrijevići sudjeluju u stvaranju i radu glasovite baletne trupe Le Ballet du XXe siècle (Balet 20. stoljeća) koja je kasnije, nakon preseljenja, postala Béjart Ballet Lausanne.

    Bilo je beskrajno zanimljivo gledati snimke Béjartova antologijskog baleta Posvećenje proljeća (praizvedenog 1959. godine) u kojoj Ljubinka i Petar sudjeluju kao plesači. Međutim, još je zanimljivija činjenica da ih na toj snimci vidimo i kao plesački par. Iako su bili životni partneri, na sceni su se Ljubinka i Petar, zbog razlike u visini, rijetko susretali u partnerskim ulogama. I koliko god impresivni bili faktografski podatci iz njihovih biografija toliko ih je sama Ljubinka svojim pripovijedanjem učinila još fascinantnijim. Iskreno i emotivno ispričala nam je svoju priču o Boleru, o tome koliko ga je silno željela plesati i kako joj je to naposlijetku i uspjelo (nakon Dušanke Sifnios i Tanie Bari). Saznali smo tako da je Béjart nadahnuće za balet dobio ugledavši beogradsku balerinu Dušku Sifnios kako izlazi iz mora te je to razlog zbog kojeg su plesačice morale Bolero izvoditi mokre kose.
    Ljubinka Dobrijević, Boléro, Théâtre de la Monnaie, 1974, foto Alain Béjart
    Nakon što je otplesala Bolero i dobila (kao što piše u kritikama) ovacije kolega na sceni, upravo je Ljubinka bila ta koja je za interpretaciju Bolera pripremala mnoge tadašnje baletne zvijezde. Posebno je zanimljiv Ljubinkin susret s Majom Pliseckajom nakon što je ta baletna legenda, u svojoj pedesetoj godini poželjela i sama otplesati Bolero koji je u međuvremenu postao obavezni dio repertoara najvećih svjetskih balerina. Sama Maja se nemalo iznenadila misleći da se radi relativno jednostavnoj koreografiji. U svojoj autobiografiji ona opisuje svoj rad s Ljubinkom Dobrijević te koliko joj je ona pomogla da bi u konačnici njezina izvedba, sačuvana za vječnost i televizijskom kamerom, uspjela.

    Gledajući tako Bolero u izvedbi Maje Pliseckaje, ali i velikog Jorgea Donna, te slušajući Ljubino pripovijedanje činilo mi se kako tu Béjartovu koreografiju (iako sam je gledala nebrojeno puta prije toga) prvi puta vidim. Imali smo jedinstven privilegij, iz prve ruke saznati detalje, koje znaju samo oni koji su sami radili s velikim majstorom, i na drukčiji način pročitati izvedbe velikih umjetnika. Na samom kraju događanja i sami smo pokušali naučiti te, samo naizgled jednostavne korake. Naš entuzijastični pokušaj Ljuba je, emotivno ganuta, posvetila dvojici umjetnika koji više nisu s nama – Petru Dobrijeviću i Mauriceu Béjartu.
    Ljubinka Dobrijević i polaznici simpozija/radionice Petar Dobrijević i Ljubinka Dobrijević – sukreatori Baleta 20. stoljeća
    O nastavku vlastitog umjetničkog puta nakon odlaska iz Béjartove trupe Petar je u svojem sjećanju na velikog umjetnika rekao: „Kako nije potrebno da se vjernici iste vjere mole u istom hramu, tako smo i mi poslije dvadeset godina otišli nastavljajući svoju karijeru, nikada se ne udaljivši duhovno i profesionalno od Mauricea, pa nije neobično da nakon više od pola stoljeća i dalje radimo slijedeći put osvijetljen njegovom bakljom.“ Nakon dvadeset godina rada s Bejartom, Petar i Ljubinka se umjetnički osamostaljuju. Petar tako vodi balet u Teatro comunale u Firenci, postaje član i predsjednik žirija na europskom natjecanju za mlade plesače Prix de Lausanne, umjetnički savjetnik i baletni majstor u Bayerisches Staatstheater u Münchenu, direktor baleta u Saarländisches Staatstheater Saarbrücken...

    Ljubinka pak djeluje kao prvi pedagog u školi milanske Scale te koreograf i baletni majstor u Teatro comunale u Firenci, baletni majstor u trupi Natalije Makarove u New Yorku, a potkraj iste godine angažirana je i kao koreograf u Bayerisches Staatstheater u Münchenu te vodi master class na baletnoj akademiji Heinz-Bosl Stiftung u Münchenu. Sa suprugom vodi balet u Saarländisches Staatstheater Saarbrücken, a zajedno djeluju kao pedagozi i baletni majstori u Ballet de Monte Carlo. Od 1990. do 1996. zajedno vode švicarsku baletnu akademiju u Zürichu  Ljubinka Dobrijević, vitalna umjetnica i u svojim osamdesetim, još uvijek radi i nastavlja put kojim je desetljećima kročila zajedno sa suprugom Petrom koji nas je, nažalost, prije pet godina napustio – prerano i neočekivano.
    Ljubinka Dobrijević
    Bilo je neizmjerno zanimljivo provesti dva dana u društvu Ljube Dobrijević, slušajući njezina sjećanja, gledajući fotografije i snimke i diveći se impresivnim karijerama dvoje umjetnika. Umjetnika koji su nam važni upravo zbog svoje veze sa hrvatskim baletom. I koliko god mislimo da su nam poznati, u stvari ih ne poznajemo dovoljno i ni izbliza onoliko koliko zaslužuju. Možda činjenicu da smo s njima nedovoljno surađivali i ne možemo više promijeniti, ali svakako možemo promijeniti odnos prema vlastitoj povijesti i pojedincima koji su svojim karijerama učinili da postanemo dio svjetske plesne scena.

    © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2014.