Baleti.hr

Plačimo zajedno

Balet Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka: Antonio Vivaldi / Georg Fridrich Händel, Barok balet / Dozvoli mi da plačem, kor. Ronald Savković / Balazs Baranyai

• 
  
  Ima nešto užasno krivo u novoj premijeri Baleta HNK Ivana pl. Zajca. Nešto rogobatno, besmisleno, naporno. I pomalo uvredljivo za narod kojemu je riječko kazalište, izrijekom i transparentno, namijenjeno. Odakle uopće početi u toj teško razmrsivom klupku teorije i prakse, nabacanih i nasilno spojenih dijelova da bi se od dvije različite koreografije, različitih autora, tema, stila i interesa napravila „plesna predstava u dva čina“! Zašto?
  
  Što se tiče raskoši i razigranosti baroka (prisutnog u naslovu i stilskoj pripadnosti kompozitora), scena je ogoljena i siva, nekako devastirana što se dakako može čitati aktualnim podcrtavanjem obezvređivanja kulture, društveno nevažnom pozicijom umjetnosti koja je u stalnom procesu reduciranja. I ta prazna osiromašena scena (u zlatnom okviru HNK-a) je realnost, ali umjetnost je tu da je ispuni, otopli, osmisli, pokrene, oljudi. Uz toliko glupih, ružnih, prljavih stvari, lažnih svjedočanstava i perverznih manipulacija i insinuacija, u kazalište se ide po nešto drugo. A ako publika i ima opravdanih sumnji spram nekih neumjetničkih, političkih procesa oko kazališta, balet je nekako uvijek bio mjesto razvidnog istinskog umjetničkog truda i angažmana. A narod jednostavno cijeni vještinu, divi se virtuoznosti pokreta kao i majstorstvu riječi, zvuka…
  
  Ako Balazsa Baranyaija, koji je, usput, ostavio puno jači dojam kao plesač u prijašnjoj premijeri Pour homme et femme nego kao koreograf drugog čina Barok baleta, nadahnjuje tema kastracije, zašto se u prvom dijelu, onom u koreografiji Ronalda Savkovića, kastrira Vivaldi? (A s njim bogme i glazbenici koje srećom ne vidimo…) Odakle ta destruktivnost spram baletnog uratka koji je u svom začetku, između ostalog bio koncipiran edukativno u smislu predstavljanja četiri stila plesanja baleta? (A nema sumnje da je ta klasična edukacija bitan segment uspostave novog kvalitetnog ansambla koju je Savković najavio svojim prvim programom Shut up and Dance. Ili to, u situaciji novog revolucionarnog aktivizma više nikog ne zanima, pa je ovo korak do ukinuća riječkog baleta? Pretenciozno i zlosutno najavljen kišom mrtvih ptica koje padaju na scenu… )
  
  Koja je poanta oduzimanja bitnih elemenata predstave i dodavanja tzv. nepredvidljivih situacija? Bi li to trebalo biti smiješno, onako montypythonovski, kad se iza plesača koji si očito tek isprobavaju koreografiju, pa se tu i tamo zaborave i uistinu zaplešu, pojavi majstor scene, ili čistačica s usisivačem? Ali to, kao ni ništa drugo nije provedeno niti izvedeno do kraja.
  
  Drugi čin predstave, zapravo posve zasebna cjelina, koreografija Balazsa Baranyaija, mnogo je klasičnije djelo u smislu suvremenog baleta. Uredno je postavljeno i otplesano, kostimirano; zanimljiv je završni dio u kojem plesači dovode na proscenij Farinellija (mezzospranistica Ivana Srbljan) na način animacije lutke (manekina); orkestar pod ravnanjem Igora Vlajnića je pokazao da još uvijek zna svirati, odnosno, Händel je puno bolje prošao od Vivaldija; i na kraju je pao samo jedan golub, što je jedna od rijetkih poveznica s prvim dijelom.
  
  Prema biografiji mi se čini da je ovo koreografski prvijenac Baranyaia, i u tom smislu pred njim je vrijeme za brušenje zanata i promišljanje odnosa sadržaja i forme. Uzeo je složenu, zanimljivu temu, ali teško je ne referirati se na jednu drugu, moćnu koreografiju Kastrati, onu Nacha Duata na glazbu (nedirnutog) Vivaldija i Jenkinsa. To antologijsko djelo, koje se i danas izvodi, nevjerojatno snažno i bolno uspijeva prenijeti „jednako strast žrtvovanja (za umjetnost) kao i upitnost smisla žrtve...“ (napisala sam prije osam godina nakon nezaboravnog doživljaja zvanog Duato).
  
  Treći potpisnik riječke plesne predstave je dramaturg Zvonimir Peranić, koji je, sudeći prema programskom tekstu, jedan od zaslužnih za ovaj nesvakidašnji koncept, odnosno eksperiment kastriranja bez kvalitetno promišljenog pokrića. Iako ne mogu precizno dokučiti vezu između riječke predstave i primjera likovnog umjetnika Marka Rothka iz 1958. u New Yorku, ipak mi je jasno da slikama koje imaju namjeru pokvariti apetiti kurvinim sinovima u restoranu Four Seasons (eto veze s Vivaldijem!) tamo nije mjesto, jer su ti ogladnjeli kurvini sinovi došli u restoran jesti i to platiti. (Zato obično služe restorani.) A u kazalište narod ide po drugu vrstu hrane, pa se jednostavnom analogijom pitam da li je ideja autora i bila da kurvinim sinovima prisjedne odlazak u kazalište na balet? Rothko je pak odustao od svog originalnog koncepta i vratio novac naručitelju. A kasnije je na jednu njegovu sliku u londonskom Tateu neki posjetitelj intervenirao crnom tintom, pa se, piše Peranić, “ razvila polemika radi li se o umjetničkoj intervenciji, novom djelu ili je izvršen teror“? Iz pozicije osvrta na riječki Barok balet, ovo treće.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16 studenoga 2014.
  
  Barok balet
  Dozvoli mi da plačem
  plesna predstava u dva čina
  dirigent Igor Vlajnić, dramaturg Zvonimir Peranić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović
  
  1. čin
  koreograf Ronald Savković
  glazba Antonio Vivaldi (Četiri godišnja doba)
  oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić
  solisti: Cristina Lukanec, Marta Kanazir / Sabina Voinea Vukman, Paula Rus / Anca Zgurić, Tamara Szilagyi / Irina Kӧteles, Andrei Kӧteles / Daniele Romeo, Owen Lane / Svebor Zgurić, Martin Grainger, Daniele Romeo / Andrei Kӧteles, Joseph Cane
  ansambl: Sabina Voinea Vukman, Irina Kӧteles, Anca Zgurić, Tena Ferić Dokmanović,Tanja Tišma, Laura Orlić, Marina Grgurić, Danijela Menkinovski, Dimitrij Andrejčuk 
  
  2. čin
  koreograf Balazs Baranyai
  glazba Georg Fridrich Händel (Sarabande; Concerto Grosso, op.6, br.12: Largo i Lascia ch'io pianga)
  oblikovatelj svjetla Boris Blidar
  Farinelli: Ivana Srbljan / Ivanica Vunić (mezzosopran)
  ansambl: Cristina Lukanec, Paula Rus, Laura Orlić, Anca Zgurić, Marta Kanazir, Sabina Voinea, Irina Kӧteles, Martin Grainger, Joseph Cane, Owen Lane, Daniele Romeo, Svebor Zgurić

Piše:

Maja
Đurinović